Pet prijatelja iz Duge Rese: jedna priča o Oluji

Skroz lijevo je Njunja, zidar na baušteli. On i Zmija, ovaj visoki mršavi u pozadini, odrasli su u istoj ulici, a sada rade na istom gradilištu. Nisam znao da su Zmija i Ivica, dečko desno od njega, skupa išli čak i u vrtić. Pepija, ovog nasmijanog, njemu zdesna, više nema, poginuo je prije deset godina u prometnoj. Bio mu je najbolji prijatelj.

Vula je skroz desno, on je prvi od njih ušao u “Strijele”, brigadne izvidnike 137. brigade, poslije domovinske pukovnije. Išli su u istu školu, završili su u istom vodu i danas žive u istom gradu. Priča o njima je samo jedna od stotine neispričanih o Oluji, ali nije obična, jer ne počinje 4. kolovoza u 5 sati.

Duga Resa osamdesetih godina nije imala ni 10.000 stanovnika, a u Pamučnoj industriji je radilo više od 4500 roditelja. Klinci su imali Mrežnicu, školsko igralište Partizan (koje i danas zovu tako, iako je preimenovano u “Športski dom”) i bezbrižno djetinjstvo. Marijan Čubrić Njunja već tada je bio zajebant, a Goran Dačković mogao se na zadnjem kotaču bicikla provesti cijelim gradom. Prozvali su ga Zmija, a mogli su i Mačka s obzirom na to da nije bilo rupe u koju se nije mogao uvući i bandere na koju se nije mogao popeti. Ivan Juran je bio tihi, vrijedni dečko iz susjedstva, a pokojni Zdravko Papa Pepi dobri duh - već tada se vidjelo da će postati ljudina od čovjeka. Damir Vulaković Vula u devedesete je zakoračio u uniformi JNA.

Bilo je to vrijeme kada su sirene iz Fabrike prestale označavati radničke smjene, poslije njihovog zavijanja sada bi uvijek počele padati bombe. Klinci s igrališta “Partizana” koji nisu imali dovoljno godina morali su u podrume, klinci koji jesu, otišli su u rovove.

Svaki od pet prijatelja u Strijele je došao svojom prečicom, Vula i Zmija gotovo odmah po odsluženju vojnog roka u JNA 1991. godine, a Pepi godinu dana poslije. Ova dvojica pridružila su im se 1993. godine, Ivica kao ročnik koji je sa 111. riječkom odradio gospićko bojište, te Njunja koji je od vojnog kadeta odmah postao dragovoljac šibenske brigade pa u Dugu Resu došao sa skradinskog bojišta. U Strijele si mogao ući samo ako si najbolji, a takvih je tamo bilo 20, oni su bili izvidnica koja je odlazila na neprijateljski teren i prikupljala informacije o njihovim snagama. Bili su u sjajnoj fizičkoj kondiciji, odlično opremljeni i naoružani vrhunskim oružjem.

- Trenirali smo sedam sati dnevno. Bili smo životinje - kaže Njunja.

- Sjećate se kad su nas u Bosiljevo došli obići generali Bobetko i Tus? Mi se postrojili pa je zapovjednik Alija htio demonstrirati našu spremnost, onda je Zmiji zapovjedio da se popne na hrast. On je bio na vrhu u nekoliko sekundi - priča Vula ozbiljno.

- Generalima ispale ‘vilice’ do poda. Mislili su da smo svi takvi komandosi, nisu znali da je to samo za našeg Zmiju bio specijalitet - prisjećaju se dečki kroz smijeh.

- Dosta su ulagali u naš vod, imali smo obuke, držao nam ih je legionar Branimir Matanić koji je poslije poginuo u Bosni, na Žumberku smo imali izvidničku obuku i orijentacijsko trčanje, dečki su išli u Split na ronjenje. Da, jako smo bili dobro pripremljeni, a i prava ekipa, svi mladi, ali disciplinirani - prisjeća se Ivica.

- Imali smo naoružanje kakvo neki nemaju ni danas, automatske puške Heckler G3, ‘falovke’, snajpere Styer SSG, ali nosili smo i ‘srbijanke’ (kragujevačka verzija kalašnjikova) zbog municije, jer kad uđeš na njihov teren, imaš je koliko hoćeš - dodaje Vula.

