Peron Paveliću otvara graditeljsko poduzeće

Ponoć je odavno prošla, a razgolićivanje poglavnikova lika i naličja, djela i nedjela, trakavičasto se nastavlja u službinoj vili. Uz novu bocu viskija.

Predrag Grabovac je fenomen. Kao da protekloga jutra nije preletio ocean, budno, izdržljivo i živahno istresa podatak za podatkom.

“Je li ti poznato, Predraže, kako je Ante Pavelić živio dok se nije uvaljao u graditeljski biznis? I kako su Argentinci, strancu, političkome izbjeglici, dopustili da registrira građevinsku tvrtku? A to nije jednostavno, čini mi se...”, pitao ga je Srećko.

“Jedan od naših informatora uvučen među ustaše čuo je pisca Vinka Nikolića - kao što sigurno znate, on petu godinu izdaje emigrantski mjesečnik Hrvatsku reviju - dok je u kavanskome društvu govorio o prvim mjesecima Pavelićeva boravka u Buenos Airesu. Stanovali su zajedno u dotrajaloj kući koja je zaudarala na vlagu i budući da su bili više nego tanki s novcem, deverali su i siromaški se hranili, mahom kuhanim i prženim jajima, a koje su, čujte ovo čudo, kupovali na kile, u židovskoj trgovini. Zato što su tamo bila najjeftinija...”

Grabovac je počeo birati i mjeriti delikatne riječi. Iz bojazni kako bi mu i najsićušnija diplomatska neodmjerenost zaprijetila da ga povuče na sklisko tlo, zanijemio je trojno slušateljstvo kad ga je prosvijetlio šokantnim podatkom.

O tome kako se Ante Pavelić uspeo do mjesta šefa argentinske graditeljske tvrtke, koja podiže državne stanove solidarnosti za radnike beskošuljaše, descamisadose, fanatične obožavatelje pokojne Evite Peron, žene lani svrgnutoga predsjednika Juana Perona:

“Iz razgovora Mirjane Pšeničnik za ustaški list Hrvatska, koji sam maloprije natuknuo, upamtio sam rečenicu izrečenu o njezinu ocu. Iako je doktor prava i zanimanjem odvjetnik, rekla je, nije se ustručavao prihvatiti se i zidarskoga posla, koji je kao mladić naučio uz oca, pa sada njime u Buenos Airesu uzdržava obitelj...”

Pogledao ih je upitno: “Ali jeste li upućeni, drugovi, da Paveliću nije presudno pomoglo što je znao zidati, nego zato što mu je vrata Argentine široko otvorio Branko Benzon?”

“Doktor Benzon...”, zaustavio ga je Stevo Krajačić i izvježbano, kao miš bijeli koji sreću dijeli, za tren pronašao papire sa zapisima o njemu:

“Od svih u ustaškome emigrantskom vrhu, Benzon je bio najpouzdaniji njemački čovjek. U našim podacima, evo čitam ih, stoji kako je šest dana prije nego što će Treći Reich napasti Jugoslaviju, 31. ožujka 1941., kardiolog Branko Benzon - koji je u Berlinu bio voditelj stalne misije ustaškoga pokreta - u ime Ante Pavelića i Mile Budaka zatražio od njemačkoga ministra vanjskih poslova Joachima von Ribbentropa da Adolfu Hitleru prenese njihovu vruću molbu za pomoć. A ona se sastojala da führer stane uz Hrvatsku kad je budu proglasili nezavisnom državom. Nakon što je NDH stvorena 10. travnja 1941., i pet dana potom bila priznata od Njemačke, Pavelić je, na zahtjev Hitlera i von Ribbentropa postavio Benzona za prvoga poslanika u Berlinu. Tako je doktor Benzon izrastao u hrvatsku dnevnu političku modu. Veliku čast je doživio, pisao je onda o njemu hrvatski narod, kad mu je führer ustupio vojni aeroplan s njemačkom posadom da iz berlinske zračne luke Tempelhoff doleti u Zagreb, gdje ga je 29. travnja poglavnik primio u oproštajnu audijenciju. Branko Benzon je tada zamolio Pavelića da se fotografiraju”.

