Ostali ste bez svih primanja zbog duga od pedeset kuna? Istražili smo: TO JE MOGUĆE SAMO U HRVATSKOJ

Bila je srijeda, oko podneva, pred Božić. Junak naše priče došao je u dućan, napunio košaricu redovitim špecerajem, došao na blagajnu... i doživio šok. Kartica tekućeg odbijena! Dobro, pomisli, neka je greška, platit ću kreditnom. I kreditna odbijena! I kartica druge banke...

Panika. Zašto? Kako?! Pa na računu ima više nego dovoljno novca? No, kako je naš junak financijski osviješten, odmah mu je bilo jasno: sve bankovne račune vjerojatno mu je blokirala Financijska agencija, baš kao i stotinama tisuća drugih hrvatskih građana, zbog neke ovrhe.

Zabrana za službenice

Poziv osobnom bankaru potvrđuje sumnje: da, račun je dobio oznaku blokade. Karticama se ne može plaćati, novac se na bankomatu ne može podići, čak se ni novac ne može uplatiti na račun.

Naš građanin odlazi u obližnju poslovnicu Fine i od ljubazne službenice doznaje da mu je Fina doista blokirala račune zbog ovrhe od nekoliko stotina kuna. Ali, službenica ne želi reći (kaže da “ne smije!”) tko je i zašto zatražio blokadu računa i da tu informaciju daju samo u središnjem uredu.

Ali, na računu ima nekoliko puta više novca nego što iznosi ovrha, zašto Fina jednostavno taj novac nije uzela, protestira građanin?

- Ne može, javite svojoj banci da što prije plati ovrhu pa će vam računi biti deblokirani...

Čovjek bez novca

Junaka naše priče obuzme bijes zbog nemoći. O toj maloj plastičnoj kartici tekućeg računa ovisi egzistencija suvremenog čovjeka: ljudi nemaju izbora, plaću ne mogu primati u gotovini na ruke. Ako su kartice blokirane, život im staje. Nema hrane za djecu, nema novca za tramvaj, pošteni radišni čovjek u trenu se osjeća kao zadnja bijedna krpa.

I baš zato, kaže nam Ivica Jakić, dugogodišnji poslovni čovjek u Švicarskoj i Austriji, predsjednik Švicarsko-hrvatske poslovne udruge, blokada bankovnog računa u Europi nije moguća.

- Nema legalnog načina da vam bilo tko blokira račun, bilo privatni, bilo poslovni. Tako što civilizirana Europa ne poznaje. Vaš račun je vaš račun! To, naravno, ne znači da vjerovnici nisu zaštićeni...

Vratimo se načas našem šokiranom građaninu. Da mu je novac koji pravomoćno duguje samo “skinut” s računa, on to možda ne bi ni primijetio. No, poanta nije bila u tome, poanta je bila da mu se posve onemogući život i rad, da ga se “stavi u kaznu”. Jer, ako se blokiraju tekući računi, zašto se blokiraju i s njima povezane kreditne kartice? Tu nema nikakve financijske logike, to je najobičniji goli financijski teror, zastrašivanje. U praksi, banci trebaju dva-tri dana da plati ovrhu s računa na kojem ima dovoljno novaca, onda još dan-dva da “proradi” isplata na bankomatu. Ali ako naiđe vikend ili praznik, onda su potrebna još tri- četiri dana da se sve normalizira, ukupno tjedan dana bez novca, bez plaćanja, bez dućana. Gore nego tjedan dana zatvora! U zatvoru se hrana dobije besplatno.

Priča druga.

Ovih dana novine su otkrile kako su neki maheri varaždinskom Tehnobetonu s poslovnog računa “skinuli” nevjerojatnih osam milijuna kuna - cijelu godišnju dobit poduzeća! - pomoću krivotvorenog rješenja o ovrsi javnog bilježnika.

Povezane tvrtke

Nakon što mu je zbog navodnog podmićivanja gradskih čelnika uhićen predsjednik Uprave Miroslav Bunić, sada je Tehnobeton postao i žrtvom lažne ovrhe. Desecima tisuća hrvatskih poduzeća blokirani su poslovni računi zbog neplaćenih dugova.

Očekivalo se da je za predstečajnu nagodbu “zrelo” barem 70.000 hrvatskih insolventnih ili nelikvidnih tvrtki i svima njima najčešće je sudska nagodba ili stečaj jedini način da deblokiraju svoje račune, da se barem privremeno izvuku iz čeličnog stiska svojih vjerovnika, banaka, države...

No, kako doznajemo u razgovoru s iskusnim poslovnim ljudima, lažne ovrhe nisu jedino što može baciti tvrtke u blokadu i financijsku kliničku smrt. Dovoljno je da zanemare neku fakturu koja im izgleda kao nečija pogreška pa da im neki spretni odvjetnik za iznos te “vjerodostojne” fakture blokira račun.

Da bi to spriječili, kako čujemo, mnogi direktori sami sebe blokiraju fiktivnim fakturama poduzeća kćeri ili nekih povezanih tvrtki. Ukratko, na tom području zavladao je posve očekivani kaos. U Tehnobetonu su, kako su rekli novinaru, zaključili da su “prevaranti otkrili rupu u postupku naplate ovrha”, ali nije posrijedi nikakva “rupa”: sama je blokada računa sistemski ponor; čim je moguća, ona odašilje neodoljivi zov svim lupežima da je iskoriste.

