OTKRIVAMO: KAKO JE ORGANIZIRANA INSTITUCIJA U KOJOJ SE RAĐAJU ZVIJEZDE NOVE HRVATSKE DESNICE Institut se nalazi u strogom centru Zagreba...

Politički angažman je privatna stvar naših zaposlenika. Institut ‘Ivo Pilar’ nema nikakav službeni stav o tome angažmanu. Na sjednicama našeg Znanstvenog vijeća upozoravamo da svatko privatno može misliti i govoriti što god ga je volja, ali da mora biti jako pažljiv kad govori u ime Instituta. Dakle, ispod njihovih političkih i bilo kojih drugih osobnih stavova ne stoji potpis Instituta. Bilo bi nam draže da se o Pilaru govori zbog istraživanja i projekata koje provodimo, a ne zbog političkog angažmana tek nekolicine naših istraživača.

Tako je na naše pitanje kako u Upravi i u Znanstvenom vijeću Instituta društvenih znanosti “Ivo Pilar” gledaju na politički angažman nekolicine svojih zaposlenika, odgovorila pomoćnica ravnatelja te ustanove prof. dr. Ljiljana Kaliterna-Lipovčan.

Nove zvijezde

No, sviđalo se to Upravi i zaposlenicima tog Instituta ili ne, ime te ustanove u javnosti se, naročito od prošle godine kad su na političku scenu kao nove zvijezde hrvatske desnice stupili njihovi zaposlenici, znanstveni suradnik iz područja povijesti Zlatko Hasanbegović i znanstvena novakinja Bruna Esih, češće spominje u političkom nego u znanstveno-istraživačkom kontekstu.

Institut “Ivo Pilar” nalazi se na Marulićevom trgu 19, u središtu Zagreba, nedaleko od Botaničkog vrta na Lenucijevoj zelenoj potkovi. Institut zauzima dva kata i potkrovlje zgrade na Marulićevom trgu. U potkrovlju, jedna uz drugu, radne su sobe imali i Zlatko Hasanbegović i Bruna Esih. Prošle je godine Zlatko Hasanbegović zbog odlaska u profesionalnu politiku radni odnos na Institutu zamrznuo i na mjesto znanstvenog suradnika može se vratiti kad poželi, a Bruna Esih je, kažu nam u Upravi Instituta, prošle godine raskinula radni odnos. Oboje su u “Pilar” došli iste godine - 2001. Hasanbegović je prethodno završio studij povijesti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, a dvije godine mlađa Esih filozofiju i kroatologiju na Hrvatskim studijima.

U godinama provedenim na Institutu Hasanbegović je doktorirao (2009.), a njegovoj dvije godine mlađoj kolegici to nije pošlo za rukom pa je nakon 16 godina provedenih na Institutu, s njega otišla bez doktorata i znanstvene titule. Zaokupljala ju je uglavnom tema Bleiburga, pa je u koautorstvu s Josipom Jurčevićem i Božom Vukušićem 2003. objavila knjigu “Čuvari Bleiburške uspomene”, a dvije godine kasnije uredila i fotomonografiju “Bleiburg memento”. U međuvremenu je 2004. s Josipom Jurčevićem objavila knjigu “Vukovar, međunarodni odjeci i značaj”. Još 2006. na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti prijavila je teze za magistarski rad, ali ga nikad nije napisala ni obranila.

Neutemeljena etiketa

Još jedna perjanica hrvatske desnice, povjesničar Josip Jurčević koji je s Esih u koautorstvu potpisao dvije spomenute knjige, bio je zaposlenik Instituta “Pilar” od 1997. do početka ove godine kad je umirovljen. Jurčević je u široj javnosti poznat po relativiziranju ustaških zločina i nastojanjima afirmacije pozdrava “Za dom spremni”. Okušao se u politici u radikalno desnim strankama, a 2009. natjecao se i na predsjedničkim izborima, na kojima je osvojio tek nešto više od dva posto glasova.

U prvoj polovici devedesetih, od 1991. do 1996., kao znanstveni novak na Institut “Pilar” radio je još jedan istaknuti akter hrvatskog neokonzervativnog pokreta, Vice Batarelo, predsjednik udruge Vigilare i aktivist udruge U ime obitelji. Za petogodišnjeg boravka na Pilaru Batarelo nije obranio nikakav znanstveni rad. Magistarski rad, kako stoji u njegovu životopisu, obranio je nakon odlaska s Instituta 1997. na sveučilištu u Sidneyju, gdje je s roditeljima, hrvatskim iseljenicima, živio do 1990. godine.

