Kutle, čovjek koji je zaslužio dobiti barem ulicu u Splitu

Budući da su se hrvatski građani odlučili na to da imaju pileće pamćenje, možda bi ih trebalo podsjetiti kako je izgledala njihova zemlja ne tako davno. Recimo, krajem devedesetih godina. Možda bi ih trebalo podsjetiti kako je tada - krajem devedesetih - izgledao jedan dio ove zemlje. Dio u kojem su ljudi osobito skloni imati pileće pamćenje. A taj je dio ove zemlje - Split.

Tih devedesetih Split je bio grad koji se mirne duše moglo zvati Kutlograd. Miroslav Kutle, barakaš HDZ-a i širokobriješki tajkun, tih je godina u Splitu posjedovao gotovo sve. Njegov poslovni prodor u moj rodni grad počeo je privatizacijom novina u kojima sam tada radio. Pretvorbenom se malverzacijom Kutle domogao tada najboljih hrvatskih dnevnih novina, novina koje su imale ispod čekića novu tiskaru, vlastitu prodajnu mrežu i nakladu od 160.000 primjeraka u srpnju i kolovozu. U samo nekoliko godina te je novine kadrovski, poslovno i profesionalno opustošio, iskoristivši ih kao uporište i bankomat za širenje lokalnog carstva. U jednom od intervjua sam je Kutle tu strategiju nazvao “vožnjom biciklom”, u kojoj padnete ako ne vozite naprijed. “Vožnja biciklom” daleko ga je odvela. Do konca devedesetih samo se srednjodalmatinski krak Kutlina imperija sastojao od desetaka trgovačkih tvrtki i nekretnina na dobrim lokacijama. Koteks, Jadrantekstil, Dalma, Kaštelanska rivijera - to su bili neki od splitskih krakova Kutlina imperija, imperija koji se hranio pretakanjem novca iz jedne tvrtke u drugu. Kutlin je splitski imperij u jednom trenutku bio tako sveobuhvatan da se činilo da će barakaš iz NK Sava privatizirati čak i Hajduk. Najvidljiviji simbol javnog poniženja bila je činjenica da je koncem 90-ih čak i splitski ured gradonačelnika bio Kutlin podstanar, stacioniran u “gljivi”, gornjem katu prodajnog centra Koteks.

To je bio samo splitski krak Kutlina moćnog poslovnog polipa. A uz onaj splitski, postojali su zagrebački i dubrovački, postojali su Zagrebački podrumi, Tisak, Diona i Dubrovačka banka, postojale su nekretnine, banke, štedionice, izvozne tvrtke, kiosci.

Tih devedesetih Miroslav Kutle bio je ono što će poslije postati Todorić: najveći hrvatski poduzetnik, istodobno i Nedodirljivi, Neimenovljivi, odviše velik da - mislilo se - padne. K tomu, imao je podršku stranke kojoj je bio barakaški osnivač. Bio je čašćen i pažen. Bio je - kako nas ovih dana podsjeća Dario Juričan - višestruko odlikovan. Bio je dobitnik Reda Danice hrvatske s likom Blaža Lorkovića, Reda Ante Starčevića te Spomenice domovinske zahvalnosti. Suvišno je i reći, bio je dobitnik nagrade koja je mnogima bila usputna postaja za pržun. Tu je nagradu - Croma, za menadžera godine - od udruženja menadžera dobio još 1992.

A onda se preko noći sve srušilo. Do danas će ostati pitanje do koje se mjere srušilo zbog unutarnjih poslovnih proturječja (koliko je, da pojednostavnimo, Kutlin biznis bio lanac svetog Antuna), koliko zato što je barakaški miljenik otpao od političke milosti, a koliko zato što je Kutle postao negativni simbol i HDZ-ova noćna PR mora. Kako god bilo, širokobriješkom se poslovnom mastermindu poslovni imperij rastočio u hipu. Slobodnu Dalmaciju faktički su mu uzeli, poslovno carstvo mu se raspalo u domino-efektu dugova, a kad se promijenila vlast, završio je petnaest mjeseci u pritvoru kao optuženik.