Stevo je odložio papir, preletio preko sljedeće stranice i nastavio:

“Benzona je u Berlinu u nastupnu audijenciju primio vođa Reicha Adolf Hitler. S hrvatske strane nazočio je državni tajnik Mladen Lorković, a s njemačke Joachim von Ribbentrop. Unatoč obećavajućoj početnoj paradno zašećerenoj slatkorječivosti, Branko Benzon je u poslaničkoj fotelji u Njemačkoj opstao jedva pola godine. U listopadu su ga nečujno protjerali nakon Ribbentropova zauzimanja, a uz Hitlerovo suglasje. U povjerljivim notama hrvatskome ministru vanjskih poslova Mladenu Lorkoviću Nijemci su napržito zamjerili doktoru Benzonu nediplomatsko ponašanje. No narod kaže kako pas ne priđe kuji da je onjuši prije nego što mu ona ne mahne repom. Slično se zbilo i s Benzonom. Crnokosi, visoki Dalmatino, naočit kao jelen i privlačan kao glumac, onda u trideset osmoj, dakle u najboljoj dobi, u kojoj je danas naš companero Šiljo, bio je stalna pokretna lovina Njemica iz visokoga društva. Simpatije prema njemu nisu skrivale i žene, kćeri, a i ljubavnice nacističkih glavara”.

“Ljepoticama koje su padale na profinjenija udvaranja promišljeno je navodio indijsku mudrost da su žene i muškarci po jedna polovica školjke, koje postanu cjelina tek kad se spoje. Manje konvencionalne zbunjivao je pak banalnom pripovijesti usporedivši se s grčkim antičkim mitskim likom Linkejem iz Mesene, koji je po predaji imao tako oštar vid da je prodirao kroz drvo, kamenje i duboko u utrobu zemlje. - Tako i ja - blagoglagoljivo im je govorio Benzon - svojim čudesnim rendgenskim očima vidim iza kamenih zidova i željeznih vrata, a gdje li neću ispod odjeće.”

Budućoj žrtvi bi kazao kako je na njoj upravo opazio da ne nosi gaćice. I pošto bi zgrožena gnadige frau ili freunlein odsječno odbrusila da ih ima, on bi se drsko pljusnuo po čelu: Ah, naravno, da ih sada imate, draga. Ali, entschuldigen sie, bitte, zaboravio sam vam reći kako moj pogled vidi sat unaprijed...”

Šiljo nije izdržao da ne podbode Stevu:

“Pretjerao si, baćo...”

“Ni za mrvicu!” razdražljivo rekne Stevo.

“Ako nisi izmislio sve ove cake o doktoru Benzonu eda bi nas razonodio, onda nam priznaj odakle sve to znaš?” uporno se najezdio Šiljo.

“To su izvještaji iz diplomatskih arhiva Ministarstva vanjskih poslova NDH koje smo zatekli, a ustaše ih prije bijega nisu stigli spaliti”.

“Poglavnik je politički pomilovao najuglednijega ženskonju i najžešćega pastuha iz svoga diplomatskog tora, uputivši ga 1942. za poslanika u Bukurešt, a 1944. u Budimpeštu. Pred slom NDH Benzon je, zaobišavši Zagreb, u ožujku 1945. pobjegao iz Mađarske u Madrid.”

Tek potom Stevo je potaknuo Grabovca da do kraja iznese što je donio iz Argentine: “Hajde, chico, završi što si počeo o Benzonu: kako je pomogao Paveliću da preuzme građevinsku kompaniju u Buenos Airesu?”

