TEŠKE POSLJEDICE

PARAOLIMPIJAC MIHOVIL ŠPANJA PROTIV CIJEPLJENJA 'Još kao beba sam zbog toga obolio od dječje paralize'

Ne može se isključiti roditelje iz procesa odlučivanja i staviti ih pred gotov čin prijetnjom novčanim kaznama i neupisivanjem djece u vrtić.To mi zvuči kao akt nekih totalitarnih režima, poručuje Španja
 Tom Dubravec i Darko Mihalić

Naš istaknuti paraolimpijac i vrhunski sportaš okrunjen brojnim trofejima, Mihovil Španja otvoreno je na svom Facebook profilu iznio svoj stav po pitanju cijepljenja djece kao ustavne obveze za sve roditelje, bez obzira na njihove želje. Španja je kao beba, nakon cijepljenja, obolio od dječje paralize. Kakva je borba za život uslijedila nakon toga, ponajbolje znaju njegovi roditelji i obitelj. Mihovil kaže kako ne bi uspio bez podrške svojih najbližih i prijatelja. Njegovo stanje ga je odredilo i kao pojedinca s čvrstom voljom i pravim životnim prioritetima, pobjednika na svijetloj strani životne ulice. Svjestan da ne dobiju svi bitku sa životom nakon tuđe pogreške, želio bi javnu i odgovornu raspravu o svim aspektima mogućih posljedica obvezne imunizacije djece u Hrvatskoj, piše Dubrovniknet.hr.

Na facebooku si komentirao odluku Ustavnog suda o obveznom cijepljenju djece čiji roditelji ne smiju imati pravo na odlučivanje o tome. Spomenuo si sebe kao primjer neodgovornog sustava. Kako znaš da je cjepivo uzrokovalo tvoje zdravstvene probleme?

- Zato što je to dokazano i postoji medicinska dokumentacija u kojoj stoji da sam obolio od dječje paralize (poliomyelitis) nakon primljene vakcine. Iako ovdje moram naglasiti da se radilo o živom cjepivu. U mom slučaju prve posljedice su se pojavile 17 dana nakon cjepiva kad sam kao beba od sedam mjeseci završio na klinici za infektivne bolesti "Dr.Fran Mihaljević" u Zagrebu. Svoj stav sam iznio javno putem društvenih mreža jer nitko ne spominje bilo kakvu odgovornost u slučaju da dođe do tragičnih posljedica nakon cjepiva. O tome nitko ne govori kao ni o farmaceutskom lobiju. Medicina nije moja domena i tu materiju treba prepustiti stručnjacima, u tome se slažem. Ali isto tako se ne može isključiti roditelje iz procesa odlučivanja i staviti ih pred gotov čin prijetnjom novčanim kaznama i neupisivanjem djece u vrtić.To mi zvuči kao akt nekih totalitarnih režima i to jednostavno neću prihvatiti. Dijalog da, ali bilo koju isključivost ne dozvoljavam. Jer imamo primjere nekih zemalja Europske unije poput Njemačke i Austrije u kojima se roditeljima daje mogućnost odlučivanja.





Obzirom na sve to, kako si doživio odluku ustavnog suda o cijepljenju i da se nađeš u ulozi roditelja koji to treba provesti, kako bi postupio?

- Teško je polemizirati o nečemu dok se ne nađeš u situaciji u kojoj moraš odlučiti što je bolje za zdravlje tvojeg djeteta. Ali ono s čime se u startu ne slažem je činjenica da se nije provela konstruktivna javna rasprava u kojoj bi se na stol stavili pro et contra argumenti. Ovo mi sve skupa djeluje kao silovanje demokracije, a to nikad ne završi dobro. Bez obzira na sve skupa, odluku Ustavnog suda treba poštovati slagali se s njom ili ne. Također postoji šansa da se ide na Europski sud za ljudska prava ako ima pravne osnove. O toj tematici bi više mogli govoriti pravni eksperti.

Jesu li tvoji roditelji smogli hrabrosti i odlučnosti uhvatit se u koštac s odgovornošću liječnika koji su pogriješili?

- U trenutku u kojem zdravlje i život vlastitog djeteta visi o koncu najmanje razmišljate o nečijoj odgovornosti jer sve svoje snage upirete kako bi se izvukli iz tako teške situacije. Sad nakon gotovo 30 godina kasno je povlačiti bilo kakve poteze pravne prirode i pozivati bilo koga na odgovornost.

Tvoja bolest te je odredila, ali u najpozitivnijem smislu u tvom slučaju, što i nije moralo biti tako. Kako si se izborio za sreću u životu, kako ti uspjeva živjeti ukorak s vršnjacima, koje osobine ti je bolest izgradila?

- Moram Vas ovdje ispraviti.To nije bolest nego stanje. Dakle, govorimo o dječjoj paralizi koju sam prebolio i koja je ostavila određene fizičke posljedice na mom tijelu. Međutim, kako nakon svake kiše dolazi sunce, mene je

ono obasjalo kad sam skočio u bazen, sve ostalo je povijest. Ali ništa od navedenog ne bi bilo realizirano da u svakom trenutku nisam imao podršku obitelji i prijatelja. Nikad se nisam osjećao manje vrijednim jer sporije

hodam od svojih vršnjaka, pa pobogu njima bi se lice potpuno paraliziralo kad bi došli pred kameru, a za mene je to gušt i uživam u tome. Hoću reći svatko od nas ima neki invaliditet,skriven ili vidljiv. Ono što je puno važnije je da treba prepoznati talente u sebi i kontinuirano ulagati u

njih. Meni je to uspjelo u sportu i danas nakon svega što sam postigao na profesionalnoj razini znam da i najveća putovanja počinju prvim korakom.

Mladim ljudima koji se suočavaju sa svim problemima koji su iza tebe, što bi poručio. I njihovim roditeljima, pogotovo. Koliko se trebaju uzdati samo u sebe, a koliko društvo čini za ljude s invaliditetom?

- Dokaz razvijenosti i napretka svakog društva ogleda se u tome koliko se to društvo brine o svojim najranjivijim skupinama u koje spadaju i osobe s invaliditetom. Smatram da se na tom planu može puno više doprinijeti i na nacionalnoj i lokalnoj razini. Ali treba preuzeti inicijativu i izboriti se za bolju zakonsku regulativu. Ono što je moja poruka svima osobama s invaliditetom je da se ne srame svog invaliditeta i onoga što jesu.To je jednostavno dio njih. Ovo je posebno namijenjeno roditeljima koji se jednostavno ne mogu pomiriti s time da je njihovo dijete fizički drukčije od ostale djece i umjesto da sve svoje snage usmjere na njihove vrline i talente oni se uvijek vraćaju na invaliditet. Da bi te zajednica potpuno prihvatila ti njoj moraš nešto dati i pokazati koliko vrijediš. Ja sam to dokazao kroz sport nebrojeno puta i znam da se može, kazao je za Mihovil Španja za Dubrovniknet.hr.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
18. prosinac 2024 01:01