'OVA PRIČA NIJE NI KOMEDIJA, NI DRAMA, TO JE HOROR!' Osnovao dvije privatne škole, a sad optužuje: 'Žena mi je otela školu'

Ova priča nije ni komedija, ni drama, to je horor, čudan pakleni plan s mogućnošću izrastanja iz društva u kakvom živimo - riječi bivšeg ravnatelja i osnivača dviju privatnih škola Nikice Simića ne cure lako.

Dok iznosi svoju verziju retrospektive prošlosti zaslužne što mu je, kaže, sadašnjost pretvorila u vegetiranje, Simić zvuči očajnički.

- Žena mi je otela školu. Sada me jedino spašava Wimbledon - kaže u uvodu, pripremajući se na kronologiju pripovijedanja o početku i padu Zadarske privatne gimnazije koju su zadarski supružnici Anka Marić (70) i Nikica Simić (64) osnovali 1999. godine, uz suvlasništvo 50:50.

Oboje učitelji mentori fizike, ona i matematike, po njegovu su se sjećanju upoznali prije oko tri desetljeća u astronomskom klubu. Nakon godinu dana druženja zaključili su da mogu zajedno. Ona je iz prethodne veze imala svoju djecu, a on svoju. Zajedničko dijete im je privatna škola, stara 18 godina.

Godine tijekom kojih se nisu mogli dogovoriti oko funkcioniranja privatne gimnazije, međusobna zamjeranja i optuživanja te nagomilana dugovanja proizašla iz nevjerojatnog spleta okolnosti doveli su do sukoba supružnika, kaznenih prijava i, konačno, posljedice da je Zadarska privatna gimnazija danas pred stečajem. Dug škole sa 113 učenika i 20 zaposlenih iznosi 6,2 milijuna kuna.

- Stanje je jako loše. Podnio sam izvješće sudu o blokadi računa škole koja je bez sredstava. Ispunjeni su uvjeti za stečaj, bez obzira na sve probleme koji iz toga proizlaze - potvrđuje privremeni stečajni upravitelj Branko Morić koji je slučaj Zadarske privatne gimnazije preuzeo prije dva mjeseca.

Na pitanje kako je škola dovedena u ovakvo stanje, supružnici imaju različite teorije.

Nikica Simić svoju verziju priče počinje s 1999. godinom, pamteći da su odobrenje Ministarstva obrazovanja za registraciju privatne gimnazije čekali dvije godine. Objašnjava kako nikad nije mislio da će biti primoran na ovaj način izlaziti u javnost, ali to, kaže, čini kao suosnivač i bivši ravnatelj Zadarske privatne gimnazije (danas je v.d. ravnateljice njegova supruga) i iz odgovornosti prema roditeljima, učenicima i zadarskoj javnosti.

- Ovo činim s izuzetnim nezadovoljstvom. To je, naravno, moja istina - kaže Simić i vraća se na prve godine rada škole s dvadesetak učenika u adaptiranoj stambenoj zgradi.

- Treću godinu tražili su drugi prostor. U međuvremenu je u školu uloženo stotinjak tisuća maraka i još toliko u adaptaciju prostora. Broj učenika iz godine u godinu je rastao, recimo to tako da je proizvod bio prepoznat u Zadru - objašnjava Simić.

Tada su se supružnici odlučili na pokretanje privatne osnovne škole Nova. Registracija se čekala godinu dana. Našao se novi prostor za školu, u Kraljskog Dalmatina 4. Adaptiran je i taj prostor u najmu vlasnika, Simić kaže vrlo susretljivog čovjeka, s ponuđenom prihvatljivom cijenom. Tražila se lokacija i za osnovnu školu. Simiću je trebao partner koji bi uložio u dio vojarne Splitska 1. Tamo su smjestili osnovnu školu, a partner u tom dijelu bila je Ankina kći Dolores Mufa. Postala je ravnateljica osnovne škole, njezina suosnivačica, zajedno s majkom.

- Tada sam već bio umoran od borbi s ministarstvima i novcem, pitao sam se nisam valjda osnovao školu da se bavim novcem. Računao sam, tu su su mladi, ambiciozni ljudi, Ankina kći i njezin suprug. Ideja mi je bila da oni ulože milijun kuna za adaptaciju prostora i kontroliraju financije, a ja bih se bavio srednjom školom, a ne novcem - priča Simić.