Zašumio je Grabovčev mučenički uzdah:

“Ponadao sam se da ću taj detalj ipak preskočiti... Ali, jebi ga! Vjerujete li mi, drugovi, da se u meni zbog podatka koji ću vam otkriti, a vi ga, očito, niste znali, kuha strepnja pomiješana s nelagodom. I zato bih najradije zašutio.” Nevoljko se nasmiješio: “U dostavama ambasadi o ustašama koji borave u Argentini, mnogo je napisano i o Branku Benzonu. Saznali smo da se u Madridu probio na velika vrata kao kardiolog i dospio do vrha brijega, liječeći ministre, pa i članove obitelji generala Francisca Franca. Tako je pridobio njegovu naklonost. I kad se potkraj 1947. preselio u Buenos Aires, ponio je pismo u kojem ga caudillo izdašno preporučuje bliskome prijatelju, predsjedniku generalu Juanu Peronu.”

“Zašto je Benzon otišao u Buenos Aires?” pitao je Šiljo.

“Naložili su mu da ujedini razjedinjene ustaše u Argentini i da, prije svega, pripremi teren za dolazak Ante Pavelića, koji se tada skrivao kao svećenik u Italiji... Doktor Branko Benzon se uvukao pod kožu Juanu Peronu, ali i njegovoj mladoj, onda dvadesetosmogodišnjoj ženi Eviti... Kreirala je doktrinu nazvanu: justicialismo, ili po našu: pravednost, kojom se Peron okrenuo sirotinji. Bio je to spoj nacionalizma i socijalizma...

A sada dolazi ono zbog čega uzdrhtim kad pomislim koje me nedaće mogu snaći ako se među Argentincima načuje da je trač istekao iz mojih usta... Benzon se zbližio s Peronovima, a s Evitom toliko da se o njima u diplomatskim hodnicima govorkalo kao o ljubavnicima! I da je zahvaljujući Evitinoj i Benzonovoj vezi Pavelić dobio odličan posao upravitelja graditeljske tvrtke koja podiže stanove descamisadosima, beskućnicima. U toj tvrtki uhljebio je endehaške ministre i ostale ustaške dužnosnike i tako, i sebe i njih, izvukao iz ralja siromaštva.”

“Vidi ti, Benzona, mater mu... Nisam očekivao tu nevjerojatnu novost o njemu i Evi Peron...”, iščuđavao se Stevo. “Ali, što se zbivalo s Benzonom nakon Evine smrti? Je li istina, kako sam čuo, da su ga izgnali iz Buenos Airesa?”

“Evita Peron, koju Argentinci nikako da zaborave i slave je kao plemenitu i lijepu vilu nacije, pa i kao božicu, umrla je sa svega trideset i tri godine, 26. srpnja 1952., od leukemije... Branko Benzon je, od dolaska u Buenos Aires, radio kao nadzornik u Direkciji za useljenike i s te dužnosti omogućio je useljenje brojnim ustašama u Argentinu. Ujedno, bio je i asistent na Medicinskome fakultetu. Da mu je riječ imala težinu kod Peronovih, kazuje to što je Josipu Balenu, ministru šumarstva i rudarstva vlade NDH, udesio da postane glavni direktor argentinskoga Ureda za pošumljavanje. Benzon je i nakon što je Evita umrla ostao prijatelj predsjednika Perona. Ali čim su ga lani, 16. rujna, zbacili general Eduardo Lonardi i kontraadmiral Isaac Rojas, Juan Peron se najprije sklonio u ambasadu Paragvaja, a potom, na Francov poziv - i nakon što mu je vojna hunta, Junta militar, zajamčila da bez posljedica može slobodno izaći iz zemlje - paragvajskim ratnim brodom otplovio je u Španjolsku. I eno ga, danas je u Madridu ponovno pod Francovim okriljem.” “Zahvalni caudillo nije zaboravio Peronu da je Argentina 1945. velikim pošiljkama pšenice, odašiljanim brodovima, spasila Španjolsku od gladi. Zbog ratnoga savezništva s fašističkim državama Njemačkom i Italijom bila je gospodarski izolirana od svijeta. A Branko Benzon, uvidjevši da mu više neće biti bajno kao ranije, nedugo za Peronom, savršeno nečujno napustio je Argentinu. Nastanio se u Venezueli, gdje je u Američkoj bolnici u Caracasu šef kardiološkoga odjela...”, nizao je Predrag.