U Upravi Instituta “Pilar”, međutim, tvrde, da je toj ustanovi neutemeljeno zalijepljena etiketa intelektualnog inkubatora političke i društvene desnice. “Od kada smo osnovani, prati nas ta percepcija”, kaže nam pomoćnica ravnatelja Instituta “Pilar” Ljiljana Kaliterna Lipovčan, koja je s dugogodišnjim ravnateljem te ustanove Vladom Šakićem u studenome 1991. bila među 29 utemeljitelja te ustanove, koja je u početku nazvana Institut za primijenjena društvena istraživanja, a 1997. promijenila je ime u Institut “Ivo Pilar”.

“Danas smo znanstveno-istraživačka institucija koja u Zagrebu i sedam područnih centara zapošljava 85 znanstvenika istraživača, od čega 73 doktora znanosti i 12 stručnih suradnika i stručnih savjetnika s visokom stručnom spremom i magisterijem. Riječ je o stručnjacima iz 12 znanstvenih polja. Institut danas ima jake reference zahvaljujući međunarodnim projektima u kojima sudjelujemo”, istaknula je Kaliterna Lipovčan.

Istraživači Pilara, tvrdi Kaliterna Lipovčan, trenutno sudjeluju u 28 međunarodnih projekata. Od 85 znanstvenika tog Instituta, 36 ih je, tvrdi, uključeno u visoko-školsku nastavu. Na kojim fakultetima predaju znanstvenici Pilara, pitamo.

“Ponajviše na Hrvatskim studijima i Hrvatskom katoličkom sveučilištu. ‘Pilar’ je osnivač Hrvatskih studija, a osmislili smo i dio studijskih programa na Katoličkom sveučilištu”, tvrdi Kaliterna Lipovčan. Institut, ističe, razvija i suradnju sa Sveučilištem u Mostaru.

Rasadnik elite

Podaci koje smo dobili na Institutu “Pilar” pokazuju da je među 85 njihovih znanstvenika-istraživača najviše sociologa, 29, psihologa je 20, povjesničara 12, a geografa, u što spadaju i demografi - pet. Na područjima filozofije, politologije, etnologije, antropologije, religijskih znanosti, ekonomije, edukacijsko-rehabilitacijske znanosti imaju od jednog do tri znanstvenika po području. Iznos mjesečne plaće njihovih zaposlenika ovisi o radnom mjestu i znanstvenom stupnju. Prema podacima koje smo dobili od Uprave tog instituta, asistent, znanstveni novak bez doktorata na Pilaru u prosjeku mjesečno zarađuje oko 5800 kuna neto.

Otprilike toliko je tijekom 16-godišnjeg novačkog staža mjesečno primala Bruna Esih. Znanstveni novak postdoktorand mjesečno dobije oko 7400 kuna. Ostala zvanja moguće je imati samo s doktoratom: znanstveni suradnik na Pilaru ima mjesečnu plaću od oko 8600 kuna, viši znanstveni suradnik 9600 kuna, znanstveni savjetnik 11.500 kuna, a znanstveni savjetnik u trajnom zvanju, što je najviše zvanje na Institutu, 14.100 kuna neto.

Institut “Ivo Pilar” jedini je hrvatski institut osnovan nakon proglašenja hrvatske neovisnosti. Svi ostali, kako oni iz prirodnih i tehničkih, tako i oni iz društvenih i humanističkih znanosti osnovani su u doba socijalizma. Na polju društveno-humanističkih znanosti Hrvatska je iz bivše države naslijedila IDIS, Institut za društvena istraživanja koji su 1964. utemeljili Rudi Supek i skupina znanstvenika s područja društvenih znanosti. U jugoslavenskim okvirima IDIS je postao osobito poznat po istraživanjima iz područja sociologije sela i sociologije mladih.

Devedesetih je postojala predodžba da se u osnivanje novog instituta krenulo jer je postojeći IDIS nova politička elita percipirala kao “komunjarsku” i “projugoslavensku” instituciju. Prema toj predodžbi ideja je bila da se osnuje novi institut za društvene i humanističke znanosti koji će se baviti drukčijim temama od IDIS-a i biti rasadnik nove elite u društvenim i humanističkim znanostima koja bi bila dekontaminirana od socijalističkog mentaliteta i jugoslavenskog mentalnog naslijeđa. Pomoćnicu ravnatelja Instituta “Pilar” upitali smo što je skupinu od 29 psihologa i sociologa ratne 1991. ponukalo da pored već afirmiranog Instituta za društvena istraživanja osnuju novu istraživačku ustanovu.

