Ostvario veliku koaliciju i bez SDP-a: Između Plenkovića i očekivanja sad više ne postoje ometači

Hrvatska je skrenula udesno - ovakvo bi se što moglo krivo zaključiti prema broju mandata što su ga na izborima, pomalo neočekivano, u zbroju osvojile sve stranke koje nominalno pretendiraju na glasačko tijelo desnice i desnog centra.
Ta bi teza bila održiva kad bi Plenkovićev HDZ, ovakav kakvim ga je predsjednik te stranke modelirao posljednje četiri godine, doista i dalje pripadao tamo gdje ga se tradicionalno svrstavalo.

No, Plenkovićeva mana (sporost) i vrlina (upornost) doveli su do toga da se HDZ nečujno i pored svih unutarnjih otpora uspješno premjestio prema centru, i to više nego itko ikad u novijoj parlamentarnoj povijesti. Tamo su glasači.

Ustvari, Plenković je napravio više od onoga što su se u najljepšim snovima mogli nadati najuporniji zagovaratelji velike koalicije. On je od samog HDZ-a napravio veliku koaliciju, kreirajući značajnoj većini građana ukusan koktel svega prihvatljivog slijeva i zdesna. Tko bi to mogao pomisliti, ali evo: ideja velike koalicije (u smislu business-friendly vladanja neometanog od manjih stranaka i oporbe općenito) moguća je i bez SDP-a.

Iako je, dakle, u formalnom smislu desnica nadzastupljena u novom parlamentu, ona je zapravo teško poražena jer Plenkovićev rezultat garantira da ni pokraj svih financijskih i umnih uloga u kampanju neće imati poziciju ucjenjivača. Dapače, osnuje li Plenković vladu bez Škore i, naravno, bez Mosta, može se očekivati da će se parlamentarni blok neuključene desnice u budućnosti dodatno osipati.

Ovim izborima Plenković je konačno pobijedio svoju vrlo angažiranu i ubojitu desnu opoziciju, a lijevu smjestio tamo gdje po razini pripremljenosti i programske jasnoće i pripada: na margine. Time je postao, u matematičkom smislu, najuspješniji predsjednik HDZ-a nakon Tuđmana, a HDZ je dobio priliku upravljati državom gotovo čitavo desetljeće u kontinuitetu. Bit će da je Plenković, uz sve svoje deficite, ipak najpodcjenjivaniji političar u državi.

Mora se reći da je Plenkoviću u ovome i te kako, vjerojatno i presudno, pomogla atmosfera straha zbog korone. U tim izvanrednim uvjetima koji su pomalo kompromitirali i zdravo rasuđivanje i demokratsko odlučivanje, Plenković je naprasno izveo dva seta izbora ključnih za njegovu karijeru: prvi dio unutarstranačkih i ove nacionalne. S ove novostečene pobjedničke razine i te kako će uspješno dovršiti unutarstranačke izbore i stvoriti sebi zadugo poziciju nedodirljivosti, a svojoj vladi mogućnost neometanog vođenja države.

E sad je pitanje hoće li taj momentum koji graniči s trijumfom Plenković iskoristiti za provođenje zahtjevnih promjena, kako onih koje se čekaju desetljećima tako i novih koje se nameću zbog posljedica koronakrize. U svakom slučaju, Plenković više neće imati izgovor. Sad više između njega i očekivanja ne postoje ometači s realnom težinom. Čak su i simbolično posljednji među njima, poput Kovača ili Culeja, poraženi pri preferencijalnom glasovanju. HDZ kakav se godinama bunio protiv Plenkovića više, jednostavno, ne postoji.

S ovakvom rezultatskom razlikom, čini se da lijeva opozicija u ovoj rundi niti nije imala izglede protiv Plenkovića, premda su sva, očito manjkavo izvođena istraživanja sugerirala suprotno. Zato je sada i suvišno pretjerano analizirati pogreške u kampanji Restart koalicije, jer one vjerojatno niti nisu presudno dovele do ovog rezultata. Iako se Plenkovićeva izborna taktika kritički preispitivala, pokazalo se na ovim izborima da je i ona bila ispravna, osobito u tri ključne stvari: u personalizaciji kampanje, izboru "sigurnosti" kao glavnog izbornog gesla i upućivanju na nespremnost glavnih izazivača.

Premda je bilo naporno i arogantno, očito je djelovalo. Bernardić, kao dobroćudni nositelj listi s krupnim otpadom SDP-a i nekadašnje Kukuriku koalicije, s Grčićem i Ostojićem u prvom planu, nije uspio uvjeriti dovoljno građana u kompetentnost eventualne nove vlasti. Građanima je, pak, sigurnost u vremenu teške neizvjesnosti zbog korone bila važnija od osjećaja nezadovoljstva što i dalje žive u državi s izraženom korupcijom i klijentelizmom.

Tu je emociju i trenutak Plenković ispravno prepoznao i iskoristio, a Restartov pokušaj da HDZ-ov slogan "Sigurna Hrvatska" cinično izokrenu u "sigurna korupcija" ostao je samo slab, naivan pokušaj.

Jedini su stvarni pobjednici na ovim izborima, uz Andreja Plenkovića, organizatori liste Možemo, no i oni su, ustvari, pobijedili Bandića, a ne Plenkovića, pa čak ni Bernardića. Taj je rezultat manje značajan za budućnost ovog saziva Sabora i buduće vlade, a daleko je bitniji kao indikator za lokalne izbore dogodine, koji će vrlo vjerojatno označiti kraj duge i bremenite karijere zagrebačkoga gradonačelnika Milana Bandića.