“Je li doktor Benzon i danas aktivan među ustašama?” oglasio se Srećko.

“Jest, ali više ni približno nije toliko utjecajan i istaknut kao što je bio u Argentini. Ustaška je emigracija u Venezueli minorna u usporedbi s argentinskom.”

“Je li rekla-kazala o sentimentalnoj vezi Evite i Benzona poprimila šire razmjere? Je li se uvukla među njene obožavatelje u narodu?” pitao je Stevo.

“Koliko znam - nije. Benzon je nepoznat Argentincima pa im stoga njegovo ime nije privlačno kao Onassisovo...”

“Zašto Onassisovo? Kakve veze on ima s Benzonom?” iznenadio se Stevo.

“Nema s Benzonom, ali imao je s Evitom Peron...”

* * *

“Sudeći po obavijestima iz Argentine, vojna hunta je jako pritegla Pavelića i ustašku emigraciju koja više nije tetošena kao za Peronove ere...”, oglasio se Stevo.

“Pavelić i ustaška organizacija nakon Peronova pada prošli su dramatične dane, dijelom zahvaljujući diverzijama nas iz ambasade. Ali počeli smo im kačiti vraga na zid i prije nego što je bio srušen Peron...”, krenuo je s milopojkom Predrag.

“Što ste im učinili?” pitao je Stevo.

“Pobune protiv Juana Perona krenule su lanjskoga ljeta, tri mjeseca prije njegova svrgavanja. Pred zgradom Kongresa u Buenos Airesu 11. lipnja zapaljena je argentinska zastava, a mi smo iskoristili vezu s novinarom iz provladina dnevnika Demokracia pa smo s njime uglavili da u svome uvodniku taj barbarski akt pripiše hrvatskoj političkoj emigraciji. Kao, tobož, ona je bila povezana s tadašnjom oporbom i izazivala pomutnju u narodu. Pet dana potom okrenuli smo stranu pa smo tiskali nepotpisani letak da je veći broj ustaša - plaćenih legionara Peronove najmilitantnije postrojbe Alianza Libertadora Nacionalista - sudjelovalo u paljenju crkava. Naši ubačeni suradnici uvjerljivo su puštali glasine da je u sukobima s oporbenim pobunjenicima poginulo tristotinjak ustaša koji su branili mrski Peronov diktatorski poredak. Sročili smo i popis četrdesetorice vodećih ustaša i prodali ga kao ekskluzivnu vijest u dvije novine u Buenos Airesu da će sve njih, nakon očekivanih promjena koje su na pomolu, buduća nova vlast pozatvarati i izručiti ih Jugoslaviji zato što su fašistički ratni zločinci. Ta je hajka stvorila apokaliptičnu paniku među ustašama. Djelovali smo po načelu: vruće - hladno. Najprije za Perona, a onda protiv Perona.”

“Na koji se način iskazalo neraspoloženje vojne hunte prema ustašama?” tražio je dokaze Šiljo, a Grabovac je na to uzeo papire iz bilježnice:

“Jedan od naših opskrbnika iz ustaškoga rukovodstva domogao se izvještaja ministra vlade NDH Vjekoslava Vrančića o tome što im je vojna hunta, dakako poslije naših diverzija, natovarila na glavu. Vrančiću je za to bila kriva, kako je naveo, skupina komunista, četnika i nekih Hrvata. Kako ne bih previše zahtijevao od svoga pamćenja, pročitat ću vam što je on napisao: Nakon uspjeha revolucionaraca, poslije 16. rujna 1955.; a naročito nakon 20. rujna, kada su pripadnici Alianze pružili oružani odpor tijelima vlasti, uslijedio je i javni napadaj u argentinskom tisku, nakon što su dvojica Hrvata, pripadnika rečene skupine, posjetili jednog visokog državnog dužnosnika i podnijeli mu prijavu u rečenom smislu. Dne 28. rujna izvršena je prva premetačina u hrvatskom skloništu u Calle Monte broj 2065, gdje je traženo oružje koje smo dobili od bivše vlade. Dne 1. listopada 1955. dvojica pripadnika Revolucionarnog argentinskog vijeća, kojima je bila povjerena predistraga na osnovi gorespomenute prijave, posjetili su u pratnji redarstvenika stan mlađe poglavnikove kćeri Mirjane udate Pšeničnik i zatražili da se sutradan prijavi jedan član poglavnikove obitelji radi preslušavanja. Traženju je udovoljeno te se istrazi stavila na raspolaganje gđica Višnja Pavelić, koja je bila preslušavana sat i pol. Neposredno nakon toga stavili su se istrazi na raspolaganje i članovi Glavnog starješinstva hrvatskog domobrana, ing. Ivan Asančaić, dr. Vjekoslav Vrančić i Emil Klaić koji su bili saslušani u prisutnosti gđice Višnje Pavelić, velečasnog oca don Joze Zovka i rumunjskog izbjeglice gosp. Nikole Popa. Preslušavanje je trajalo dva sata i tom su prilikom pobijene sve optužbe. Sutradan, dne 3. listopada 1955., preslušan je i poglavnik dr. Ante Pavelić u prisutnosti gospođice Višnje Pavelić i dr. Vjekoslava Vrančića.”

“Privremenom predsjedniku Republike, generalu Lonardiju, uputili smo brzojav, moleći ga da se osobno zanima za tijek istrage, da se upravne oblasti ne bi zbog nepoznavanja prilika prenaglile u donošenju odluke o izručenju. Četnički jugoslovenski klub, komunistički agenti i nekoliko Hrvata iz spomenute skupine punili su međutim stupce argentinskih novina napadajima na nas. Ove napadaje prenijele su novinske agencije u unutrašnjosti i u inozemstvu. Dne 24. listopada javlja nam Ministarstvo mornarice da se moramo prijaviti vrhovnom zapovjedniku oružništva, koji da je preuzeo istragu protiv nas. Najprije je saslušan poglavnik sam, a onda dr. Vrančić u prisutnosti poglavnika. Bivamo pušteni na slobodu, jer nam uspijeva uvjeriti vrhovnog zapovjednika da ne kanimo napustiti Argentinu, jer se ničim nismo ogriješili o zakone i gostoprimstvo zemlje, a istrazi stojimo svako vrijeme na raspolaganju”.

“Tisak je i dalje hranjen napadajima. Tek neznatan broj dnevnika drži se ispravno, te nas ili ne napadaju ili uzimaju u obranu. Izlaze četiri broja posebno osnovanog tjednika, kojem je glavna zadaća iznijeti protiv nas najnemogućije izmišljotine, uz montiranje slike. Naručitelj je platio za samo četiri broja 250.000 pesosa! Kada je koncem listopada prošla opasnost od izgona, odnosno prisilnog ukrcanja koje je moglo biti ravno izručenju, sve se naše nastojanje usredotočilo u suzbijanju novinskih laži.”

Grabovac je presavio listove i upitno zapiždren u trojicu slušatelja, uzoholjeno kazao: “Slažete li se, drugovi, da smo savjesno pripremljenim udarima u glavu, neprekinutom galamom, uvjeravanjem i govorenjem satjerali neprijatelje u slijepu ulici i napunili ih strahom? Ponašali smo se kao sipa koja crnom bojom zavarava trag. Od tada ustaše, siguran sam, nemirno liježu i stisnuto se trzaju u tankome snu, u neprestanoj bojazni od sudnjega dana. U mozgu im zuji kako policija samo što nije upala u njihove kuće da ih isporuči Jugoslaviji.”