Plaće kasne

Išao je, kaže, na povjerenje, nikakav papir između njih nije postojao jer, mislio je, što će s obitelji raditi papire. Bavio se gimnazijom, afirmirao učenike, natjecanja, nove sadržaje, profesore, i to je sve koštalo, ali ni slučajno, tvrdi, koliko ulaganje u osnovnu školu.

Gimnazija je tada već imala kapacitet od 120, 130 učenika, a osnovna za njih 70-ak. Simić je imao svoj ured u gimnaziji, bavio se školom i pisanjem, predavao fiziku i matematiku. Imao je, kaže, organiziranu hijerarhiju koja je dolazila u njegov ured kada bi postojao problem, koji bi, pak, riješili brzo i benigno.

Odjednom je, oko 2010., shvatio da se u gimnaziji događa nešto mimo njegova znanja. Profesorima su plaće počele sve više kasniti.

- Svi su me tražili da nešto kažem, da objasnim, a ja nisam znao što se događa. Nezadovoljstvo u kolektivu kulminiralo je 2011. godine. Nakon odlaska u knjigovodstvo brzo sam otkrio o čemu je riječ. Još 2005. napravljena je prva transakcija kojom je gimnazija dala osnovnoj školi kredit od 500 tisuća kuna. Taj ugovor nikad nisam vidio, a kamoli da sam ga potpisao. Isti je postupak ponovljen 2010., s istim iznosom. Dakle, zajedno milijun kuna. Novac je počeo nestajati iz gimnazije, a profesori ne dobivati plaću. Rekao sam im kakva je financijska situacija. Ponovio sam iste riječi koje sam rekao i otišlim profesorima: ‘Novca nema. Ja na vašem mjestu ne bih radio bez plaće. Možemo ući u dioničarsko društvo i vaša dugovanja pretvoriti u dionice’. Nitko ni tada, ni sada nije pristao - tvrdi Simić, objašnjavajući da je 2006. voditeljica financija gimnazije, sada ugovorom o radu, postala Ankina kći Dolores.

Simić tvrdi da ta dva ugovora o kreditu nije potpisao, iako prema drugoj verziji priče navodno jest. Tada su, kaže, Anka i Dolores došle s idejom o novom kreditu. Kriza je, naime, napravila svoje, roditelji su imali dugovanja na teret školarina, a zakomplicirala se i stvar s uvođenjem bodovnog praga za privatne škole koje je uvelo Ministarstvo obrazovanja.

- Ali, i nakon kredita opet je, već nakon nekoliko mjeseci, nedostajalo novca za plaće. Tog trenutka Anki sam spomenuo da je Dolores jedina odgovorna za financijsku krizu i da to tako ne ide dalje. Nisam više htio biti ravnatelj - priča Simić i dodaje da je između 2012. i 2013. godine većina nastavnika otišla iz škole, a on je razmišljao o zatvaranju. Paralelno je balansirao između održavanja mira u kući, zadovoljavanja države, banke, roditelja učenika i nastavnika.

Onda se pojavila Žaklina Kutija s kojom je razgovarao što učiniti. Kutija je, kaže, zbrojila sljedeće: bila je spremna preuzeti umjesto njega ravnateljstvo nad gimnazijom, ali uz jedan uvjet - da ne bude kriva za propast škole. Odlučio sam pokušati s njom izvući školu, održati je na životu, kaže Simić. Dok je 2013. s ravnateljstvom startala Žaklina Kutija, Simić je preuzeo nastavu matematike i fizike.

- Žaklina je počela lagano preuzimati kontrolu nad novcem kako Ankina kći više ne bi mogla uzimati novac bez našeg znanja. Nakon četiri godine kontrole ispostavilo se da plivamo dalje. U trenutku njezina preuzimanja gimnazija je imala osamdesetak učenika, dugovanje prema otišlim profesorima od milijun i pol kuna, porezni dug između pola i milijun kuna, dug za najam prostora u iznosu od oko četiri stotine kuna i kreditno opterećenje od 1,7 milijuna kuna. Nakon skoro četiri godine upravljanja školom Žaklina je uspjela stvoriti novi kolektiv, povećati broj učenika na 113 i, za mene najvažnije, bivšim djelatnicima smanjiti dugovanje s milijun na oko 400 tisuća kuna. Međutim, Dolores je i dalje dizala novac s našeg računa temeljem krivotvorenog ugovora o radu, što nas je ubrzo dovelo u blokadu. A kada je Žaklina prestala potpisivati fiktivna financijska izvješća, što su od nje tražili, postala je glavni neprijatelj, iako je paralelno radila ravnateljstvo i predavala hrvatski za jednu plaću - opisuje Simić.