Ne samo u Splitu, ali pogotovo u njemu, iza njega je ostala pustoš. Ostali su stečajevi, dubioze, nekretnine pod hipotekama i tisuće izgubljenih radnih mjesta. Ostale su unazađene i havarirane tvrtke, nekretnine koju trunu, razvaline modernističkih zdanja, nepokošena i sparušena trava oko nekoć dičnih arhitektonskih bisera. Ostale su tisuće i tisuće obitelji bačenih na ulicu, prepuštenih novoj ekonomiji turskih trenirki na Pazaru i - mnogo kasnije - Booking. coma. Iza Kutle je u Splitu, ali ne samo u Splitu, ostao Pripjat. Na to bi možda trebalo podsjetiti i one analitičarske mudrijaše koji danas tvrde da privatizacija hrvatskoj ekonomiji nije nanijela štetu.

Kutle je pao - i postao Voldemort. Nova ga je vlast HDZ-u lijepila na čelo kao vrhunski “grijeh struktura”, HDZ se pretvarao da Kutle nikad nije postojao, a hrvatsko tužiteljstvo počelo je jednu za drugom dizati optužnice za marifetluke koji su se zbivali u Kutlinu “zlatnom času”: 1994…1996… 1997. Sve te silne optužnice povlačile su se po vazda efikasnim hodnicima hrvatskog pravosuđa sve dok jedna od njih nije urodila kaznom. Tog časa Miroslav Kutle je prebjegao u rezervnu domovinu svih hrvatskih kriminalnih domoljuba: svoju rodnu BiH. Tamo je pod skrbnom zaštitom jedinog pravosuđa koje je još gore od hrvatskog. Tamo je, kažu, razvio fini biznis s kamilicom i kupreškim ljekovitim travama. Tamo ga je prije dvije godine krišom snimio Dario Juričan za potrebe dokumentarca “Gazda 2”. Kutle u tim kadrovima izgleda odlično. Pocrnio je od planinskog sunca, ima prosijedu trodnevnu bradicu, nema onu nezdravu pepeljastu put ljudi koji po sav dan rade i previše se troše. Kutle se u tom kratkom kadru od nekoliko sekundi doima kao američki penzioner na krstarenju jedrilicom.

A dok se Kutle u rezervnoj domovini sklanjao od duge i nezahvalne ruke države koju je “osnivao”, u toj državi - Hrvatskoj - zbivali su se zanimljivi procesi. Prvo su rehabilitirane devedesete. Potom je rehabilitirana Herceg-Bosna. Potom je rehabilitiran Tuđman, kojem se danas spomenik koči u centrima Zagreba i Splita, po kojem se danas, zahvaljujući lijevom premijeru, zove glavni internacionalni aerodrom. A kako se postupno obavljao face-lifting nad Kutlinom epohom, tako se obavljala i rehabilitacija vodećeg tajkuna 90-ih. HTV je proizveo barem dvije TV serije (“Je li moglo drugačije?” Ivane Kovač i “Rat prije rata” Miljenka Manjkasa) u kojima se Kutlin krug privatizacijskih prinčeva proglašava političkim žrtvama. Brojni procesi protiv Kutle - započeti prekasno, vođeni presporo - jedan su za drugim padali u zastaru. Tužiteljstvo ih je pokušalo oživjeti prepredenim manevrom, tako da zastaru izbjegne tužbom za ratno profiterstvo. Ali, suci nisu s kruške pali da uvaže taj jeftini komunjarski manevar.

