ŽIVOT S POTRESIMA

Ono što nam se sada čini kao noćna mora postat će, možda, dio naše svakodnevice

Sasvim je moguće da je pred Hrvatskom, ili barem jednim njezinim dijelom, razdoblje pojačane seizmičke aktivnosti

Nakon razornog potresa snage 6,2 stupnja po Richteru - koji je s epicentrom blizu Petrinje udario u utorak u 12 sati i 19 minuta - tlo će oko tog puknutog dijela rasjeda podrhtavati još mjesecima, možda i više od godine dana.

Bit će još stotine, čak i tisuće manjih potresa, a neki od njih će se prilično jako osjetiti ne samo oko Petrinje, Gline, Siska i na Banovini, nego i u Karlovcu, Velikoj Gorici, Zagrebu...

Definitivno treba prihvatiti neugodnu činjenicu da ćemo neko vrijeme s tim potresima morati živjeti. Ali, prije početka svojevrsnog vodiča za suživot s potresima razjasnimo nekoliko stvari. Prvo, znanstvena je činjenica da to što se u Petrinji dogodio razoran potres ne znači da cijela Hrvatska ulazi u višegodišnju povećanu seizmičku aktivnost i, posljedično, da je zbog petrinjskog potresa sada povećana vjerojatnost razornog potresa u Zagrebu, Slavonskom Brodu ili Rijeci.

Da, pojačana seizmička aktivnost i serija manjih ili malo većih potresa - ali slabijih od onog razornog od 6,2 stupnja po Richteru - događat će se još mjesecima na području oko Petrinje.

Da, neki od njih jako će se osjetiti i u Zagrebu, njegovoj okolici, pa i dalje. I samo u tom smislu možemo govoriti da ulazimo u razdoblje povećane seizmičke aktivnosti. Ali, ono je ipak prostorno prilično ograničeno.

Koliko je veliko područje na kojemu će tlo podrhtavati još mjesecima, ima li i kakve veze razorni potres kod Petrinje s mogućim novim potresima u drugim, udaljenijim gradovima te znači li činjenica da se ove godine dogodio prvo zagrebački, a onda i petrinjski potres da ulazimo u višegodišnje razdoblje pojačanog rizika od velikih potresa diljem Hrvatske, pitali smo eksperta, seizmologa prof. dr. Marijana Heraka s Prirodoslovno-matematičkog fakulteta.

- Područje na kojemu će biti povećana seizmička aktivnost ovisi o magnitudi glavnog potresa: što je ona veća, to se taj prostor povećava. U ovom je slučaju riječ o potresu čiji je aktivirani dio rasjeda bio dugačak dvadesetak kilometara pa će se i epicentri naknadnih potresa uglavnom nalaziti blizu njega.

Pojačana seizmička aktivnost koja će se tamo događati niti ne povećava, niti ne umanjuje vjerojatnost novog potresa u, primjerice, Zagrebu ili negdje drugdje u Hrvatskoj. Nadalje, to što se neki dan dogodio potres u Petrinji nema uzročno-posljedične veze s mogućim budućim potresom koji bi se dogodio negdje dalje u Hrvatskoj. Potresi će se dogoditi, ili neće, neovisno o petrinjskom potresu.

Pritom valja ostaviti mogućnost da se zbog preraspodjele deformacije i napetosti na bližim rasjedima, na njima dogode potresi koji se inače ne bi dogodili u to vrijeme. Ključno je razumjeti da se kod potresa događa lokalno oslobađanje nakupljene elastične energije. Prema tome, ovaj petrinjski potres ne može povisiti potresni hazard u Zagrebu, niti ga smanjiti. Jer, zagrebački sustav rasjeda ne možete dodatno "napuniti" energijom iz Petrinje - kaže Herak.

A što govori činjenica da se glavni potres dogodio poslije prvog, takozvanog prethodnog potresa jer je češće da glavni potres bude prvi, a tek onda popraćen slabijim naknadnim potresima?