* * *

Stevo Krajačić je odvrnuo limeni čep i treće boce viskija:

“Iako skupo plaćen, to je bio vrlo dobro izveden program. Muy bien. Poslije ovoga što sam saznao od tebe, druže Predraže, postajem uvjereniji da je ustaška jezgra u Argentini grogirana. I da nam izgledi u Operaciji Pavelić značajno rastu.”

Šiljo Milić se vratio zaboravljenoj temi:

“Rekao si nam, Predraže, da je Vinko Nikolić za prvih emigrantskih dana u Buenos Airesu stanovao zajedno s Pavelićem. Kaži, koji je bio uzrok pucanja toga prijateljstva?”

“Pavelić je procijenio da ga je Vinko Nikolić podmuklo iznevjerio time što je u Hrvatskoj reviji ustupao prostor ustašama koji su se poslije sloma NDH disidentski udaljili od njega; a i Hrvatima koje nije podnosio zbog njihovih ranijih veza s kraljem Aleksandrom, kome su odano služili, primjerice: Ivanu Meštroviću, Anti Smith - Paveliću, Bogdanu Radici i još nekima. Pavelića je napose zapeklo što je jedan od Nikolićevih najplodnijih suradnika postao Eugen Dido Kvaternik, koji se 1952., u četiri priloga razračunao s njime. Napao je poglavnika u Hrvatskoj reviji da je kao Mussolinijev vazal izdao i prodao Hrvatsku Talijanima. Pavelić je pobjesnio zato što je Dido u svojim sjećanjima izvjesio ustaško umazano rublje. Nazvao ga je sustavnim ocrnjivačem, a o objavljenim tekstovima je rekao da su ispod razine i najgorih tračeva s ribarnice...”

“Što, na primjer?” pitao je Šimurina.

“Na primjer, da je Dido Kvaternik dokazivao kako ga je Mara Pavelić iskonski mrzila, toliko da je svoju netrpeljivost utjecajno prenosila na muža. Dido je naveo da ga je pokosilo kad je nekoliko godina poslije smrti njegove majke od izljeva krvi u mozak - a umrla je koncem ljeta 1941. - saznao da su ga Mara i Ante Pavelić oklevetali dok se ona još nije bila ni ohladila na samrtnoj postelji. Zagrebom su širili glasine da je sin ubio majku jer nije mogao podnijeti što je po djedu Židovka...”

Stevo Krajačić je u svojoj čarobnoj škrinji pronašao dokaz i za to. Na časak je prestao čitati i potom izložio još jedno posijano sjeme razdora na argentinskoj emigrantskoj ledini:

“Lani, u lipanjskoj Hrvatskoj reviji, Kvaternik je zgrozio ustaše kad se predstavio pobornikom suradnje s četnicima! Napisao je: Dr. Pavelić je danas politički mrtvac. Njegova današnja politička aktivnost spada u kategoriju iživljavanja političara ancien regime. Krvava je ironija, da se on danas hoće da se prikaže antikomunističkim borcem i paladinom novog hrvatsko-srpskog antikomunističkog sporazuma. Taj sporazum donijeli smo mu serviran na tanjuru, a da on za nj nije ni prstom maknuo, već u proljeće 1942., David Sinčić, dr. Sava Besarović i pisac ovih redaka. Taj sporazum odobrili su Nedić i Draža Mihailović, što je proces potonjega u Beogradu izričito potvrdio. Konačno je sve to dr. Pavelić odbio riječima: Kako ćeš Bobanu dokazati, da se zajedno s četnicima bori protiv partizana? - Pobijedilo je antisrpstvo a tout prix, koje je konačno rodilo srbokomunizam. Ustvari, nije se radilo o Bobanu, nego o Talijanima. Zajednička hrvatsko-srpska borba protiv komunista-partizana u onom razdoblju značila bi njihovo uništenje u roku od nekoliko tjedana i stvarno smirenje u NDH.”

