Zemlje koje su izašle iz ratova devedesetih imaju bez iznimke selektivnu i moralno dvojbenu memorijalnu praksu. U svakoj se od tih zemalja i nacija slave isključivo vlastiti podvizi, bilježe isključivo vlastite žrtve. Mjesta vlastitih grijeha prepuštaju se propadaju i šašu, ugrabljeni se prostori zapišavaju bogomoljama i križevima, a vlastita viktimologija komemorira prekomjernom jednostranošću.
Tako je to u sve četiri zemlje, kod svih četiriju etniciteta. Pa ipak, teško je naći grad u kojem je memorijalna praksa dovedena do takve nakaradnosti kao što je Split. Pogotovo je teško naći grad koji je toliko zasićen spomeničkim kontroverzama a da se pritom u njemu nije bilo ozbiljnije zapucalo.
Postoje i drugdje po ex-YU neobilježena mjesta zlodjela:...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....