- Prvi je potres bio slabiji od drugog jer se u njemu oslobodio tek manji dio akumulirane energije, a to se dogodilo zato što je rasjedna pukotina u svom širenju iz hipocentra zapela na barijeri na nekom malo čvršćem dijelu rasjeda. Da, puno je vjerojatnije bilo da se to neće dogoditi, ali ta vjerojatnost nije 100-postotna.

Kada pogledate statistiku prema našim katalozima potresa, vidjet ćete kako je vjerojatnost da nakon potresa uskoro uslijedi jači oko pet posto. I ništa više od toga ne znate u trenutku udara prvog potresa. Znate samo da se potres dogodio. Inače bi seizmolozi bili medijske zvijezde - objašnjava seizmolog.

Može li se nekako predvidjeti potres, postoje li neki predznaci?

- Ne, konzistentni predznaci ne postoje. Kratko i jasno -zaključuje Marijan Herak.

Pretpostavljamo da vam ova ekspertna objašnjenja seizmologa neće puno pomoći u vašoj emocionalnoj borbi i pronalaženju modela mirne koegzistencije s potresima, ali barem znate što možete očekivati, kao i to da je vjerojatnost nove katastrofe statistički - mizerna. Unatoč tome što su se, eto, u 2020. u središnjoj Hrvatskoj dogodila dva velika potresa.

Zapažanja inženjera građevinarstva Krunoslava Komesara, eksperta za statiku s iskustvom inspekcije zgrada oštećenih u potresu u Zagrebu, nekima od vas ipak bi trebala malo više pomoći u psihičkom nošenju s konstantnim udarima potresa. Posebno onima koji stanuju u kućama i stanovima građenima nakon potresa koji je 26. srpnja 1963. uništio Skoplje i u kojemu je poginulo više od tisuću ljudi. Nakon te tragedije protupotresni standardi gradnje u Jugoslaviji drastično su povišeni.

Bez pukotina

Stoga, ako stanujete u kući, još bolje u višestambenoj zgradi građenoj po tim standardima, s velikom sigurnošću možete računati da ste u njima sigurni. Ne samo od već otpočele serije udara manjih potresa, serije koja će trajati mjesecima u središnjoj Hrvatskoj, nego čak i u slučaju - iako vrlo malo vjerojatnom - novog razornog potresa jačine iste ili slične onom petrinjskom.

- Evo, baš ste me dobili tu u bazi, u Petrinji. Radimo pregled oštećenih kuća i zgrada u ovom velikom potresu. Prošao sam područje uz sam epicentar, mnogo je kuća starije gradnje koje su oštećene ili srušene do kraja. S druge strane, kuće i zgrade koje su građene nakon potresa u Skoplju, poslije tog velikog povećanja standarda gradnje, nemaju puno oštećenja. Neke nemaju čak ni pukotine, osim na fasadama ili oko prozora.

Sa zemljom su sravnjene samo stare i neodržavane kuće. Nema tu puno mudrosti. Nakon Skoplja počeli su se sustavno primjenjivati visoki protupotresni standardi pri gradnji, koji su svakih desetak godina unapređivani. I ti standardi su danas takvi da zgrade i kuće mogu preživjeti udare maksimalno očekivanih potresa - koji na ovom području iznose oko 6,5 stupnjeva po Richteru - bez ikakvih ili s minimalnim oštećenjima. Svakako ne oštećenjima vitalnih, konstrukcijskih dijelova - kaže.

S te strane, vrlo sigurni u protupotresnu zaštitu, govori naš sugovornik, mogu biti svi koji žive u stambenim zgradama ne starijim od pedesetak godina, a isto tako i u obiteljskim kućama slične starosti. Uz mali, ali jako bitan dodatak: samo ako su se gradile sukladno projektu i statičkim izračunima.