Stevo je zastao, skupio tri prsta u obliku pupoljka, priljubio ih na usnice, zvučno cmoknuo i onda ih brzo raširio, tresući gore-dolje glavom. Svjetski prepoznatljiva najava da priprema rijetku poslasticu: “Didin šećer na kraju izludio je ustaški stožer. Pazite ovo: “Pavelić je uvijek mogao računati - a to je napose dolazilo do izražaja za vrijeme latentnih kriza s Talijanima - s jednom skupinom ministara - kovertaša, koji bi svakog prvog u mjesecu, osim svoje redovite plaće, primali od dr. Pavelića osobno, u posebnoj koverti, 30.000 dinara, kasnije kuna, iznos koji je ljeti 1941. iznosio oko 3.000 švicarskih franaka, a koji je s inflacijom trajno povećavan. Među ove kovertaše spadali su, uz neke još žive i već mrtve, dr. Andrija Artuković, dr. Jozo Dumandžić i Janko Tortić”.

* * *

“Nisam vam pročitao kako su ustaše koji su ostale uz Pavelića nagrdili Didu Kvaternika i Vinka Nikolića”, nije ispuštao banak Stevo, vidno zadovoljan što ga i Šiljo pažljivije sluša:

“Najprije ih je u listu Hrvatska u nekoliko traktata, sve onako đuture, prokleo sam Ante Pavelić, tronuto ih proglasivši prevrtljivim karijeristima. O Didi Kvaterniku, Ivi Bogdanu, Branku Jeliću, Vinku Nikoliću, Maksu Luburiću, Stijepi Periću, Krunoslavu Draganoviću, Srećku Roveru, Edi Bulatu, Jeri Jarebu, Anti Ciligi, Krsti Spalatinu, Stjepanu Buću i inima, napisao je:

“Kada su došli teški sudbonosni dani, kada je svršio rat pobjedom, ne kako se običava reći, zapadnjaka, nego pobjedom sovjetske Rusije i komunizma, i kada je hrvatski narod, ne krivnjom svojom, nego krivnjom tužne političke zablude, svoju slobodu izgubio i opet u tuđe ropstvo dospio, a Hrvatska došla pod tuđu vlast, i kada su time prestale blagodati i dobra, koja su ta gospoda do tada uživala, onda je prestalo i njihovo pristaštvo pokretu, kome su prisizali, jer to za njih nije više imalo privlačivost.”

“Gdje smo ono stali sa svađom među ustašama?” Šiljo se utišio, a Stevo Krajačić se važno iskašljao i vratio članku Vinka Nikolića:

“Dakle, Nikolić napada Antu Pavelića i piše: Za onakvu propast Države Hrvatske, za onakvo uništenje hrvatske vojske, za onakvu tragediju širokih slojeva hrvatskoga puka (uopće građanskih osoba) mora biti netko kriv. I naše je mišljenje da je za to sve kriva hrvatska Vlada (zajedno s vojničkim zapovjedništvom) na čelu s drom Antom Pavelićem: on ne može biti nekriv! Ni on kao da nije bio svjestan svoje katastrofalne uloge u propasti Države Hrvatske? Jer da je on toga bio svjestan, ne bi se ponovno stavio u tu jadnu hrvatsku politiku.”

“I, nakon što je izgrdio svoga poglavnika, unatoč tome što mu je nedugo prije ispjevao pjesmu pohvalnicu, Vinko Nikolić prelazi na velečasnoga Draganovića:

“Bilo je ljudi, koji su već u prvo vrijeme naše tužne emigracije upozoravali dra Pavelića na štetnost njegova ponovnog ulaska u hrvatsku politiku, ali sve te opomene nisu ničem služile. Tako, na primjer, umni i zaslužni hrvatski javni radnik, prof. Krunoslav Draganović već je početkom listopada 1948. u Napulju upozorio dra Pavelića. Kod toga je, u razgovoru s njim u jednom talijanskom samostanu, istakao njegove zasluge priznavši da je dr Pavelić ‘najzaslužniji za uspostavu Hrvatske Države nakon 800 godina’, i naglasio, da mu to ‘hrvatski narod ne će nikada zaboraviti.’ Kod toga mu nije izbjegao naglasiti i to, da je on kroz četiri godine Države, ‘učinio mnogo dobra i mnogo zla’, ali to prepušta hrvatskom narodu i povijesti da mu sude.

