Pismo našoj Nataši na nebo

Leti ko lišće što vir ga vije,/za let si, dušo stvorena./Za zemlju nije, za pokoj nije/cvijet što nema korijena", stihovi su jednoga od njezinih omiljenih pjesnika, Tina Ujevića, kojega je, uz Baudelairea i Dragojevića, uvijek spominjala, čije je stihove recitirala i prenosila ih drugima. S ljubavlju, i na Facebook profilu, i u kvartovskom kafiću, i u telefonskom razgovoru…

Zaspala je Nataša Petek, naša draga prijateljica i kolegica, lektorica Jutarnjeg lista od njegovih početaka, i sada leti u svojoj vjeri, svome Gospodaru.

Knjige su joj bile važne, jezik joj je bio važan, duhovnost joj je bila važna, život, ljudi, pa i oni koji su je iznevjerili - jer je znala koliko je to važno za njezin rast.

Bila je borkinja, putnica, zagorska zafrkantica i puntarica, još od studentskih dana. I nikada nije odustajala, pa je tako ustrajala i na izdavanju svoje knjige, svojih krugova što ih je ispisivala na ovome svijetu… Čitajući je i prisjećajući se detalja, cijelih epizoda iz nje, u nekim novim danima pisat ćemo joj, jedno po jedno, svoja pisma.

Amalija: "Nesebičan osmijeh i krupne pronicljive smeđe oči koje bi svakog nagradile dragošću - to je bila naša Nataša. Odvažna poduzeti ono što se drugi ne usuđuju. Izgovarala je istinu hrabro i bez zadrške, otkrivala se nesebično u patnji i boli, dopuštala sebi i drugima pogrešku, znajući da smo još bolji ljudi kad je ispravimo."

Aleksandra: "Iznimno je voljela redakciju i svoje kolege. Cijelo desetljeće odlazila je jednom godišnje u Indiju ‘napuniti dušu i srce‘, kako mi je govorila, i vraćala se s bezbroj priča. Mnoge su bile tužne, ali kad bi ih ona ispričala, ljubav prema čovjeku i njezin poseban smisao za humor zasjenili bi sve to siromaštvo i tugu."

Vilma: "Tako svoja, a tako naša. Naša Nataša, naša Shanti. Upoznala sam je u redakciji Jutarnjeg na prvom broju, bila je lektorica u crnoj kronici. ‘Koja je to ekipa bila‘, znala je reći, prepričavajući dogodovštine iz kasnih noćnih dežurstava, nasmijavajući nas do suza. Imala je dar da u svemu nađe ljepotu i živi u sadašnjem trenutku, čak i u ovim posljednjim, bolnim trenucima."

Tanja: "‘Krugovi‘, knjiga će se zvati ‘Krugovi‘‘, izgovorila je prošli tjedan puna elana, iako je teško govorila i svako toliko bi zastala da uhvati dah. ‘Tako sam se dogovorila sa svojom urednicom Vlatkom. Ona je predložila, a ja sam pristala. No, knjiga će biti podnaslovljena onako kako sam htjela: ‘Život je vječito vraćanje na početak‘."

Ivan: "Uvijek si mi govorila, pa i u našem zadnjem, nedavnom razgovoru: ‘Ti si pjesnik, moraš tako i živjeti… Moraš biti svoj, lutati - i patiti‘. Zato ti na kraju uzvraćam stihovima poljskoga pjesnika Zbigniewa Herberta: ‘Objasni to drugima/imao sam divan život/patio sam‘. Znam da bi ti se i u tvojoj patnji svidjeli. I pozdravljam te zauvijek."