Jasna linija

Linija razgraničenja na karlovačko-dugoreškom terenu bila je prilično jasna, desna obala Korane ja njihova, a lijeva je naša (izuzev brda Kestenak i srpskih sela iza na našoj strani, koje su držale njihove snage). No, njihova su brda bila viša pa smo mi bili bolje mete. Crta se nije pomicala kako je postavljena 1991. godine i prije Oluje nije je prešao nitko - osim Strijela. Oni su, moguće, više bili tamo nego doma.

- Pa, u to vrijeme me možda bilo više strah nego u Oluji, ulazili smo im u dubinu, u njihova sela, gledali ih i slušali. I tako mjesecima - priznaje Ivica.

- Sjećaš se kad smo ono jednom s Keksom, našim operativcem, ušli u Gaćeško Selo? Veli Keks: Dečki, ja odoh, ako se nešto dogodi, izvlačiš se sam. I ode Keks, izgubi se u šumi, otišao poslikati neke stvari. Lako je bilo njemu, iz susjednog je sela, zna svaki kamen, a mi pojma nemamo gdje smo. U jednom trenutku čujemo glasove, dolaze dvojica s puškama, a jedan nosi motornu pilu, idu porušiti neka stabla. Ivica i ja jedan od drugog na deset metara, gledamo se i kolutamo očima, a ovi idu direktno na nas. Pucanja nema jer je primirje, što je manji problem. Ako zapucaš, gotov si, dignut će se i u najboljem slučaju natjerat će te unatrag, a onda si u minskom polju. Bacam na sebe na brzaka stelju i mislim si, ako me vide - ja pucam. Dođu do nas, prođu između nas, na koji metar i odu dalje - priča Njunja s vidnim olakšanjem.

- Svaki put kada bi im dolazila nova smjena oni bi postavili novi red protupješačkih mina. Vuš i ja bi poslije toga dolazili i promiješali bi im raspored, samo da im malo unesemo nervoze, a onda su oni redovito gazili po njima. No jednom smo naletjeli na smjenu straže. Spustili smo se nekako do Korane, ušli u vodu do vrata i ostali u njoj punih pet sati, do mraka. Uf, i sad se ježim kad se sjetim toga - kaže Damir.

Anegdote se redaju jedna za drugom, a svaka ih je mogla doći glave. Jednom su, govori Zmija, kasnili mineri (pirotehničari), a on ih više nije mogao dočekati, pa je krenuo na neprijateljsko brdo Kestenak bez njih, skačući šumom s kamena na kamen.

- Prvi je za mnom krenuo Brcković, on je prije toga već bio nagazio ma minu, odnijela mu je pola mišića, uostalom, on je preživio više nemogućih situacija - kaže Zmija.

- Da, tri mjeseca poslije te mine, ispod pazuha ga je okrznuo rasprskavajući metak, geler od minobacača mu je slomio nož na kuku, a jednom smo svi skoro nadrapali od njegove bombe. Bacao ju je preko kuće ko Boško Buha, ali nedovoljno jako, pa je udarila u krov i vratila se natrag. Skakali smo ko miševi po zaklonima, on je dobio u nos kuglicu. Nakon rata je s ovcama bio na ispaši i aktivirao novu minu, našli su ga bez svijesti, ali preživio je i to - čude se dečki svojoj mački s devet života. Osim Damira Brckovića, ranjen im je bio samo još jedan suborac - na istom brdu.

- Kigen. Uhvatilo nas granatiranje i utrpali smo se u jedan njihov napušteni rov. Kigen nije uspio zbog ranca na leđima, geleri su prošli kroz okvire pune metaka i ranili ga po nogama i leđima. Nekako smo ga uvukli. Iz rana mu se doslovno dimilo. Kad se smirilo granatiranje, odvukli su ga dečki u pozadinu - prisjeća se Damir.

