Opasno brdo kraj Gline: ‘Da smo se pobunili, ne bi nam obnovili kuće!‘

U mjestu Gornja Bučica, dvadesetak kilometara od Gline, nalazi se brdo građevinskog materijala. Doslovno.

Uz obiteljsku kuću mještanina Marija Božurića, na javnoj površini u gradskom vlasništvu, već dvadeset godina stoji nepregledna hrpa građevinskog materijala, cigli, betonskih komada, crijepa, azbestnih ploča i greda, zaostalih od obnove nakon Domovinskog rata. U međuvremenu, hrpa građevinskog otpada, najmanje šest tisuća prostornih metara u obujmu, postala je - brdo.

- Ovdje je nepropisno odlagan materijal od najmanje 120 razrušenih kuća u Glini i okolici. Građevinske tvrtke, koje su onda obnovu izvodile, a odvoz i zbrinjavanje otpada skupo naplatile, dolazile su ovamo s kamionima i konstantno navozile materijal - govori Božurić, čija je kuća na samom kraju sela Gornja Bučica.

Opasan materijal

Naime, nakon što se posljednjih dana pokazalo da je na području Banije, najteže pogođene potresom, bilo manjkavosti, a vjerojatno i malverzacija u obnovama ratom razrušenih kuća, a sve više mještana okolnih sela o tome istupa i DORH je najavio pokretanje žurne istrage o mogućim kaznenim djelima prilikom obnove, Božurić vjeruje da je ovo "brdo" samo jedan detalj kako se obnova onda provodila.

- To je neshvatljivo, da netko može otpad, šutu i cigle, ali i opasni materijal poput azbesta, od stotinu kuća iskrcati na javnu površinu, naplatiti to i ostaviti, a da nitko za to ne odgovara desetljećima - priča Božurić dok nas vodi po terenu sada obraslom mahovinom, granjem i travom.

Tomislav Kristo/Cropix

Tek kada se pobliže pogleda i obiđe brijeg, može se uočiti da iz brda još vire crvene cigle i drvene grede. O tome koliko je ovakav, nepropisan dovoz materijala onda bio raširena praksa, dovoljno govori činjenica da je potrebno nekoliko minuta kako bi se cijelo brdo opreznim hodom okružilo. Na tom je mjestu, uzgred, 90-ih prolazio put kojim su mještani vodili stoku na ispašu, a sada je potpuno zakrčen.

Na pitanje zašto se mještani Bučica, njih dvjestotinjak, nisu pobunili ranije, Božurić odgovara da su se bojali posljedica. Ako bi se netko pobunio i požalio, građevinari bi se mogli naljutiti i odbiti mu obnoviti kuću.

Pod nadzorom

- To je onda bio Divlji zapad. Moj je otac tada, dok se kuća obnavljala, morao uzeti godišnji odmor kako bi sve držao pod nadzorom. Svaku je sitnicu kontrolirao i pratio radove, ako nešto nije bilo dobro, reagirao bi, svađao se. Radnici su mu i prijetili, bilo je svega. No, zato naša kuća sada nije nastradala u potresu - objašnjava Božurić.

Uglavnom, dvadeset je godina prošlo, a materijal uz njihovu obiteljsku kuću sada se više-manje stopio s prirodom. Zbog toga je, kaže Božurić, sigurno da nitko za to neće odgovarati. Na pitanje tko bi trebao biti odgovoran, Božurić kaže da je za sve to trebao znati župan Ivo Žunić, u to doba pročelnik u Ministarstvu obnove i razvitka zadužen za obnovu.

- Onda nije bilo ništa moguće bez njegova odobrenja i potpisa. A netko je morao odobriti i to da se materijal, pa i opasni, odlaže u naselju, među obiteljskim kućama - zaključuje.