- U novije vrijeme najgore se gradilo tijekom 90-ih. Od početka rata pa sve do 1998., 1999. kada još nije bio uspostavljen sustav kontrola i inspekcija. Propisi su se mijenjali, bilo je to dosta kaotično razdoblje. No, od 2002., 2003. kuće se grade kvalitetnije. Problem jedino može biti ako investitor nije poštivao standarde i projektnu dokumentaciju ili je "štedio" na armaturi. Ali, sada se to počelo jako kontrolirati.

Ako će od ovih potresa biti ikakve koristi, onda je to da će ljudi shvatiti da ne mogu više na takav kaubojski način graditi zgrade. Srećom, mnogi takvi investitori propali su tijekom gospodarske krize 2007. i 2008. godine. Preživjeli su uglavnom kvalitetniji, dugoročniji i odgovorniji investitori. Ja se bavim nadzorom i vidim da se u posljednjih desetak godina kuće grade puno kvalitetnije te se manje pokušava zaobići protupotresne propise - napominje.

Dakle, mirne duše možemo poručiti svima koji žive u zgradama građenim u drugoj polovici 60-ih, 70-ih i 80-ih da su sigurni, da ne trebaju strahovati da će nastradati u mogućem velikom potresu?

- Pa, i ja živim u jednoj takvoj zgradi u Dugavama. Ništa joj se nije dogodilo u svim ovim potresima. Koliko god bio grozan subjektivni osjećaj građana zbog ovih konstantnih potresa, zbog tutnjave i ljuljanja stanova, nitko od njih ne treba strahovati. Moramo naučiti živjeti s aftershockovima, bez obzira na to što će nam zgrade plesati. Ono što u Hrvatskoj nedostaje, to su stalne vježbe.

Prije se provodio program naziva NNNI (Ništa nas ne smije iznenaditi) i djeca su zbog drila u školama znala što točno treba učiniti u slučaju da se dogode razne katastrofe, pa tako i potresi. Naglasak trebamo staviti na sustavnu edukaciju, na vježbe, da svi odmalena naučimo živjeti s prijetnjama kao što je potres - ističe Krunoslav Komesar.

Ne priča on bajke jer sustavno podizanje svjesnosti o potresu, kao i dril što činiti kada se on dogodi, nije neka znanstvena fantastika. Neke nacije žive oduvijek i skoro svakodnevno s njima. Kad kažemo potres, prva asocijacija mnogima je, vjerujemo, Japan. Ako je Hrvatska zemlja tisuća lopova, Finska tisuća jezera, onda je Japan zemlja tisuća potresa.

Cijelo japansko otočje nalazi se na području najvećeg seizmičkog hazarda na svijetu, uz rub loma nekoliko tektonskih ploča, na ivici takozvanog pacifičkog vatrenog prstena gdje sudari ploča uzrokuju svakodnevna - veća ili manja - podrhtavanja tla, a za naše pojmove i jako česte i iznimno snažne potrese.

Kako Japanke i Japanci s potresima i tom konstantnom prijetnjom katastrofalnog udara žive od rođenja do smrti te koliko ih potresi straše, pitali smo Ljupku Gojić Mikić koja je u Hirošimi živjela devet godina, od 2008. do 2017., sa suprugom i kćerima.

- U Japanu su s tim odrastale generacije i generacije. Stalno su proživljavali veće potrese, svaki dio Japana barem jednom. Iako Hirošima nije izložena potresima kao neki drugi dijelovi Japana, bilo ih je i tamo. Oni se kontroliraju i u tim situacijama. Naučeni su da si ne dopuštaju gubitak kontrole. Od vrtića i škole uče vas pribranosti. Prevelika emocija ne pomaže ni u čemu. To su osnovna pravila. Potres u Hirošimi zatekao me na cesti. Okrenula sam se oko sebe da vidim kako ljudi reagiraju. Jasno da ih je strah, ali nema panike. Stanu mirno sa strane, negdje na sigurno mjesto.

