SPECIJALNA ANALIZA JUTARNJEG

OTKRIVAMO Država će u predstečajnim nagodbama naplatiti duploviše nego u svim stečajevima

Zagreb, 090114.Banski dvori, trg Svetog Marka.Redovna sjednica Hrvatske Vlade. Na fotografiji: Slavko Linic. Foto: Damjan Tadic / CROPIX
 Damjan Tadić / CROPIX

U 594 kompanije koje su tijekom prošle godine na sudu sklopile predstečajnu nagodbu njihovi su vjerovnici dogovorili otplatu osam milijardi kuna dugova, odnosno u prosječno 53,31 posto potraživanja, a oprostili su im 46,69 posto dugova, ukupno sedam milijardi kuna, pokazuje detaljna analiza Fine, zadužene za vođenje postupaka predstečajnih nagodbi. Te su kompanije 2012., prije nego što su zatražile predstečaj, imale 4,09 milijardi kuna prihoda i zapošljavale su 12.749 ljudi, čija su radna mjesta velikom većinom trenutačno spašena.

Financijske institucije, većinom banke čija su potraživanja osigurana hipotekama ili založnim pravima, sudjelovale su u nagodbama 357 tvrtki i podnijele su najveći teret otpisa opraštajući im 1,93 milijarde kuna, nagodivši se s dužnicima da će im u prosjeku tijekom iduće četiri godine isplatiti dug od 3,16 milijardi kuna.

Država je, s druge strane, oprostila dvostruko manje od banaka, 892,6 milijuna kuna za 592 tvrtke s kojima je dogovorila otplatu 1,96 milijardi kuna u idućih prosječno tri godine.

Prema procjenama Ministartva financija, nešto manje od polovice tog oprosta, oko 400 milijuna kuna, odnosi se na porezni dug, no nastavkom rada te će kompanije redovno uplaćivati nove poreze državi, a u slučaju njihova stečaja, kao najvjerojatnijoj alternativi predstečajne nagodbe, izvjesno je da porezni dug država ili ne bi naplatila ili bi ga naplatila tek nakon više godina.

Lani su u još 770 tvrtki vjerovnici prihvatili plan restrukturiranja, što zajedno s kompanijama koje su nagodbu sklopile na sudu, čini 1364 tvrtke u kojima radi 22.976 ljudi; 52 posto od svih koji su predstečaj zatražili, dobiva priliku da iz poslovanja, a ne stečajne mase, isplaćuje svoje dugove.

U uvjetima recesije, iznimno loše ulagačke klime, drastičnog pada stranih i domaćih ulaganja te kroničnog nedostatka novca u državnom proračunu, koji ne može spašavati propala poduzeća zato što se to prema pravilima EU smatra nedopuštenom državnom potporom, najvjerojatnija alternativa predstečaju za sve te kompanije bio bi stečaj. Kakva je on alternativa za vjerovnike i dužnike, jasno, pak, pokazuju podaci o domaćoj stečajnoj praksi.

Tri tisuće stečajeva

Sagledaju li se mogućnosti koje dužnicima i vjerovnicima i zaposlenicima daju predstečajne nagodbe u kontekstu stečaja - iako osporavani sa svih strana - predstečajevi dobivaju poslovni smisao.

U Hrvatskoj se trenutačno, prema javno dostupnim podacima, vodi tri tisuće stečajeva, stečajni postupak traje prosječno tri godine, a 89 stečajnih postupaka traje dulje od deset godina, 166 dulje od pet godina, a njih 287 dulje od tri godine.

Predstečajne nagodbe prosječno su sklopljene u roku od 85 dana, a mogu trajati najdulje 210 dana, uz pojedine iznimke poput Industrogradnje i Dalekovoda, koji su zapeli na sudu, a ne zbog nemogućnosti vjerovnika da se dogovore.

U posljednjih 15 godina samo su dvije kompanije preživjele stečaj - Tisak i Pevec. Tisak se već godinama razvija u vlasništvu najvećeg hrvatskog privatnog poduzeća - Agrokora, a Pevec je tek na putu oporavka.

U stečajevima vjerovnici naplaćuju oko 30 posto svojih potraživanja, većinom oni čija su potraživanja osigurana hipotekama ili založnim pravima na imovinu dužnika.

Pritom, a to se posebno odnosi na banke koje u pravilu imaju hipoteku nad imovinom za nenaplative kredite, ne mogu doći u posjed nekretnina u zamjenu za dug, već moraju čekati da tu imovinu unovči stečajni upravitelj.

Naplatili samo 10 posto

Stečaj, naime, imobilizira imovinu dužnika na kojoj tijekom trajanja stečajnog postupka najviše zarađuju stečajni upravitelji i sudovi, a vjerovnici čekaju da se njihova imovina proda. U predstečajnim nagodbama vjerovnici dobivaju priliku u zamjenu za oprost dijela duga imovinu odmah staviti u funkciju stvaranja novog novca kako bi nagođeni dug naplatili.