Dodatne komplikacije

Priča se počela dodatno komplicirati u predstečajnom postupku iz kojega je osnovna škola izašla, a gimnazija je ostala.

U veljači ove godine Školski odbor - u sastavu mama, kći i zet - počinje donositi odluke pokušavajući, prema Simićevoj tvrdnji, preuzeti upravljanje školom, a Simić kao suosnivač gimnazije donosi odluku o raspuštanju Školskog odbora i poništavanju njegovih zaključaka.

- Tada stiže i privremeni stečajni upravitelj. Pokazalo se da on nema ovlasti upravljanja školom te je Školski odbor, unatoč odluci o raspuštanju, nastavio svoje djelovanje. I uskoro je, 22. svibnja, ravnateljica Žaklina Kutija dobila izvanredni otkaz s potpisom v. d. ravnateljice Anke Marić. Malo je nejasno što se prethodno zbivalo. Naime, da bi Školski odbor mogao imenovati v.d. ravnateljice, koja je potpisala izvanredni otkaz, prema zakonu je prethodno trebao razriješiti ravnateljicu i rješenje dostaviti ravnateljici. A ja bih valjda, kao član Školskog odbora i suosnivač, ipak morao to znati. Ništa se od toga nije dogodilo - tvrdi Simić.

Zbog toga već sljedeći dan, uz popratnu dokumentaciju, informira voditelja prosvjetne inspekcije u Splitu Juricu Botića o događajima, s nadom da bi mogao potvrditi procjenu nezakonitih postupaka i blokirati djelovanje Školskog odbora. Nadzor, prema Simićevu saznanju, nije do danas obavljen. O tome je obavijestio Ured ministrice obrazovanja Blaženke Divjak te Samostalni sektor za inspekcijski nadzor u Zagrebu.

Istodobno Nikica Simić podiže kaznenu prijavu zbog krivotvorenja ugovora prema kojemu Ankina kći od 2013. ima status voditelja financija.

Za Žaklinu Kutiju kaže da je unatoč otkazu, koji smatra nepravovaljanim, sljedeći dan došla na nastavu. Simićeva supruga izbacila ju je iz škole i idući dan dovela zaštitare, priča Simić.

- O zakonitosti takve odluke uopće nema rasprave. Odluka je nezakonita!

Poklonjene petice

Otad više ne dolazim u školu. To je bilo tri tjedna prije kraja školske godine, bilo je i učenika s negativnim ocjenama, i dogodilo se ono što je kompromitiralo sve što sam godinama radio. Učenicima je upisala pozitivne ocjene - tvrdi Simić i dodaje da je nastavak priče uslijedio kada je spremačici, čija su djeca u školi bili njegovi stipendisti, dala otkaz, “a za djecu, moje stipendiste, zatražila da plaćaju školarinu”.

Prema Simićevim riječima, učenici su školsku godinu završili s odličnim uspjehom.

Nikica Simić ni u jednom trenu ne govori ružno o supruzi Anki. Smatra da ona samo brani svoju kćer. Anka Marić, s druge strane, svoga životnog suputnika i poslovnog partnera, dok razgovara s nama, naziva “gospodinom Simićem”.

- Mi smo kao supružnici u situaciji da je svatko u svojoj sobi, ne razgovaramo. Na temelju njegovih lažnih optužbi mene obilaze razni, a istina je da su on i bivša ravnateljica Žaklina Kutija pri svakom dolasku inspektora vikali - stečaj, stečaj. On je želio da škola uđe u stečaj, a u školu ništa nije uložio - kaže gospođa Anka.