Nakon potresa nastave dalje. Potresi nisu danima nacionalna vijest, život dan poslije izgleda kao i dan prije potresa. Djeca se i tamo uplaše, ali su puno spremnija nego ovdje. Nakon potresa izađu iz škola s unaprijed pripremljenim ruksacima baš za takve situacije, koje im na početku godine roditelji moraju napuniti. Meni je kći objašnjavala kako je prva stvar koju ih nauče da odu ispod stola ili nečega što će ih zaštititi, a tek nakon što se smiri podrhtavanje sa svojim ruksakom izađu van.

To je nešto što sam svim svojim prijateljima govorila i nakon zagrebačkog potresa. Uvijek trebaju biti spremni, imati taj ruksak pokraj izlaza s nužnim stvarima. I da to uče djecu od malih nogu. Naravno da se ljudi u Japanu osjećaju sigurnije velikim dijelom i zbog iznimnog protupotresnog standarda gradnje. I naravno da razumijem ljude u Hrvatskoj da ih uhvate strah, pa i panika jer tu potresi nisu česti i ljudi nisu naviknuti na njih - objašnjava.

Kontrola emocija

Osim kulturoloških razlika između Europljana i Japanaca, točnije njihove "ugrađene" smirenosti i kontroliranja emocija u javnosti, pa tako i straha, njima sigurnost u suživotu s potresima daje i sustav upozorenja od nadolazećeg udara.

- Imate alarme na mobitelima koji vas upozore minutu ili minutu i pol prije da dolazi udarni val - kaže Gojić Mikić.

Je li taj sustav primjenjiv i u Hrvatskoj, pitali smo seizmologa Heraka.

- To se zove "early warning system" ili sustav ranog upozoravanja. U Japanu se veliki potresi često događaju u podmorju, daleko na Pacifiku, gdje se sastaju čak četiri velike tektonske ploče. Kad se to dogodi, prvi valovi koji dođu do opažača su P-valovi koji putuju brzinom od otprilike osam kilometara u sekundi. Ako imate seizmološku mrežu, na primjer, na sjeveru Japana, a nalazite se na jugu, čim mreža primi prvi val od potresa na sjeveru, već na jugu možete znati da val ide prema vama i izračunati kada će stići. Takvi postupci koriste se, osim u Japanu, i u Kaliforniji i Meksiku.

To, dakle, nije predviđanje potresa jer se potresna trešnja najavljuje nakon što se potres već dogodio. Ali kada je potres jako blizu, valja znati da S-val, koji je sporiji od P-vala ali ima znatno veću amplitudu i odgovoran je za štetu, dolazi vrlo brzo nakon prvog, P-vala. Ugrubo, svakih osam kilometara puta S-val zakasni za P-valom jednu sekundu. Što je potres bliži, manji je vremenski razmak dolazaka P i S-valova, pa je vrijeme potrebno da sustav locira potres i ocijeni njegovu magnitudu često (pre)kratko. U Zagrebu ili kod Petrinje, gdje su epicentri vrlo blizu gradu, ta je vremenska razlika obično između jedne i tri sekunde pa nema vremena za reakciju.

Dakle, takav sustav upozoravanja nije koristan tamo gdje potresna opasnost potječe uglavnom od lokalnih potresa, što je istina za cijelu Hrvatsku. Međutim, da je hrvatska seizmografska mreža dovoljno gusta i opremljena najboljom opremom, mogao se u Zagrebu najaviti potresni val od glavnog petrinjskog potresa 29. prosinca nekoliko sekundi prije nego što je stigao. Takvi sustavi su korisni, na primjer, za automatsko zatvaranje plinskih ventila, zaustavljanje brzih vlakova, tramvaja ili dizala, paljenje agregata za struju i slično - objašnjava Herak.

Kako Hrvati nisu "cool" kao Japanci, kako se potresi ne mogu predvidjeti, kako u Hrvatskoj čak ni sustav ranog upozoravanja nije primjenjiv i kako je sigurno da će se dio zemlje još mjesecima tresti, posla će - nema sumnje - puno biti i za psihijatre i psihoterapeute.