Ljutita reakcija

Priča treća.

Po nalogu Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Fina je blokirala sve bankovne račune i poznatoj TV voditeljici i poduzetnici Dijani Čuljak, i to ne za 300 kuna kao našem građaninu iz prve priče, nego za 4,3 milijuna kuna. Blokadu je zatražio i dobio njezin bivši suprug Vladimir Šelebaj Sellier tvrdeći da mu toliko novaca pripada nakon razvoda.

Sud je Šelebajeve tvrdnje prihvatio pa se u utemeljenost tog zahtjeva ne može ulaziti, ali gdje je elementarna logika u stavljanju blokade od 4,3 milijuna kuna na bankovne račune na kojima nema ni par tisuća kuna?

Da apsurd bude veći, čak i kad bi gđa Čuljak htjela uplatiti te milijune na svoje račune, da bi se njezin bivši suprug mogao naplatiti, ona to ne bi mogla jer - računi su blokirani...

I u ovoj priči vidi se da je blokada računa tek ljutita gesta, bijesni manifest, birokratska formalnost, ali ne i način da se to potraživanje doista podmiri.

Da u Europi blokade privatnih i poslovnih bankovnih računa doista ne postoje (barem ne u zemljama poput Engleske, Njemačke, Švicarske, Austrije...), potvrdio nam je i dr. Tihomir Domazet, predsjednik Hrvatskog instituta za financije i knjigovodstvo. Naravno, on ne isključuje mogućnost da su u nekim zemljama blokade ipak moguće, možda u Rumunjskoj ili Bugarskoj. Ali u zapadnom dijelu Europe, “da vam netko blokira račun, toga doista nema“.

Od SDK do Fine

Dr. Domazet ide i korak dalje pa upozorava da su i automatske naplate raznih naknada s tekućih i poslovnih računa, koje rutinski čine hrvatske poslovne banke, također očigledno protuustavne.

- Banke ne bi smjele same uzimati tuđu imovinu; ne bi smjele same ‘skidati’, na primjer, naknadu za vođenje računa a da vas ništa ne pitaju. Mogu vam poslati fakturu i tražiti da to platite, ali po Ustavu se to ne smije i ne može raditi automatizmom. Račun i novac na računu su nedodirljiva, Ustavom zaštićena privatna imovina. U Europskoj Uniji to je nezamislivo.

Zašto su onda kod nas blokade bankovnih računa, privatnih i poslovnih, uobičajene kao “dobar dan”?

Na to pitanje nije lako naći uvjerljiv odgovor, no sudeći po mišljenju naših sugovornika, čini se da je to atavizam iz doba komunizma, kada su poslovni računi poduzeća bili “općenarodna imovina” i kada ih je pomno vodila nekadašnja Služba društvenog knjigovodstva, poznati SDK.

S osamostaljenjem Hrvatske SDK je promijenio ime u Zavod za platni promet (ZAP), da bi se nakon toga nazvao Financijska agencija, odnosno Fina. U Europi ne samo da ne postoje blokade računa, ne postoji ni institucija poput hrvatske Fine.

Preispitati ulogu

Dok u europskim zemljama platni promet obavljaju isključivo banke, u Hrvatskoj je ostao specifični “hibridni” sustav u kojem je, uz banke, i Fina i dalje uključena u platni promet.

U međuvremenu, kad već postoji, da ne bi otpuštala njezine brojne radnike, a i da bi iskoristila njezinu infrastrukturu, država je za Finu stalno izmišljala nove poslove i zadaće.

Tako ona danas obavlja sve i svašta: od platnog prometa, preko blokada i provođenja ovrha, do predstečajnih nagodbi i vođenja upisnika sudskih i javnobilježničkih osiguranja.

Stručnjaci s kojima smo razgovarali kažu da Fina i nije tako loša stvar, da nije loše uz banke imati i odvojenu specijaliziranu “klirinšku kuću”. I suvremena razvojna teorija potiče zemlje da za sebe traže autohtona i originalna rješenja. Problem, dakle, nije u Fini ni u zaštiti vjerovnika, problem je u nerazboritom i neljudskom tretmanu dužnika.

I položaj, uloga i ovlasti Fine moraju se preispitati jer ona svojim postupcima nanosi ponekad i nesagledive troškove i štete realnoj ekonomiji: blokirana poduzeća ne mogu se javljati na natječaje, imaju knjigovodstvene obveze prema Fini kakve ne postoje nigdje drugdje u svijetu (npr. podnošenje kvartalnih i polugodišnjih bilanci), moraju joj skupo plaćati nepotrebne “papire” koje ona sama propisuje, kao što je BON-2.

Posljedica svega toga je da građani i poduzetnici bježe od suvremenih financija i kredita, traže da im se plaća isplaćuje u gotovini na ruke, posluju primitivnim barterom, bježe u sivu ekonomiju i boje se potrošnje i kupovanja... A svaka lipa manje koju hrvatski građani potroše, lipa je manje koju hrvatska privreda zaradi.