Nema sukoba

“Ne, nismo se osnovali kao alternativa, već kao konkurencija IDIS-u. Ideja je postojala duže vrijeme, a proizlazila je iz potrebe da se istraživanja na polju društvenih i humanističkih znanosti približe stvarnosti. Među 29 osnivača novog instituta bilo je 9 psihologa, 12 sociologa, ostalo su bili povjesničari i demografi. Željeli smo pokrenuti nešto što će imati novi zamah, novu energiju i entuzijazam. Znate kako kažu - nova metla bolje mete”, istaknula je Kaliterna Lipovčan.

Ipak, upitali smo, zašto umjesto osnivanja novog, nisu išli na širenje i jačanje već postojeće znanstvene institucije, IDIS-a.

“Naša istraživačka područja djelomično se preklapaju, ali s njima u proteklim godinama nismo imali nikakvih sukoba. Štoviše, desetak ljudi s IDIS-a prešlo je k nama. Kod nas je vladala drugačija klima i kvaliteta rada. S IDIS-a su nam dolazili ljudi u dobi od 40 i 50 godina koji još uvijek nisu doktorirali, a kod nas su to napravili jer su naše propozicije vrlo striktne. Tadašnji ravnatelj Ivan Rogić je znao reći: ili doktorirajte u dogovorenom roku ili ćete morati otići u tajništvo po svoje radne knjižice. Nekad je doktorat bio kruna znanstvene karijere, a danas je on početak znanstvenog rada. Ne možete više doktorirati u pedesetoj, morate to učiniti do tridesete. U prosjeku, u Hrvatskoj 45 posto znanstvenih novaka doktorira, a mi dvostruko nadmašujemo prosjek - na Institutu ‘Pilar’ doktorira 93 posto novaka koje zaposlimo. Gotovo svi koji su došli u Institut došli su do doktorata, jer je postojalo pravilo da oni koji to nisu učinili nisu mogli ostati na Institutu”, istaknula je pomoćnica ravnatelja Kaliterna Lipovčan.

Ako su pravila na Pilaru tako striktna, kako je moguće da je Bruna Esih na Institutu bila zaposlena 16 godina kao znanstvena novakinja, da bi na kraju s njega otišla bez doktorata, pitamo. “U tome je razdoblju rodila troje djece, bila na porodiljnim dopustima, uzimala je i neplaćene dopuste”, objašnjava Kaliterna Lipovčan.

Iako pomoćnica ravnatelja Pilara tvrdi da njegovi utemeljitelji 1991. nisu željeli postati alternativa postojećem IDIS-u, nego samo zdrava konkurencija, ravnatelj Instituta Pilar, psiholog Vlado Šakić, u velikom intervjuu koji je dao posebnom izdanju Instituta, tiskanom u povodu njegove 25. obljetnice, tvrdi drukčije. Opisujući motive za osnivanje novog instituta, Šakić je dao sljedeću dijagnozu društveno-humanističke znanosti u Hrvatskoj početkom devedesetih.

Ne žele javno

“Prvo, postojala je velika opterećenost znanstvenog i visokoškolskog sustava u društveno-humanističkom području dvama zadanim ideologijskim sklopovima. Jugoslavenskim i real-socijalističkim…”

U 26 godina postojanja Instituta jedan od njegovih utemeljitelja, Vlado Šakić, na čelu te ustanove proveo je čak 19 godina: bio je ravnatelj 1993., a na toj je funkciji od 1999. do danas. Zanimalo nas je što o motivima osnutka Instituta “Pilar” misle na bivšem IDIS-u koji se danas zove Institut za društvena istraživanja Zagreb (IDIZ) i zapošljava 31 znanstvenika, gotovo trostruko manje od broja zaposlenih u Pilaru. Nitko od bivših niti sadašnjih zaposlenika IDIZ-a koje smo kontaktirali o motivima pokretanja Instituta “Pilar” nije želio govoriti javno, jer kažu, ne žele naštetiti interesima ustanove u kojoj su radili ili još uvijek rade.

“IDIS su početkom devedesetih, a nisam siguran da to nije tako i danas, smatrali ‘komunjarama’, ‘jugoslavenima’, nepodesnima za projekt duhovne obnove na području sociologije, filozofije i drugih društvenih znanosti”, rekao nam je jedan od bivših sugovornika. Četvero zaposlenika IDIS-a punih su pet godina od 1992. do 1997. držani izvan bilo kakvih istraživačkih projekata.

Početkom devedesetih IDIS je dobio novog ravnatelja, a 1993. svi su znanstveni instituti iz sustava sveučilišta u kojem su dotad bili izdvojeni i pretvoreni u javne ustanove, pa im je Ministarstvo znanosti, dakle izravno politika, imenovao upravna vijeća i ravnatelje, kaže nam jedan od sugovornika iz tog instituta.

