Perković je sluzava lignja i svašta je napričao, ali ‘92. je odigrao bitnu ulogu u pomalo zaboravljenoj ratnoj epizodi

Malo je što bilo tako zbunjujuće, tako potreslo političko mišljenje našeg naroda, općeprihvaćeni doživljaj ispravnog i neispravnog, dobrog i lošeg, kao molba za predsjedničko pomilovanje dvojice starih udbaša koji su potpisala nekolicina generala.

Svijet se mnogima izvrnuo naglavačke kad je izišlo da su se neki opjevani junaci, ratne legende čija su nas lica dočekivala na ulazima u provincijske gradiće, koji su se nosili na majicama i šoferšajbama, vješali i po birtijama i po djevojačkim sobama, da su se dakle takvi nesumnjivi Hrvati, čije je domoljublje prošlo sve, pa i najteže testove, svojim ugledom zauzeli da se dvojica čudovišnih komunističkih krvoloka puste iz zatvora.

Desničarima se mozak momentalno ugasio. Za taj skromni procesor, jednostavni stroj u kojem je sve strogo razdijeljeno na naše i njihove, ovo je bilo je previše. Na vijest da su se Ante Gotovina i Josip Perković našli na istoj strani desničarima je u lubanji došlo do kratkog spoja, skočila je iskra i izišla su im dva oblačića crnog dima, jedan iz lijevog, jedan iz desnog uha. Kad im se softver nešto kasnije s mukom ponovno podigao, uspjeli su jedino promucati da je Gotovina očito budala. Opisali su Gotovinu gotovo kao zaostalog jadnika čiju su naivnost zločesti iskoristili, ne opažajući da takvim kvalifikacijama usput sramote i vlastitu pamet. Sasvim su valjda smetnuli neugodnu okolnost da su toga kojega danas zovu budalom, prije desetak godina nazivali genijalnim vojskovođom.

No, i pametnijima od naših desničara u ovome se teško snaći. Stvar je zaista vrlo čudna. Tko je naš, a tko njihov, u ovom se slučaju vrtoglavo izmiješalo upravo kako udbaši i vole. Ljudi poput Perkovića, poznate ih, najbolje se snalaze kad je sve mutno, neodređeno, dvosmisleno, može biti i ovako i onako, gdje se junaci otkrivaju kao kukavice, pošteni kao pokvarenjaci, a mudri ispadaju glupani.

Tjednik Express donio je u prošlom broju pismo toga špijuna kojemu je Tuđman nesumnjivo vjerovao kad mu je dao visoki čin i višestruko ga odlikovao. Nadajući se pomilovanju, Perković piše Milanoviću, Tuđmanovom nasljedniku na Pantovčaku, da mu nabroji svoje ratne zasluge, i to na petnaest stranica podrobnog životopisa zbilja impresivno djeluje, ali se ne čini uvijek istinito.

Vrijedi svakako pročitati to pismo, probijati se kroz povremeno nerazumljive i oskudno pismene rečenice, barem zbog nekih nevjerojatnih, zaumnih detalja. Perković je, na primjer, nakon izbora u svibnju devedesete došao Tuđmanu predati dužnost i između ostalog ga upoznao s činjenicom da u sefu pod ključem ima kalež Alojzija Stepinca.

Otkud sad to, zaprepastite se? Kojim se tajanstvenim putovima srebrni pehar iz kojeg je jedan katolički blaženik na misi pio Spasiteljevu krv našao u rukama ovoga muljatora? Ili, meni možda i luđe, da je JNA u Zagrebu držala sedam kilograma zlata i od svih mjesta gdje bi se sedam kilograma zlata moglo držati, da je to bilo baš u vojnoj bolnici u Dubravi!?

Slutite kako je stari udbaš koješta napisao tek da zbuni čitatelja. Josip Perković je sluzava lignja koja izmiče u svim smjerovima puštajući crnilo za sobom, no ima epizoda koje djeluju uvjerljivo. Rijetki će se sjetiti razoružavanja pravaške paravojske, taj je događaj nešto potisnut u našem kolektivnom pamćenju. Hosovce mnogi danas drže prvorazrednim hrvatskim braniteljima, premda ih je Franjo Tuđman mrzio i u proljeće devedeset druge ih dao razjuriti. Zabranio im je crne uniforme i ustaške oznake, razumno držeći da to kompromitira hrvatsku borbu, a nije bio ni daleko od zaključka da mu je hosovce neprijatelj podvalio.

Josip Perković sudjelovao je u pregovorima s Dobroslavom Paragom i Antom Đapićem i u pismu Milanoviću, istina, ne spominje mogućnost da bi HOS mogao biti nešto drugo od onoga što se čini, ali taj HOS je stvarno bio sve ono čime su Slobodan Milošević i Veljko Kadijević plašili Srbe. Tuđman se trsio svoju državu odmaknuti od NDH, a hosovci su mu se pišali na posao. Vukli su Hrvatsku u ustaški mrak. I možda je sve to bilo od nesmotrenosti i od nevine domoljubne žudnje, a možda je opet... Ne znam. Čudna su to vremena bila. Kazao sam već, teško je koji put nedvosmisleno znati tko je dobar, a tko loš, tko je naš, a tko njihov.