Država je, primjerice, u posljednjih 13 godina od kompanija u stečajevima uspjela naplatiti tek 10,46 posto potraživanja za porez i druga javna davanja, a to je 1,22 milijarde kuna, podatak je Ministarstva financija. Kompanije koje su završile u stečaju državi su i dalje dužne 10,44 milijarde kuna. U dosad sklopljenim predstečajnim nagodbama država očekuje naplatu 68,74 posto potraživanja u naredne tri godine, a riječ je o 1,96 milijardi kuna.

Ako se ta projekcija u potpunosti i ne ostvari te dio kompanija koje su prošle kroz predstečajnu nagodbu na kraju i završe u stečaju, stav je Ministarstva financija da će se zahvaljujući predstečajnim nagodbama ipak uspjeti naplatiti više potraživanja nego u slučaju da su sva ta poduzeća završila u stečaju.

Predstečajne nagodbe kritiziraju se s gledišta njihove dugoročne održivosti, odnosno tvrdnjama da su spašena poduzeća koja bi trebala propasti pa je njihova propast ionako izvjesna za nekoliko godina.

Pritom se zanemaruje činjenica da u aktualnim uvjetima, pod kojima funkcionira globalna, europska i nadasve hrvatska ekonomija, dugoročna održivost nijednog poduzeća nije sigurna, odnosno u roku od tri do pet godina poslovanje tvrtki čiju budućnost danas držimo neupitnima, može biti ozbiljno ugroženo ne dođe li do gospodarskog oporavka.

Zbog dužničke krize od 2009. do 2011. godine u EU je u bankrotu godišnje završavalo 200 tisuća kompanija, od čega je propast njih oko 50.000 imalo utjecaj na poslovanje izvan njihovih zemalja, podaci su Ministarstva financija, prema kojima stečajevi u EU godišnje unište 1,7 milijuna radnih mjesta. Na kraju 2011. hrvatski je BDP, pak, bilježio kumulativni pad od 10 posto u odnosu na početak krize 2008. te pad investicija od 40 posto.

Tko je profitirao

U predstečajnim nagodbama koje se u različitim oblicima u EU sve više potiču prema uzoru na zakonodavstvo u SAD-u, zaposlenici kompanija su u boljem položaju. Stečajeve, naime, u pravilu pokreću sami radnici nakon što više ne mogu dobiti niti neto plaću od svojih poslodavaca i dulje vrijeme rade bez plaće. Pritom je naplata njihovih potraživanja, iako tehnički prioritetna, često upitna u cjelosti jer ovisi o vrijednosti stečajne mase iz koje se, pak, najprije isplaćuju visoki troškovi stečaja. U predstečajnim nagodbama radnička potraživanja nisu predmet nagađanja, preduvjet je njihovo potpuno podmirenje.

Primjerice, u slučaju stečaja Name, koja sa 393 zaposlenika posluje već 14 godina s ciljem isplate vjerovnika, radnici i bivši radnici još uvjek nisu naplatili sva svoja potraživanja, država nije naplatila ništa, a troškovi stečaja koji se prioritetno podmiruju, dosegnuli su vrtoglavi iznos od 1,92 milijarde kuna.

Na troškove samo jednog stečaja potrošeno je više novca nego što država očekuje da će naplatiti od kompanija koje će nastaviti raditi nakon sklapanja predstečajne nagodbe. Istodobno u 784 predstečajne nagodbe angažirano je 128 povjerenika, a ukupni trošak tog angažmana je 13,5 milijuna kuna ili 27,6 tisuća kuna po povjereniku, koji je u prosjeku odradio šest nagodbi.

Slučaj Nama

Većina novca potrošenog u Naminom stečaju isplaćena je sudovima, stečajnim upraviteljima i administraciji koja provodi stečaj. Imovina Name, koja uključuje atraktivnu zgradu u centru Zagreba, zarobljena je u dugotrajnim sudskim postupcima, a nenaplaćeni vjerovnici zbrajaju kamate, čime se povećava dug i smanjuje mogućnost njegove naplate.

Naknade stečajnih upravitelja najčešće se kreću od 60 do 100 tisuća kuna po stečaju, vode ih i po desetak, a najveća moguća naknada je 360 tisuća kuna.

Kompanije, kada završe u stečaju, većinom prestaju poslovati i ne zapošljavaju ljude pa slijedom toga ne uplaćuju ništa u državni proračun. Nakon izlaska iz predstečajne nagodbe kompanije imaju priliku, koja doduše ovisi o njihovoj sposobnosti i tržišnim okolnostima, za razvoj poslovanja, a narednih nekoliko godina zapošljavat će ljude i uplaćivati novac u državni proračun.

U lani sklopljenim nagodbama najviše je profitirala prerađivačka industrija, čiji je oporavak nakon sloma u recesiji jedan od preduvjeta željenog povećanja zaposlenosti u privatnom sektoru i izvoza. Nešto manje od polovice, 41 posto potraživanja koje je država oprostila, odnosi se na prerađivačku industriju.