- Prema Statutu gimnazije - počinje svoju verziju priče - gospodin Simić i ja bili smo dužni voditi brigu o zaposlenicima i učenicima. Odjednom su se ljudi počeli žaliti zbog nedobivanja plaća. Dolazili su k meni tvrdeći da nemaju s kim u gimnaziji razgovarati, da ih bivša ravnateljica odbija i govori da će sve biti u redu, a oni ne dobivaju plaće. Gospodin Simić za njihovu situaciju također nije pokazao razumijevanje.

Anka Marić tvrdi da su joj pojedinci ukazali na to da bivša ravnateljica prima novac na ruke, dok je prema Simićevoj strani priče to bio jedini način isplate nastavnika otkad je račun u blokadi.

- Ali, mi nismo znali kamo ide taj novac. Nije platila ni stare dugove, niti je smanjila porezne. Školski odbor tražio je njezino očitovanje, ona je bila dužna očitovati se koliko je još novca u opticaju i kako možemo do kraja izvesti školsku godinu i pošteno platiti ljude. U konačnici, koliko je novca išlo na ruke. Mogli smo kontrolirati samo ono što je išlo preko računa, a ostatak ne. Gospodin Simić i ona ignorirali su sastanke Školskog odbora, radnici su osnovali sindikat i zatražili smjenu ravnateljice. Školski odbor ju je smijenio i imenovao mene za v.d. - glasi verzija Anke Marić.

Potpuna laž

Tvrdi kako je potpuna laž da se novac iz gimnazije nelegalno prebacivao na račun osnovne škole. Kada su dizali kredite, osnovna škola bila je u začetku pa je nositelj kredita namijenjenog za adaptaciju prostora osnovne škole bila gimnazija. Osim toga, kaže Marić, od samog početka dogovoreno je da će se obje škole međusobno pomagati i prebacivati novac.

- Zbog toga je novac prebacivan iz gimnazije u osnovnu školu kako bismo adaptirali dva kata na Višnjiku. Nositelj kredita je Zadarska privatna gimnazija, a jamci privatna osnovna škola, ja, koja sam digla hipoteku na svoj stan, i moja kći Dolores Mufa za koju Žaklina i Simić tvrde da je pokrala novac, a stavila je pod hipoteku svoju kuću. Osim nas, jamac je i Nikica Simić koji nije stavio ništa pod hipoteku. Sva imovina je moja i od moje kćeri - rezolutna je supruga, tvrdeći da je njezin cilj spasiti školu i učenike.

Kako je nastao minus od 6,2 milijuna kuna? Što će biti sa školom, točnije s upisanim učenicima? Ima li šanse da račun škole bude deblokiran?

- Dug je nastao u recesiji, kroz dugovanja roditelja, jer je u jednom razdoblju škola izgubila dosta učenika zbog smanjene platežne moći roditelja. I, najvažnije, kamate su rasle. U posljednjih 20 dana uspjela sam ipak isplatiti dvije plaće djelatnicima, a uskoro ide i treća - najavljuje v.d. ravnateljice i pritom spominje da je u međuvremenu izvedena i provala u školu. Ukraden je sef iz ureda Dolores Mufa. U njemu nije bilo vrijednosti.

Anka Marić demantira da je Žaklin Kutija dobila nelegalni otkaz, da je novac nelegalno prebacivan u drugu školu, da je provaljeno u ured tajnika - prema njezinoj priči ispada da su Žaklin Kutija i Nikica Simić uzeli novi prostor u koji su smjestili tajništvo, “a tajništvo mora biti tamo gdje su djelatnici i učenici, dakle taj je prostor bio ilegalan”.

Ipak, što s Nikicom Simićem koji je i dalje zaposlenik škole?

- On nije došao na posao, on je suvlasnik škole, par mjeseci pred mirovinom, i svi imaju obzira prema njemu. Nažalost, on taj obzir ne zaslužuje. Našla sam zamjenu u razredu i za gospođu Kutiju i za gospodina Simića. U gimnaziji je po propisu održana državna matura, upisi u novu školsku godinu su u tijeku. Imali smo četiri ispisa, no toliko je uobičajeno svake godine. Škola je od Ministarstva obrazovanja dobila rješenje o radu u izmijenjenim uvjetima u Splitskoj 1. Problemi se polako rješavaju, ide prema pozitivnom - ističe v.d. ravnateljice Marić, uvjerena da bivšoj ravnateljici i njezinu suprugu odgovara stečaj jer u tom slučaju bivša ravnateljica ne može odgovarati pred sudom.