Osobni rekord

Vozimo se prema Petrovoj gori, prvi su ovi dečki ušli u poznati spomenik ustanku naroda Banije i Korduna Vojina Bakića. Tamo je nastala slika o kojoj danas pišemo i zbog nje se Vula i Njunja prvi put od tog trenutka vraćaju gore. Zmija je bio nekoliko puta, a Ivica je tamo stalno. Bavi se biciklizmom, a usponi do spomenika uvijek su izazov, svaki put sruši osobni rekord, posljednji je 3:02 od kuće do gore i natrag. Obavili smo fotografiranje, a onda došli pod spomenik. Na tabli piše da se ključevi nalaze u općini Vojnić, ali nam ne trebaju kad vrata nema, samo neke razvaljene metalne rešetke. Čudimo se svi koliko je građevina moćna, čak i ovako devastirana i pokradena.

- Dolje u podrumu bilo je skladište hrane, sve konzerve iz Gavrilovića, a toliko da je cijela Krajina mogla živjeti još deset godina - kaže Njunja.

Zidovi su puni grafita, podovi ostavljenih stvari koje su odnekud počupane, ali poslije nisu vrijedile ništa. Nađe se pokoja narkomanska igla. Nije tako izgledalo ‘95., slažu se dečki. Idemo na kavu u restoran Hrvatskih šuma koji kilometar ispod. Na parkiralištu je pano-plan Petrove gore. Dečki se prisjećaju s kojih su strana udarili u Oluji.

Strijele su podijelili po satnijama koje su činili mobilizirani vojnici, svakoj satniji dodijelili bi dvojicu ili trojicu i isto toliko pirotehničara. Njihov zadatak bio je da Koranu prijeđu prvi i osiguraju teren za ostale. Vula je u akciji bio večer prije, šuljao se sam minskim poljem, a svaku dionicu koju bi prošao označio bi na granama drveća i toalet-papirom. Računao je da će tako sutradan ujutro lakše provesti povjerene mu suborce. No, nije baš bilo tako.

- Bila je noć i ništa se ionako nije vidjelo. Išao sam vodeći se čistim instinktom - priznaje Vula.

Ivica i Njunja tog su se jutra probudili već u tri sata, u četiri su bili na Korani pripremajući se za prijelaz u selu Šćulac.

- U pet smo već bili preko, zauzeli smo bili njihovu prvu liniju. A onda je počelo rokati. Gorilo je nebo i zemlja. Krenuli su naši, ovi odmah uzvratili, a mi smo bili između - priča Ivica.

- Ma to se nije znalo više tko koga dere - dodaje Njunja.

U međuvremenu im se priključio ostatak voda za koji su bili zaduženi, ali nisu se pomakli ni centimetra.

- Ostali smo ležati sat vremena, rokali su nas ko ludi, nismo mogli nikuda. Tu je granata ubila Mladena Polovića (dugoreški planinar), odmah, čim je došao je pao - pričaju dečki.

Za to vrijeme, njima s desnog boka, koji kilometar uzvodno, svoju ekipu vodili su Zmija i Pepi.

- Ma prešli smo ja i Pepi prvi, ali ovi veslaju, pa padaju iz čamaca, pa vrludaju Koranom. Nismo imali vremena za zajebanciju, pa sam je išao po njih i veslao, a Pepi me štitio. Tako sam prevezao četiri čamca. Realno od 50 vojnika, tamo su bila tri borca, sveo ostalo skupljeno zbrda-zdola. Onda je Pepiju pukao film, jer smo izgubili puno vremena. Veli on meni: ‘Zmija, nećeš više, nek se podave. Ajmo’. Ovi su se nekako dobili i mi krenuli. Odmah smo probili liniju u selu, jedan rov smo brzo riješili, ušli smo sljedećih 500 metara i tu su nas dočekali na nekoj uzvisini uz cestu, poredani u liniju. Ne vidiš ih, a čuješ po mecima da su blizu - kaže Zmija.

U tom trenutku rasteretila se linija kod Njunje i Ivice, uspjeli su pridići glave prvi put u sat vremena. Ušli su 200, 300 metara pod brdo, čekali da se malo stiša, a onda su riješili uspon prema Bunčićima, pa naletjeli na rovove.

- To je krenuo pravi fajt, pješadija na pješadiju, puškaranje - priča Njunja.

Što sa strahom? A što je sa strahom, jeste se bojali? - pitam ih.