Banke su, pak, 90 posto iznosa uloženog u dokapitalizacije ili 43,9 milijuna kuna uložile u prerađivačku industriju, a najmanje su dugova oprostile građevinskim kompanijama, nagađajući se za povrat 86,02 posto potraživanja.

Država je najviše dugova, čak 65 posto, otpisala kompanijama u turizmu, sektoru od kojeg se mnogo očekuje, a koji očekivanja može ispuniti ulaganjem privatnog kapitala. Malo je pak vjerojatno da će privatni kapital ući u turističke kompanije opterećene starim dugovima, budući da je povrat na investicije u turizmu i bez starih dugova potrebno čekati 15 do 20 godina.

Iako deset velikih kompanija koje su sklopile predstečajnu nagodbu zbog svoje veličine nosi i najveći broj radnih mjesta, prihoda pa i dugova, sagledavajući širu sliku predtečajne nagodbe, donijele su veće koristi malim tvrtkama.

U njih 348, čiji su se vjerovnici nagodili o otplati dugova, zaposleno je 4565 ljudi, tek nešto manje od 4761 zaposlenika kod najvećih dužnika.

Velikima nisu opraštali

Država je, pak, najviše dugova u prosjeku oprostila srednje velikim poduzećima koja će joj platiti 52,61 posto potraživanja, a od velikih će naplatiti 78,63 posto. Predstečajna nagodba nije spasonosno rješenje za svaku kompaniju koja takvu nagodbu poželi.

Stečaj je zatražen za 2815 tvrtki koje su zatražile predstečajnu nagodbu.

U 112 kompanija među njima vjerovnici se nisu mogli nagoditi s dužnikom, što pokazuje da predstečajna nagodba ne mora nužno uspjeti.

Tijekom ove godine, do ovog tjedna, nagodbu je na sudu sklopilo još 201 poduzeće, pa je ukupno riječ o 795 tvrtki koje povjerenje vjerovnika u plan njihova oporavka moraju tek opravdati, ali dobile su priliku osigurati posao za 16.650 svojih zaposlenika.

EU: Odlično rješenje da se sačuvaju radna mjesta

Iako Europska unija nije formalno analizirala praksu predstečajnih nagodbi u Hrvatskoj mnogi stručnjaci u EU priznaju da bi to moglo postati čak i „dobra praksa“ u realizaciji preporuka za pronalazak riješenja kojima se sprečavaju stečajevi, rješava insolventnost i čuvaju radna mjesta.

Već godinama razne analize stručnjaka izrađenih za potrebe Europske komisije su upozoravale da je upravo nesolventnost, kao i stigma o neuspješnosti firmi koje su primorane na stečaj, postala jedna od glavnih uzroka gubitka radnih mjesta. Samo je 2009. godine, prema izvješću stručnjaka o sprečavanju stečaja i pružanju „druge prilike“ poduzetnicima čije su firme prije otišle u stečaj, zbog insolventnosti izgubljeno blizu 2 milijuna radnih mjesta. Državama članicama je preporučeno da pronalaze metodologije kojima će rješavati taj problem. Stručnjaci nisu preporučili određenu mjeru kao lijek već su općenito poručili da svaka država mora pronaći specifičan način jer su i problemi specifični, a među sobom bi onda razmjenjivali iskustva kako bi se vidjelo koja je praksa uspješnija.

Stručna analiza koju su za potrebe Europske komisije izradili još prije dvije godine stručnjaci iz država članica, ali i kandidata (uključujući i Hrvatsku) je 2011. godine poručila da je čak i poduzeće u financijskim poteškoćama bolje nego ono u stečaju. Među mjerama su predložili kao prvo „sprečavanje stečaja“, zatim „pružanje druge šanse“ za firme koje su već otišle u stečaj, uključujući i omogućavanje „fresh starta“ (novog početka), zatim izvansudske nagodbe kao i rješenja unutar sudskog sustava koja bi dala pravnu sigurnost.

Stručnjaci su poručili da je najbitniji cilj „osigurati interese kreditora, a istovremeno i održivost poslovanja“.

Što se predstečajnih nagodbi u Hrvatskoj i oprosta dijela duga i od države tiče, Europska komisija nije ih posebno proučila, ali poruke iz izvora Komisije su da su one dopuštene ako se i država ponašala kao i drugi vjerovnici te ako je takva nagodba najbolja, ili najmanje loša, opcija po državu. Kao primjer i izvori Komisije spominju da je za državu uvijek bolje oprostiti dio duga ako bi se ostatak naplatio jer je najlošija moguća opcija uvijek likvidacija poduzeća. Međutim, Europska komisija uvijek upozorava da se u svakom slučaju moraju poštivati pravila o tržišnom natjecanju što znači da oprost dijela duga od strane države ne bude i državna potpora jer bi u tom slučaju trebalo to prijaviti Europskoj komisiji i za to dobiti odobrenje. (Augustin Palokaj)

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 11:51