I tako smo došli do točke kad se krug zatvorio. A zatvorio se ovog tjedna. Ovog je tjedna, naime, Miroslav Kutle nepravomoćno oslobođen optužbe za malverzacije u tvrtki Tisak iz 1996./1997. Oslobođen je optužnice za koju je jednom - 2006. - već bio osuđen pa oslobođen, a sada je sud konačno presudio da je predmet u zastari jer da se djela iz optužnice ne mogu smatrati ratnim profiterstvom. “One more to go”, morao je u tom trenutku povikati kupreški sakupljač kamomile. Od potpune rehabilitacije - kažu upućeni - dijeli ga samo jedan jedini pišljivi predmet, koji neumitno hrli skoroj zastari. Zaboravite stoga sve što ste znali u devedesetima. Zaboravite uništene radne kolektive, istunelirane pare, stečajeve i bankrote, zaboravite propala radna mjesta, upropaštene brendove, nekretnine koje trunu u šikari i hrđi.

Zaboravite što ste znali o “onom” Kutli, o tajkunu, o crnom kralju pretvorbe, o ljudskom ekvivalentu horde skakavaca. I sudski i politički, taj je Kutle poništen. Tog Kutle više nema. Preostao je samo onaj drugi. Otac utemeljitelj. Prvoborac HDZ-a. Dični barakaš iz NK Sava. Menadžer godine iz 1992. Dobitnik ordena - kako se ono zovu - da, Reda Danice hrvatske s likom Blaža Lorkovića. Reda Ante Starčevića. I - kako ono još - aha: Spomenice domovinske zahvalnosti. To je jedini Kutle koji sada postoji: ne tajkun, ne vladar Splita najmračnije ere, ne zatornik radnih mjesta. Nego pravi patriot, odani utemeljitelj vladajuće stranke i nositelj Spomenice domovinske zahvalnosti. A uzmu li se u obzir sve te zasluge, uzme li se obzir novi, osvježeni pogled na devedesete, uzme li se u obzir djevičanski bijela nevinost u koju je Kutlu povilo hrvatsko pravosuđe, čini mi se čak i premalo da jedan takav dični muž iz devedesetih padne tek na tričavu Spomenicu domovinske zahvalnosti.

Ne - Kutle treba dobiti ako ne kip, onda barem ulicu. I to u gradu u kojem je utisnuo najdublji trag. A to je Split. Zašto, uostalom, ne? U Splitu su, kad su spomenici i kipovi posrijedi, devedesete ionako davno preokrenute. U Splitu postrojba koja je stanare izbacivala iz vojnih stanova ima spomenik točno u ulici u kojoj je to radila. U Splitu postrojba čiji su pripadnici mučili civile u Lori ima spomenik - možete li pogoditi - naravno, pokraj Lore. U Splitu je, uostalom, trg i kip već dobio čovjek koji je taj grad Kutli izručio na tanjuru. U Hajdukovu gradu trg je i kip dobio tvorac Dinamove sportske dominacije, dr. Franjo Tuđman.

Stoga je idući, prirodni i samorazumljivi korak taj da u Splitu ulicu dobije još jedan oklevetani zaslužnik devedesetih - sada sudski rehabilitiran, HTV-ovim bjelilom opran nositelj Spomenice domovinske zahvalnosti. A pošto su u Splitu skloni spomenike počiniteljima dizati tamo gdje su zlodjelo činili, za novi Bulevar Miroslava Kutle nekoliko je podesnih lokacija. Recimo, avenija koja prolazi pokraj današnje Slobodne Dalmacije. Ili ona pokraj centra Koteks, gdje je 1997. i gradonačelnik bio njegov podstanar. Samo ćemo tako - doličnom gradskom avenijom - zahvaliti čovjeku koji je u povijest našega grada utisnuo tako snažan trag. Samo ćemo tako ispraviti nepravdu prema devedesetima. Prema eri koju smo tako dugo optuživali da bi sada - nakon duge borbe za pamćenje - konačno bila oslobođena optužbi. Oslobođena, zahvaljujući najboljoj prijateljici svih optuženika: zastari.