- To je sigurno. Veći broj ljudi koji traže psihoterapeutsku podršku primijetili smo već nakon zagrebačkog potresa u ožujku. Ono što se ljudima neposredno nakon potresa i u sljedećim danima događa jest - šok. Jer, potres je ovdje nešto vrlo neočekivano, nešto protiv čega mi nemamo sustav obrane, jer nismo imali iskustva udara ovako jakog potresa. Što se prvo događa? Usišemo se u sebe, stisnemo se da bismo preživjeli taj događaj.

U srijedu sam bio u Petrinji i tamo su ljudi u stanju šoka. E sad, s tim stanjem mora se najkasnije u roku od mjesec dana početi adekvatno upravljati, u smislu psihološke pomoći, jer ono što će ljude sada lomiti nije taj potres koji se dogodio i koji su preživjeli, nego će ih lomiti neizvjesnost - kaže gestalt psihoterapeut Sandro Belić.

Kako je potpuno jasno da će serija što blagih, što malo jačih potresa ljuljati središnju Hrvatsku koji je najbolji savjet koji možete dati ljudima kako da se nose s tim suživotom s konstantnim potresima, posebice onima koji su i inače skloniji paničariti, koji su podložniji raznim, pa i iracionalnim, strahovima?

- Najgore je reći ljudima "živ si, u redu je" jer je to negiranje njihova realiteta. Dakle, uvijek treba krenuti iz realiteta neke osobe. Ako im kažete "pa nije to tako strašno", to je kao da ste ih ošamarili. Jako je važno da ljudi izgovore sve ono što ih muči, o čemu razmišljaju, da razgovaraju o tome prvenstveno s članovima obitelji, prijateljima, bliskim osobama. Da se kroz razgovor prođe ponovno kroz to iskustvo, da se priča o tome što je bilo, kako je bilo, što im se događalo... Na taj način mi iz sebe čupamo tu energiju van i perspektiva nam se mijenja.

Ako sve ostane u nama dugo, više mjeseci, mi ćemo ući u retraumatizaciju. To je potencijalni problem ako se na vrijeme ne rješavaju problemi. Ulazimo u anksioznost, tijelo se stišće, strah, koji je primarna emocija, nas obuzima, a ono što je najgore jest - strah od straha. To se događa. Tijelo se stisne i napeto čeka da se nešto (neugodno) dogodi. I ta napetost nas razara - kaže.

A u kojem trenutku ljudi ipak trebaju zatražiti stručnu, psihoterapeutsku podršku?

- Onoga trenutka kada shvate da su uvjereni da je to iskustvo proživljeno u potresu ili potresima veće od svih drugih iskustava. Jer, tada su već u "balonu", uvjereni da su apsolutno nemoćni. To je pravo vrijeme da se jave službama koje im mogu pružiti psihološku pomoć.

Taj trenutak, evo jednog plastičnog primjera, jest, recimo, onaj kad ste u uredu i kad tutanj, mala trešnja tramvaja koji prolazi ulicom gdje radite, kod vas stvori takvo stanje da se više ne možete koncentrirati, da ne možete više napisati ni tri rečenice, jer vas taj zvuk i ta trešnja podsjećaju na potres. Zatim kada primijetite da vam se neke misli - i to neželjene - stalno ponavljaju i da se od njih ne možete odmaknuti. To je znak da ste zarobljeni i nemoćni, da ste se odmakli od autentičnog sebe - objašnjava Belić.

Ima i osoba koje su psihički otpornije, ali je li uopće za suživot s potresima dobra strategija stoičko duranje tih događaja na koje ionako nemamo nikakav utjecaj?

- Istina je da je potres nešto na što nemate nikakav utjecaj. Pitanje je, međutim, kako se tko na to može adaptirati. To je ključno. Dakle, ako se samo pravite, glumite da je sve pod kontrolom, moguće je da na kraju to skupo platite. Oprezno s tim jer negiranje je opasno. Fatalizam je već signal da nešto ne štima - kaže Sandro Belić.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
21. prosinac 2024 15:21