- Ma nemaš vremena za strah. Imaš 18 godina i lud si ko batina, ne razmišljaš ni o čemu, osim da preživiš. Rokaš ih, ako nećeš ti njih, oni će tebe. Nema tu baš neke filozofije - kaže Njunja.

- Ja sam se, iskreno, više bojao naših ljudi. Stalno sam provjeravao tko puca, jer pucali su i naši iz zadnjih linija nama preko glava, nije bilo informacija koliko smo ušli u dubinu - kaže Ivica.

Damir je za to vrijeme s Đoksijem, Zvjerkom i Vižintinom kroz minirani jelvik vodio svoje.

- Keks mi je dao neku kartu minskih polja, ne znam koliko mi je pomogla, ali došli smo do Grubješića. Tu nisu bili domaći već vojska JNA, tu su nas prali pošteno, imali su ‘bestrzajca’ i ‘browning’, ležali smo u šumi tri sata, nismo se mogli pomaknuti. Dečki su dolje probili liniju, pa su se ovi počeli povlačiti prema skeli na Korani. Uspjeli smo prijeći Kestenak, Koranu smo pregazili i počeli se penjati prema Skradskoj gori - priča Vula.

Za to vrijeme njegove prijatelje Zmiju i Pepija još uvijek je u stupici držala neprijateljska vojska kraj ceste.

- Našao sam optiku od neke maljutke i malo izvirio da vidim gdje su, ali su odmah pred mene isprašili rafal - kaže Zmija.

Nakon višesatnog pušketanja otpor je slabio, Pepi i Zmija su stigli pred Bunčiće, tu su se spojili s Njunjom i Ivicom. Na toj dionici poginuo je još jedan njihov Dugorešanin, Marko Cunić.

- Tu sam se našao oči u oči s jednim njihovim na pedeset metara, valjda od adrenalina, nisam ga uspio skinuti, srećom, moj dobri prijatelj me spasio - tapša Njunja po ramenu svojeg Ivicu.

Pred Bunčićima opet stupica.

- Stali smo jer nas je frajer kroz tavansko okno rokao puškomitraljezom ko majmune. Onda je Pepiju dopizdilo i rekao je: Dajte mi tu zolju. Sa 350 metara prasnul ga je točno kroz prozor. To je bilo to, ušli smo - prisjeća se Njunja.

Onda su nas povukli na odmor, ali odmah je došla zapovijed da se ide dalje, jer se povezala linija s ekipama uzvodno, među njima je bio i Vula. Sada im se priključio i on.

Novi zadatak

Oluja: dan drugi. Pet prijatelja sada je bilo na novom zadatku, ovaj puta zajedno - morali su očistiti i zauzeti Skradsku goru, važan neprijateljski strateški vrh. Otpor je bio slab, naletjeli su samo na jednu stražu.

- Ostali smo gore dva dana i dvije noći, nismo imali što jesti, a pili smo Koranu - kaže Damir.

- Znam, ja sam s Lalom išao po vodu, nosili smo kanistar od 50 litara, jedva smo ga dovukli na brdo - žali se Njunja.

- Sjećam se da sam na podu našao cigaretu. Popušili smo je nas četvorica, onako ukrug - sjeća se Ivica.

Trebalo je još riješiti Vojnić, administrativno središte ovoga dijela tzv. SAO Krajine, no prije toga već je bio pao Knin pa je to bila samo formalnost.

- Ušli smo u kombiju, lagano iza tenka, jednom su na nas pripucali iz šume i to je bilo to. Prenoćili smo u Vojniću u njihovim kućama i stanovima. Sjećam se da sam ja ušao u stan njihovog zapovjednika milicije, sve je bilo puno oružja - sjeća se Vula.

Uslijedilo je čišćenje po selima.

- Dobivali smo informacije gdje bi mogli biti, a oni su bježali u šume, ostavljali bi jelo na tanjurima, shvatili smo da su bili u blizini, ali tko će ih hvatati po šumama u noći, ionako su pobjegli glavom bez obzira. Dočekalo nas je i nešto stanovništva, uglavnom staraca, a neki pojma nisu imali što se događa - kaže Njunja. Posljednji zadatak koji su dobili bio je otići na Petrovu goru, no i prije negoli su gore krenuli, znali su - rat je gotov.