“Nikolić navodi što je Draganović kazao Paveliću: Život Hrvatske Države nasilno je prekinut. Ona je mogla prirodno dalje živjeti. Utopila se u moru. Ali ono što se nije utopilo jest čvrsta volja i odluka hrvatskog naroda, da opet uspostavi svoju slobodu i svoju državu. Hrvati se moraju na nekoga osloniti. Imali smo do sada nesreću da smo se uvijek oslonili na onoga tko je izgubio rat. Sada nam jedino preostaju Zapadni Saveznici, s njima moraju ići Hrvati da ostvare svoju slobodu i državu. Ali ti Zapadni Saveznici Vas, Gospodine Doktore Paveliću, ne će. Oni Vas odbacuju i Vi ste na njihovim crnim listama. Svaka borba za Hrvatsku vođena u imenu Pavelić unaprijed je od njih odbačena i osuđena. I Vi ste - žao mi je to reći - danas zapreka za hrvatsku narodnu borbu. I zato, kad se jednom spasite i dođete u Argentinu, zahvalite se najprije Bogu za svoje spasenje i onda dignite ruke od hrvatske politike. To je molba, koju Vam putem mene, upućuje cijeli iskrvavljeni, mučenički hrvatski narod.”

“Budući da su u Buenos Airesu stanovali pod istim krovom, sve dok mu nije stigla obitelj iz Italije, Vinko Nikolić iz vlastita viđenja prenosi kako je poglavnik doživljavao Draganovićev savjet da se ukloni iz hrvatske politike: Nakon toga, dr. Pavelić doputovao je u Argentinu. Svjedok sam da mi je u našim prvim susretima dr. Pavelić opetovano i uvjerljivo govorio: da smo dobro poveli našu narodnu stvar (općehrvatsko okupljanje) da neka nastavimo tako i nadalje, a da se on više neće miješati u hrvatsku politiku, jer da je on završio svoje. Reče mi tada: ‘Ako budete od mene trebali kakav savjet, znaš gdje sam.'’ Nažalost, nije se on toga držao. Tko je kriv da je dr. Ante Pavelić ponovno zašao u tu jadnu hrvatsku politiku, da li bi to tko znao i mogao objasniti? Kakve su posljedice od toga, znano nam je svima. Jedno je sigurno: da on nije ponovno mutio u hrvatskoj politici, ne bismo se i danas vrtjeli u začaranom ustaškom krugu, iz kojega kao da ne nalazimo izlaza.”

Sklonio je papire i nastavio: “Mada su i najtvrđi Pavelićevi sljedbenici znali pa i priznali da mu je Draganović prokrčio put iz Austrije u Italiju i spasio ga od Amerikanaca i Engleza koji su ga proganjali, da mu je ishodio lažne putnice i ostale krivotvorine, osigurao mu brodsku kartu do Argentine i opskrbljivao ga novcem, ipak ga sve učestalije zlogade. Pod poglavnikovim utjecajem, dakako. Jedan od najglasnijih je stari komunist Josip Ciliga, koji je 1942., nakon što su ga slomili u Jasenovcu, prevjerenički prešao na ekstremnu ustašku stranu i danas je emigrant u Rimu. Ciliga tvrdi da je Draganović bio u dobrim odnosima i s onima koji hrvatske borce šalju u UDB-ine šake. Pritom misli na engleskoga majora Stephena Clissolda, koji nam je izručio i nekoliko ustaških kapitalaca. Očito da mu je šlagvort dao sam Ante Pavelić koji nije mogao zaboraviti Draganovićeve prijekore u Genovi... Mogu li uglednim drugovima napokon objaviti da je naš sastančić završen? Više nema priče. Fin de la historia. Hvala vam na utrošenome vremenu.”

Zaprešno se podigao od stola, a za njime ustadoše i ostala trojica.