Omjer 1,16 zaposlenih na jednog umirovljenika je neodrživ

Najlakša računica: uz odljev stanovništva kakav je današnji (pedesetak tisuća iseljenih godišnje), uz prirast kakav je današnji (oko negativnih četiri posto) i uz sve veći postotak umirovljenika stanovništvu, mirovinskom sustavu ne preostaje ništa drugo nego da se raspadne. Omjer 1,16 zaposlenih na jednog umirovljenika dugoročno je neodrživ.

Brutalna istina - generacija rođena između pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća koja je relativno udobno proživjela svoj radni vijek puneći pritom blagajnu za isplatu mirovina generaciji svojih roditelja mirovinski je uništena. Misleći da štede za sebe, uplaćivali su zapravo, za sve do rata relativno solidne mirovine svojih generacijskih prethodnika. Danas za njihove mirovine od njihove štednje ostaje tek ono što su uplatili u drugi stup, ako su 2002. bili dovoljno mladi da se toj vrsti štednje priključe, i ako u budućnosti taj stup netko ”politički” ne ukine. Broj onih koji su se odlučili za dodatne mirovinske štednje u trećem mirovinskom stupu ili po rentnim modelima koje nude druga životna osiguranja, zapravo je zanemariv. Kao društvo smo još za to presiromašni.

Bismarckov model

Danas svaki zaposlenik koji je u sustavu mjesečno izdvaja 15 posto svoje bruto plaće za mirovinsku štednju u prvom stupu, državni obavezni mirovinski fond Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, iz kojega se mirovine isplaćuju po načelu generacijske solidarnosti. Dodatnih pet posto bruto plaće svaki legalno zaposleni izdvaja u drugi, privatan, ali obavezan, stup mirovinske štednje, koja se usmjerava u jedan od države priznatih mirovinskih fondova. Godišnje se u drugi stup ukupno izdvaja više od pet milijardi kuna štednje. Sadašnjim umirovljenicima mirovine se isplaćuju još uvijek većinom iz prvog mirovinskog stupa (drugi mirovinski stup zaživio je tek 2002., a morali su mu se priključiti samo koji su rođeni nakon 1960.). U tom prvom stupu, zbog krizom smanjenog broja zaposlenih, ali i zbog kontinuirano negativne demografije, novca je sve manje, isplata mirovina već danas ne bi bila moguća bez značajnih transfera iz državnog proračuna.

Problem demografije i mirovinskih fondova nije samo hrvatski. Postoji svugdje i svugdje su ”državne” mirovine male. Razlika između Hrvatske i zemalja stare jezgre Europske unije je tome što su bogati stanovnici razvijenog zapada odavno, još duboko u prošlom stoljeću, naučili da se prvenstveno uzdaju u vlastite rezerve – osobnu štednju i privatne mirovinske fondove. Redovne državne mirovine, po ”Bismarckovu sustavu”, u razvijenim su zemljama namijenjene u prvom redu onima koji nisu mogli uštedjeti drukčije. Građani europskog socijalističkog bloka, u sklopu kojega su bile i sve države nastale na području bivše Jugoslavije, živjeli su uvjereni da svojim radom financijski osiguravaju i vlastitu budućnost. Prevarili su ih.

- Gotovo je sa sustavom generacijske solidarnosti i Bismarckovim modelom koji je počivao na tri, četiri ili šest radnika na jednog umirovljenika. Toga više nema - uporno putem medija ponavlja 58-godišnji Silvano Hrelja, bivši sindikalac, dugogodišnji šef Stranke umirovljenika, koja danas zapravo ne može spasiti današnje umirovljenike, nego je njen posao osigurati održive mirovine sljedećoj generaciji.

U svojem članku objavljenom u listopadu prošle godine u Jutarnjem listu, demograf konzervativne, ”rodoljubne”, struje Stjepan Šterc je upozoravao: ”Hrvatska ima umirovljenika (1,228.020, HZMO) i nezaposlenih (309.000, DZS) ukupno gotovo kao i zaposlenih (1,566.000 DZS).” Uz to, statistika stanovništva pokazuje da svake godine u Hrvatskoj živi 11.000 stanovnika manje. Po službenim procjenama, do 2030. godine u Hrvatskoj će nestati radno sposobnog stanovništva veličine Zagrebačke županije, a u mirovinski će sustav ući 200.000 starijih od 65 godina. Krajem prošle godine u Hrvatskoj je bilo 1,2 milijuna umirovljenika, od čega je njih manje od 700.000 u starosnoj mirovini. Drugi su otišli u mirovinu ranije.