- Ako gimnazija ode u likvidaciju, imovinu gubimo ja i moja kći, a ne oni. Nisam ja njemu preotela školu, on je i dalje suvlasnik koji ne želi sudjelovati - zaključuje Anka Marić koja tvrdi kako ima originalnu potvrdu da je Simić kod primopredaje računovodstva potpisao da je 600 tisuća kuna kod njega.

- Nitko ga zbog toga nije gonio. On igra prljavo, no ja bar mogu čisto - kaže Anka Marić.

Dvije verzije

Jasno je da oboje supružnika u ovoj priči imaju svoju verziju, a mišljenje im se ne poklapa ni kada je riječ o institucijama. Nikica Simić je krajnje nezadovoljan postupanjem nadležnog inspektora, a Anka Marić kaže: - Ne mogu reći da su institucije zakazale. Kad smo otvarali škole, išli smo s rizikom. Škole su rasle, popunili smo ih jer je program bio kvalitetan. Možda smo trebali više razumjeti poreznu politiku jer su nas kamate uništile.

Što se odnosa supružnika tiče, on je očito u dugogodišnjoj fazi statusa quo. Suprug misli da supruga štiti svoju kćer, a supruga misli da suprug želi ocrniti njezinu kćer, maknuti je iz škole i vratiti bivšu ravnateljicu Kutiju.

- Vjerovala sam mu, no prevario je i mene i moju kćer. Ravnateljica koju je postavio nije poštivala ono što je potpisala, nije dijelila plaće, nije plaćala poreze i, eto, stigao je privremeni stečajni upravitelj - kaže gospođa Anka.

Ona tvrdi da mu nije otela školu. Poziva se na dokument od 19. listopada 2011. s izjavom Nikice Simića koji se odriče osnivačkih prava. U dokumentu stoji: “Ja Nikica Simić, rođen u Benkovcu 20. listopada 1952. od oca Stevana i majke Ane (rođ. Stanković), ovom izjavom odričem se svojih osnivačkih prava u Zadarskoj privatnoj gimnaziji s pravom javnosti u korist supruge Anke Marić, rođene u Zagrebu 3. srpnja 1947. od oca pok. Petra i majke Nede (rođ. Valčić)”. Anka Marić taj dokument smatra pravovaljanim i bez ovjere bilježnika.

Međutim, Simić ima drugi dokument - izjavu potvrđenu kod javnog bilježnika 23. svibnja 2017., kojom mijenja izjavu iz listopada 2011. godine. Ona glasi: “Ja Nikica Simić (....) mijenjam izjavu koju sam izrekao 19. listopada 2011. u kojoj sam se odrekao svojih osnivačkih prava u Zadarskoj privatnoj gimnaziji u korist supruge Anke Marić. I sada glasi: Ja, Nikica Simić, ne odričem se svojih osnivačkih prava u Zadarskoj privatnoj gimnaziji!”

Rat ruža

Privremeni stečajni upravitelj Branko Morić pita se kako su Simić, Marić i ostali uspjeli gimnaziju dovesti u ovakvo financijsko stanje. Objasnio je svima: da bi stečajni postupak bio prekinut, moraju prestati razlozi za stečaj, odnosno blokada računa mora biti otklonjena. Ako donesu od Fine potvrdu da je deblokirano, škola neće ući u stečaj. Druga je mogućnost da se netko pojavi i kaže - plaćam. Morić trenutačno takvoga ne vidi pred sobom, iako ga se uvjerava da će se uspjeti deblokirati i nastaviti s radom.

Škola u vlasništvu po njegovu uvidu ima knjige u vrijednosti od oko sto tisuća kuna i stara računala. Morić se nada da će se uspjeti deblokirati. Ipak, brinu ga učenici. Iako mu nije u opisu posla, obavijestio je Županiju o situaciji u Zadarskoj privatnoj školi radi pripreme mogućnosti za preuzimanje učenika u druge škole.

A supružnici, čiji se život pretvorio u početnu varijantu “Rata ruža”, unatoč sukobu oko škole i dalje žive zajedno, u separiranoj varijanti podijeljenih soba.

Ne razgovaraju.