PANDEMIJSKO DEBLJANJE Stručnjaci objašnjavaju: Kako smo zbog emocionalne gladi natukli kilograme i kako ćemo se vratiti u normalu

Jeste li vi od onih koji svako malo skoče do frižidera? Iako ste ručali prije pola sata. Ili je korona od vas napravila kuharskog čarobnjaka, pa iz večeri u večer svoja dostignuća postate po društvenim mrežama? Prisilno zatvoreni nekoliko tjedana u kući, dobili smo puno vremena za kuhanje. Mnogi su se hranili zdravo kao nikada prije. Još više ih je palo pred iskušenjima emocionalnog jedenja: jedemo ne zato što smo gladni, nego koristimo hranu kao utjehu. I onda kukamo da smo se udebljali.

Razumljivo je da smo se okrenuli hrani, tumače psiholozi: prije korone u slučaju stresa mogli smo birati - otići u teretanu, izaći van s prijateljima, na pilates ili masažu. Kad nam je malo toga na raspolaganju, okrećemo se onome što nam je dostupno, hrani i TV serijama, alkoholu.

Fizička glad se javlja postupno, nakon što prođe dovoljno vremena od prošlog obroka ili nakon teže fizičke aktivnosti, objašnjava psihologinja Ivana Kober Vrbat iz Psihijatrijske bolnice za djecu i mladež u Kukuljevićevoj. No, u trenucima kada nam je teško, kada smo pod pojačanim stresom ili smo tužni, usamljeni, loše volje, često se javlja emocionalna glad. Nju karakterizira nagla želja za točno određenom namirnicom, ističe Ivana Kober Vrbat. Skloni smo doživljavati određene namirnice kao nagradu ili utjehu, stoga kada smo tužni posežemo za čokoladom da se "razveselimo".

Razlika je u tome da će, kad ste istinski gladni, vašu glad utažiti bilo koja hrana. Ili gotovo sva. Ali kad jedete da pobjegnete od neke neugodne emocije, okrenut ćete se specifičnoj vrsti hrane.

Zašto utjehu nalazimo baš u hrani?

Zato što smo na to naučeni od prvog dana: glad je neugoda, odstranjujemo je punjenjem želuca, to nam stvara ugodu, tumači Tončica Šiškov, psihoterapeutkinja u programu liječenja poremećaja hranjenja u bolnici Sveti Ivan. Nadalje, majčino mlijeko izvor je i emocionalne ugode, osjećaja sigurnosti i zaštite: dok majka doji, istodobno i miluje dijete, pa s hranjenjem povezujemo ugodu i toplinu majčine kože. Treće, da je hrana utjeha, na to nas uče od malih nogu, da jedemo kad smo tužni, veseli ili nam je dosadno. Hrana ima svoj okus, miris, teksturu: kad smo agresivni ili ljuti, jedemo nešto hrskavo ili tvrdo, čips ili bademe, to je kanal kojim možemo na socijalno prihvatljiv način izraziti agresiju i umiriti se. Čokolada aktivira hormon sreće, tekuću slatku hranu mozak čita kao ekvivalent davno potisnutom sjećanju na majčinu dojku.

I društvo nas podržava u tome. Oduvijek se hrana povezuje s važnim događajima: vjenčanje, smrt, rođenje, razne proslave.

Osim toga, šećer je energija za mozak pa je logično da, kad smo pod stresom ili nezadovoljni, posežemo za onim što će nam podignuti razinu energije, ističe Tončica Šiškov. No, važno je to da je hrana za nas nesvjesno evociranje na blažene trenutke kad smo bili bebe, kada smo se osjećali sigurno, zaštićeno i milovano, uz ljuljuškanje i majčino nježno šaputanje dok smo cuclali toplo mlijeko koje je ugodom ispunjavalo prazni trbuščić i vraćalo mir i spokoj. To su prva, najranija sjećanja - a sve što je prvo ostavlja snažan neurološki otisak.

Većina ljudi u izolaciji je jela više, neki su se našli u zamci da ne mogu prestati jesti. Što dulje u hrani tražimo lijek za strah, stres i dosadu, to nam je teže odviknuti se, upozorava Susan McQuillan za Psychology Today. U redu je dopustiti si slatkiše i grickalice u određenom dijelu dana, ali ne i da ih jedete od jutra do mraka jer prejedanje može postati vaša trajna psihološka i fizička navika. Vaš se želudac može na to naviknuti pa nakon normalnog obroka neće slati signal da je sit.

Kome je najgore?

Najgore je onima koji već pate od nekog poremećaja hranjenja - anoreksije, bulimije ili prejedanja. The Guardian piše da je britanska udruga za poremećaje hranjenja BEAT zabilježila 50 posto veći broj poziva na svoju liniju za pomoć i 78 posto više kontakata preko društvenih mreža. "To nije iznenađujuće. Promjena rutine i životne situacije potencijalni je okidač za poremećaje hranjenja”, objašnjava Caroline Price iz BEAT-a. Prisilna izolacija znači da su mnogi ispali iz svoje zdrave rutine i vratili se prejedanju, bulimiji ili anoreksiji, što im daje iluziju kontrole nad emocijama.

Kod nas se poremećajima hranjenja bave u Centru BEA, koji ima otvorenu telefonsku liniju 098 900 59 73 (radnim danom od 10 do 15) i e-mail Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.. Izvršna direktorica Jelena Balabanić Mavrović kaže da nisu zabilježili veći interes za savjetovanje, iako primjećuje blagi porast teškoća prejedanja. Boravak kod kuće za mnoge je značio veći obiteljski pritisak i češće konflikte unutar obitelji, zbog čega su im se pojačano javljale majke mladih djevojaka koje su primijetile razmjere poremećenog odnosa prema hrani svojih kćeri. Grupe podrške Centra BEA nastavile su tijekom pandemije djelovati online, što je bila odlična prilika da uključe osobe koje žive izvan Zagreba.

Kako razlikovati kratkotrajno pandemijsko pretjerivanje od poremećaja? Možemo reći da osoba ima zdrav odnos prema hrani kada je hranjenje ne opterećuje i kada jede onda kad osjeća glad, objašnjava Ivana Kober Vrbat. Svi mi imamo određena razdoblja kada smo više ili manje fokusirani na ono što jedemo i kako izgledamo. No, neke osobe hranom se služe kao načinom rješavanja problema ili kao zaštitom od prepreka i izazova s kojima se suočavaju. Tu je važno prepoznati o kojoj je gladi riječ i koja potreba stoji iza emocionalne gladi koju osjećamo, nju treba nastojati zadovoljiti, ističe Ivana Kober Vrbat. Pritom naglašava da je normalno i poželjno jesti sve vrste namirnica: hrana nema ljudske osobine i nije ni dobra ni loša, to je gorivo za naš organizam.

U centru BEA pomažu onima s poremećajima prehrane. A što s ostalima, koji nisu zagazili u poremećaj, ali su natukli nekoliko neugodnih kilograma? Dugi, topli dani i večeri su pred nama, izađite iz kuće, šećite, uživajte u prirodi, pođite na bazen. Pandemija još nije gotova, ali to ne znači da ste bespomoćni i da ne možete učiniti ništa za sebe.