PIŠE VERA ČUDINA Hrvatsko društvo u velikom zastoju: Zbog posebne vrste kaosa smješteni smo u rizičnu skupinu, zato su nam ugrožene i investicije

Svi tvrdimo kako bez ljubavi ništa nema smisla, kako je ona esencija života. Trebala bi biti, ali nije uvijek tako. Čim problemi navale na nas, svađe i krivnja zamijene ljubav. Teško je pronalazimo, a još lakše izgubimo. Zašto se to događa? Zato što je uz ljubav usko povezana još jedna esencija koja određuje hoće li naš život ići uzbrdo ili nizbrdo. S njom sve počinje ili sve završava. Ona je temelj opstanka ili prekida i najčvršće ljubavne veze, poslovne suradnje, odnosa roditelja i djeteta…

Sve je ovisno o jednoj riječi. Komunikacija. Lako za shvatiti, ali očigledno teško za ostvariti. Kao, puno međusobno pričamo ili bolje reći prepričavamo nečija iskustva, ali koliko se od svega ispričanog zapamti, a koliko zaboravi, o tom potom. Je li nam dosadilo naprezati sive stanice mozga ili nam komunikacija nema značenje koje je nekad imala. Namjerno ili slučajno? Ništa na svijetu nije slučajno, niti se ne događa samo od sebe.

Svaki je događaj nečim izazvan, pa tako i promjena načina komunikacije. Ali koji događaj ili događaje uzeti u obzir da si pomognemo objasniti ovu po nas, ne baš dobru promjenu u komunikaciji. Netko će reći da je takva verbalna slika u skladu s vremenom. Ali, ma koliko upozorenja primili poput 'vrijeme je novac, nemamo vremena biti bolesni, ne oduzimaj mi vrijeme glupostima, utroši pametno svoje vrijeme'… to nam ne bi smjela postati mantra. Jer mantra ne podrazumijeva vrijeme, nego spaja vrijeme i čovjeka u jednu cjelinu.

Upravo bi tako trebala funkcionirati i komunikacija među ljudima, kao spoj dva ili više mišljenja. Više glava na okupu više znaju, ali samo u slučaju ako već u startu tuđe mišljenje ne pobijamo, a vlastito uzdižemo. Kada bi od svačijeg mišljenja uvažili ponešto, napredak ne bi izostao i bio bi puno brži, a tome upravo težimo. Međutim, nešto je 'demonsko' ušlo u čovjeka, a dokaz je ljubav prema monologu.

Od trenutka kada je monolog umjesto dijaloga postao omiljen svakom pojedincu, pojavu komunikativnog kaosa bilo je lako predvidjeti. Jesmo li kao društvo upravo zbog komunikativnog kaosa u zastoju, smješteni u rizičnu skupinu, čime smo i ulaganja ugrozili. Nepovjerenjem da je doista tako, lažemo si ravno u lice. Ako ne vjerujemo dokazu uživo, možda bi nas snimke uvjerile u opustošenost izražavanja, u nepovezanost izgovorenog, nesuvisla obećanja, tvrdoglava pametovanja…

Čovjek je u stanju svačim se prehraniti, u svašta se odjenuti i na bilo što leći, kada mu je izbor sužen zbog neprilika. Ali u svakoj neprilici postoji i prilika. Nepriliku zvanu komunikativni kaos pretvorit ćemo u priliku samo na jedan način. Povratkom u prošlost, kada dijalog nije imao svrhu zasjeniti drugoga, nego svrhu obostranog zadovoljstva. Tada će se ovce smijati, a vukovi plaćati naš smijeh.