Opasno pretakanje

Privatna štednja građana u mirovinskim fondovima drugog stupa popela se iznad sedamdeset milijardi kuna. Može li drugi stup sačuvati standard budućih generacija?

Upravitelji fondova, iako su oprezni kada spominju brojke, smatraju da bi, kada mirovinski stup napusti starija, ”jednostupna” generacija onih koji su rođeni prije 1960. godine, ipak trebalo biti bolje. Danas na račune privatnih mirovinskih fondova sjeda četvrtina mirovinskih doprinosa, odnosno pet posto bruto plaće, i taj se novac štedi (fondovi ga zapravo ulažu) uz prinos.

Alternativa, koju zastupa dio tradicionalne ekonomske struje u politici, je da se i tih današnjih pet posto aktivne mirovinske štednje oduzme drugom mirovinskom stupu i pretoči u prvi, kako bi se smanjile doznake iz proračuna. Fondovi upozoravaju da bi se time zapravo ukinula mirovinska štednja, a da bi novac koji danas uplaćuju građani završio u tekućoj potrošnji. Odličan poznavatelj sustava i medijski vjerojatno najaktivniji upravitelj fondova, predsjednik Uprave AZ mirovinskog fonda Dinko Novoselec, dosad je argumentima redovito uspio nadglasati političke aktiviste koji bi vraćali reformu unatrag. ”Za perspektivu budućih mirovina naših članova bolje je da se taj iznos uštedi nego potroši. Drugo je pitanje koliko velik doprinos budućoj mirovini može dati drugi stup. Da bi mirovine iz drugog stupa znatno popravile socijalnu sliku budućih umirovljenika, nužno je da se jednaki dio naših mirovinskih doprinosa usmjeri u štednju i u potrošnju. Dakle, stopa izdvajanja za drugi stup treba biti deset posto”, rekao je u nedavnom opsežnom intervjuu. Novoselec, koji sam sebe predstavlja kao ”racionalnog optimista”, ne vjeruje da će Hrvatsku nakon 2020. uništiti demografija, iako postoji opasnost od njezina negativnog utjecaja na rast. Mirovinska štednja neće pobjeći kao što ni većina Hrvata neće otići iz Hrvatske. Mirovinski fondovi uvijek će u zemljama u kojima postoji tržište biti temeljni domaći ulagači, bez obzira na regulatorna ograničenja koja ih mogu zahvatiti u budućnosti.

Veliko istraživanje koje je provela još Vlada premijera Ive Sanadera također je ukazalo na sve veći problem nestajanja međugeneracijske solidarnosti. Kretanja u mirovinskom sustavu čvrsto su određena demografskim i gospodarskim kretanjima te propisima koji reguliraju sam mirovinski sustav. Već tada je bilo jasno, a to su bile godine hrvatskog gospodarskog procvata, barem se u to vrijeme to tako vidjelo po statistikama, da će negativna demografska kretanja (tada se govorilo uglavnom isključivo o starenju stanovništva) odrediti buduća kretanja u mirovinskom osiguranju, barem tijekom sljedećih tridesetak godina. I to je istraživanje potvrdilo važnost privatne štednje u mirovinskim fondovima.

Treći stup

Varijanta zatvorenih mirovinskih fondova, koje osnivaju velike kompanije i strukovna udruženja, u Hrvatskoj zasad živi tek kroz nekoliko stidljivih pokušaja. Prvi je krenuo Vipnet, slijedilo je Croatia osiguranje, HT, HEP i nekoliko relativno dobro poslujućih većih kompanija, a svoje su fondove, u suradnji s većim matičnim fondovima, pokrenuli liječnički, pomorski i cestarski sindikati i Hrvatsko novinarsko društvo. Riječ je o dobrovoljnim fondovima trećeg mirovinskog stupa, znači dodatnoj štednji u koju je spreman ulagati zasad tek mali dio rizika budućnosti svjesnih, a imućnih građana. Današnji zaposlenici ulaganjem u drugi, pa onda i u treći mirovinski stup imaju šansu svojim radom osigurati sredstva za održiva i pristojna primanja u mirovini. Sredstva na računima članova u drugom stupu ne troše se danas, predstavljaju ušteđevinu koja će biti osnova za isplatu njihovih budućih mirovina iz drugog stupa, što već sada predstavlja sigurni izvor buduće mirovine. Za razliku od novca prikupljenog putem državnog mirovinskog fonda, sredstva u drugom stupu su neotuđiva i nasljedna, kako u vrijeme štednje u obveznom fondu, tako i u vrijeme isplate mirovine iz mirovinskog osiguravajućeg društva, sukladno odabranom modelu isplate mirovine.