Piše Ante Tomić: Gospoda koja ne shvaćaju da su njihovi najbolji dani prošli

Što je muškarac stariji, sve mu je teže zadržati pažnju dugonogih lijepih gospođica. Lakoumne, bezbrižne, rastresene, dugonoge lijepe gospođice traže stalno nove senzacije, stalno nova prolazna i plitka uzbuđenja. One bi izlazile, plesale, razdragano vrištale i mahale iz otvorenih automobila obožavateljima, dok bi njihovi ocvali pratitelji radije drijemali na kauču gledajući "Otvoreno" ili se zavukli u postelju s kakvim napetim publicističkim naslovom poput "Bespuća povijesne zbiljnosti" ili zatvorskih zapisa Vladimira Šeksa.

Nepodudarnost njihovih interesa svakim je danom sve očitija, u vezi se rastvara provalija koju je sve teže i sve skuplje premostiti. Pelješki most između Komarne i Brijesta katkad je jeftinije sagraditi nego održavati strast između njih dvoje koje razdvajaju desetljeća. Diljem svijeta hiljade stradavaju da bi se održale ove nemoguće ljubavi. Nesretni se crnci u Južnoafričkoj Republici muče s mašklinima u dubokim i mračnim rupama nadomak središta našeg planeta, i hasidski se majstori s dugim kovrčavim zulufima u Rotterdamu grbe i kvare oči bruseći kamenje, i neprilagođeni pojedinci s hokejaškim maskama upadaju s vatrenim oružjem u draguljarnice prijeteći da će sve poubijati, u jednu riječ, užasno puno ljudi mora stravično puno raditi da neka dugonoga lijepa gospođica ne bi ostavila nekog ćelavog i trbušastog muškarca s podvaljkom.

Kroz izlog krznarije u Masarykovoj ulici od vremena do vremena vidimo takvog nekog nesretnika, koji je lijepe godine uhvatio, ali pameti nije stekao, kako je došao kupiti fini kaput svojoj cicamaci na štiklama od petnaest centimetara, i ne možemo se ne rastužiti nad tim prizorom. Koliko je samo činčila zadnji put cijuknulo zbog tridesetak sekundi lošeg seksa. Generacije i generacije nedužnih glodavaca završili su oderani na kukama da bi se on zajapuren prevalio s nje i uhvatio za uzlupalo srce misleći da umire.

Nema vjerojatno većih budala od gospode koja ne shvaćaju da su njihovi najbolji dani davno iza njih, da su potrošeni, umorni, nemaju više snage za sukobe s konkurentskim mužjacima, za bezglave utrke za novcem, ugledom i moći, da je jednostavno došlo vrijeme kad treba uzeti zlatni sat s graviranom zahvalom kolega, poslušati laskavu zdravicu, popiti gutljaj, jer više liječnik ne preporučuje, rukovati se sa svima i otići, da bi ono malo što im je ostalo sjedili na klupi pod brezom ispred vikendice na Kupi i opušteno gledali oblake.

Damir Boras, rektor zagrebačkog Sveučilišta, mogao bi biti jedan od takvih, u raskoraku između htijenja i mogućnosti. Premda je još prije četiri godine morao u penziju, taj se noktima i zubima drži. Tako mu se sviđa teški rektorski lanac na prsima da još drma na fakultetima, nagrađuje odane, kažnjava neposlušne, birokratskim se smicalicama nesmiljeno bori za svoj položaj. Cijenjeni profesor sebe očito doživljava mlađim, htio bi svih uvjeriti da njemu vrijeme prolazi nekako sporije nego drugima. Upućuje na to, uzgredno, i njegova sumnjivo smeđa kosa bez sijedih, a još je jasnije nakon incidenta otprije nekoliko dana.

Bilo je slavlje zbog završetka školovanja jedne generacije na Hrvatskom vojnom učilištu "Doktor Franjo Tuđman", kad je Boras od neke kadetkinje tražio da skine zaštitnu masku kako bi se istaknula njezina ljepotu. "Evo, slikajte ovu našu lijepu kadetkinju, ne samo pametnu nego i lijepu, je l' tako?" rekao je rektor razgaljeno, ne kontajući što je u tome loše. Dapače, kad su ga napali da diskriminira žene, istaknuo se još i glupljom izjavom, sada ozbiljno kompromitirajući svoje visoko akademsko zvanje: "Nije to nikakva diskriminacija. Ja smatram sve žene lijepima, ako su pametne, onda su sigurno milijun posto lijepe."

Pa, zbilja, otkad nam je umro Anto Kovačević, a Ljubo Ćesić Rojs se nešto povukao, u nas se nije čulo ništa šarmantnije.

Kao što zbog koronavirusa možete ostati bez čula mirisa i okusa, zbog moći se često izgubi osjet za prilično i neprilično. Damiru Borasu očito je sasvim promaklo, nema blage veze zašto je nedopustivo da muškarac na visokom položaju čak i dobronamjerno komentira izgled žene na nižem položaju, a specijalno je neugodno, pa i da se malo stresete od gađenja, ako je žena četrdeset do pedeset godina mlađa od njega. Možda bi pomoglo da on to pokuša osobno doživjeti, pogledati s druge strane. Da rektor ima unuku koja je upravo diplomirala, a po godinama bi je mogao imati, vjerujem da bi ga prilično razgnjevilo da njoj nekakav jezivi ofarbani striček od sedamdeset dobacuje kako je, he he he, lijepa.

Nije ovo dobro vrijeme za starce. U godini koja upravo završava bilo je mnogo odvratnih, gerontofobnih izjava. Kad je jedna smrtonosna bolest iznenada pogodila našu vrstu, a osobito se okomila na naše djedove i bake, mnoge su ništarije i mamlazi bez ikakvih životnih postignuća rekli kako je to u redu, kako nema štete ako stariji odlaze jer takav je, Bože dragi, prirodni poredak, svi ćemo mi na koncu konca od nečega umrijeti. Takvo je razmišljanje, naravno, odvratno. Ipak, nakon ispada rektora Borasa moramo primijetiti da bi i naši stariji sugrađani katkad trebali znati da je dosta, da je njihovo vrijeme prošlo i da im, umjesto dugonogih lijepih gospođica, više pristaje društvo vršnjakinja i vršnjaka u kakvom umirovljeničkom klubu.