“Nepodobnom IDIS-u”, rekao nam je jedan od njegovih dugogodišnjih zaposlenika, “tijekom 90-ih nije bilo dopušteno zapošljavanje novih kadrova. U novčanoj oskudici desetak istraživača je prešlo u novoosnovani Institut ‘Pilar’, dio je promijenio radna mjesta ili otišao u mirovinu. Zbog kadrovske devastacije 2000. dočekali su sa samo 17 istraživača”, kaže sugovornik iz tog instituta.

Za razliku od njih, Pilar je od 1993. do 2000. zaposlio 48 znanstvenika i znanstvenih novaka. Međutim, od 2000. i “nepodobni” IDIS počeo se kadrovski oporavljati i zahvaljujući projektima koje je dobivao uspio preživjeti. Na IDIS-u su, unatoč nepovoljnim uvjetima, stasale nove generacije istraživača poput Borisa Jokića, bivšeg voditelja projekta kurikularne reforme.

Zanimljivo je da je u Međunarodnoj evaluaciji hrvatskih znanstvenih institucija provedenoj 2014. po kriteriju produktivnosti, citiranosti, primjeni istraživačkih rezultata u gospodarstvu, međunarodnom utjecaju, IDIS ocijenjen boljom ocjenom od Instituta “Ivo Pilar”.

Utjecaj Instituta “Pilar” na međunarodnom planu u toj je evaluaciji ocijenjen ocjenom 1,67, dok je IDIS dobio znatno bolje ocjene (do 3,8 do 4,4) po produktivnosti u znanstvenim istraživanjima, međunarodnom utjecaju i utjecaju na domaće gospodarstvo.

Zanimalo nas je što o uvjetima rada na Institutu “Pilar” i predodžbi koju on ima u javnosti misle znanstvenici istraživači mlađe generacije. Nekoliko onih koje smo kontaktirali odbili su ponudu za razgovor. Dvoje je pristalo na razgovor, ali samo pod uvjetom da ne budu imenovani. Jedan od rijetkih znanstvenika mlađe generacije iz Pilara koji je bio spreman razgovarati je sociolog Dražen Šimleša. Predodžba o Institutu “Pilar” kao intelektualnom inkubatoru desnice je nategnuta, tvrdi Šimleša.

Bio i Jakovina

“Ne možete sliku o cijeloj instituciji graditi na dva, tri slučaja. Ta je slika iskonstruirana i to zato kako bi se onda oko te iskonstruirane slike mogle plesti različite površne percepcije. Pilar nije ni desno ni lijevo, on je Hrvatska u malom, na njemu rade ljudi različitih ideoloških i političkih orijentacija”, istaknuo je Šimleša.

“Većina ljudi na Institutu politički je neaktivna, a o svojim ideološkim i političkim stajalištima ne raspravljaju na poslu, niti se o tome razgovara na tijelima Instituta na kojima se donose strateške odluke”, dodao je.

Iako ne dijeli politička uvjerenja Zlatka Hasanbegovića i Brune Esih, smatra da se njihov politički angažman ni na koji način ne bi trebao odražavati na njihov status u Institutu.

“Ja sam, primjerice, aktivist platforme Zagreb je naš, ali ne bi mi bilo ugodno da mi na Institutu netko zbog toga prebacuje. To je moja privatna stvar, u instituciji u kojoj radim to se poštuje”, rekao je Šimleša. Važno mu je, tvrdi, da na Institutu ima slobodu i autonomiju i da se, sve dok poštuje znanstvene standarde, može profesionalno razvijati.

“Na Institutu mi je to doista i omogućeno. Ono što me muči je manjak novca u znanosti, premala izdvajanja za istraživanja”, istaknuo je Šimleša i dodao da spada među sretnike na Institutu čiji je projekt prošao na natječajima. Područje koje trenutno istražuje je društveno poduzetništvo i njegovi oblici u Hrvatskoj i u drugim zemljama, s perspektivom da se uključi i u međunarodni projekt financiran iz fondova EU.

Kratko vrijeme na Institut “Pilar” 1998. radio je i povjesničar Tvrtko Jakovina, no samo šest mjeseci. Zašto je tako brzo otišao, pitali smo ga. “Dobio sam poziv od jednog znanstvenika da sudjelujem u jednom projektu. Došao sam na Pilar početkom ožujka 1998., ali sam već u startu rekao da ću, ako mi se otvori mogućnost, prijeći na fakultet i to se početkom rujna iste godine i dogodilo. Ipak, u tih šest mjeseci napisao sam i objavio jedan znanstveni članak, više nego Bruna Esih u nekoliko godina”, rekao je Jakovina.