Pjevati o zemlji sada je, dopustite, neumjesno. Zemlja o kojoj Doris pjeva zbacila nas je sa sebe

Zemljine ploče stalno se pomiču. Pretpostavlja se da je nekoć davno sve kopno na Zemlji bilo povezano u jedan superkontinent po imenu Pangea. Sve je bilo tu, i Azija, i Afrika, i Antarktika, i obje Amerike, pomiješano bez nekog reda, Bolivija je graničila s Francuskom, Švedska s Obalom Bjelokosti, Afganistan se udobno smjestio pored Kanade. Naravno, treba li to napominjati, naši ljudi nisu bili sretni takvim životom, kako su naši ljudi i inače rijetko kad sretni. "Eh, kako bi bilo lijepo da smo mi svoji na svome", govorili su oni još onda, u paleozoiku. "Ova Pangea je tamnica naroda", šaptali su Hrvati ogorčeno, maštajući da se nekako odcijepe.

I onda zbilja, mic po mic, prije tri stotine milijuna godina, Zemljine ploče počele su pucati. Tlo se zatreslo, vrela je lava izbila iz unutrašnjosti, šiknula iz dubine, preko cijelog superkontinenta rastvorile su se duboke provalije i velike kopnene mase su krenule svaka za svojim poslom na sve četiri strane svijeta. Južna Amerika se rastala od Afrike, Australija je zaplovila jugoistočno Indijskim oceanom, no proći će još mnogo prije nego što se naša domovina, najviše zaslugom Franje Tuđmana, ne odvoji od svih i postane samostalna i slobodna, jedina i vječna Hrvatska, kako mi volimo kazati.

Ali, ono što mi volimo kazati ne mora biti istinito i mudro. Dapače, to je obično glupo. Ništa nije vječno, zauvijek, sve do kraja svijeta nepromjenjivo. Dolje duboko pod našim nogama i dalje se nešto komeša, okreće, mrda, trese, tutnji, vrije kao u ekspres loncu i prijeti da će puknuti. Naš planet vodi svoju politiku mimo nas, ima neke svoje namjere koje se većinom ne podudaraju s našima. Ne savjetuje se s nama i ne javlja nam što će i kako će učiniti. Zatreslo se tako u utorak kratko iza podneva na Baniji, kod Petrinje, i lijepo nas sve iznenadilo.

Ne služi nam na čast, naša je vrsta čak bila zadnja koja je shvatila da se nešto događa. Po pričama svjedoka, prije potresa su mačke užasnuto mjauknule i pobjegle iz kuća, vrane zakreštale i prhnule s grana, pas Žućo je ljutito zalajao otimajući se s lanca u dvorištu, u stajama su krave zamukale, ovce zablejale, konji zanjištali, sva se priroda, u jednu riječ, uznemirila osjećajući kako dolazi neko zlo, samo smo mi ljudi blesavo piljili u mobitele igrajući Candy Crush i slikajući selfije.

Ništa nismo shvaćali dok se kuće nisu počele ljuljati, dok krovne grede nisu s praskom popucale, razbijeno staklo zazvonilo i crepovi popadali, a negdje iz daljine apsurdno se javio neki automobilski alarm. Šok je bio tako strašan da vjerojatno ni sad, nekoliko dana kasnije, nismo sasvim došli k sebi. Jer da jesmo, možda bismo pomislili kako je u prilikama poput ove čudno puštati domoljubne pjesme, da se opet, kao u ratno doba, s različitih stanica po dvadeset puta dnevno čuje "Moja domovina", i "Dajem ti srce zemljo moja" od Doris Dragović, i "Tvoja zemlja" od Vice Vukova, i "Mojoj lijepoj zemlji Hrvatskoj" od Daleke obale...

Domoljublje je dobar osjećaj. Prirodno je, složit ću se, da nas je nesreća zbližila, da smo se ujedinili protiv zla koje je pogodilo zajednicu i želimo pomoći našoj banijskoj braći i sestrama koji su teško nastradali. Krasno je da su, poslužit ću se nadahnutim riječima premijera Andreja Plenkovića, "Hrvati još jednom pokazali svoje veliko srce". Ali, ipak, pjevati o zemlji je, dopustite, neumjesno. Jer, ovaj komadić litosfere, ova manja nekretnina koju zovemo svojom domovinom, upravo se okrenula protiv nas.

Zemlja o kojoj pjeva Doris Dragović osjećajno se hvatajući za srce u utorak nas je zbacila sa sebe. Naše sveto tlo na ružan nam je način poručilo da nas ne želi, iako su generacije naših najboljih sinova dale život za nj. Potres je zapravo potpuna negacija domovine, zamišljanja nekakve zemlje svojom. Negdje odozdo, iz velike dubine i mraka, zemlja je u nekoliko strašnih sekundi ljudima objasnila da ona nije ničija. Možda bih čak rekao da se naš planet tako rasrdio na ideju vlasništva da je mnogima nemilosrdno uništio sve što su ikad imali.

Pogrešno je ipak tako nešto reći jer bi pretpostavljalo da potres ima neke veze s nama. Premda će se svakako čuti takva tumačenja, na društvenim mrežama neizbježno će se javiti proroci s teorijama da se tlo zaljuljalo jer smo mi nešto krivo napravili, nekakav će biskup ili vladika ili hodža citatom iz svete knjige objasniti da smo kažnjeni zbog oholosti, proždrljivosti ili razvrata, zato što smo legalizirali homoseksualne brakove, ili usvojili Istanbulsku deklaraciju, ili se cijepili protiv koronavirusa. Zavodljive su takve antropocentrične zablude, čovjek se sam sebi čini važan, ugodno mu je vjerovati da sve u prirodi nekako ovisi o njemu, ali prava je istina da je priroda ravnodušna. Koliko god se mi u suzama zaklinjali zemlji, padali na koljena i ljubili je, zemlji je svejedno za nas. To je tupa materija savršeno ravnodušna zovemo li je mi Hrvatska, ili Švedska, ili Izrael, ili Čile.

Kad se dogodi strašan potres kao što se prije nekoliko dana dogodio na Baniji, zaustavite se na trenutak gledajući ruševine misleći kako su sve naše težnje i nadanja uzaludne i smiješne, sve domovine i zastave i herojske smrti za krst časni i slobodu zlatnu, sve je tako beznačajno i u prostoru i vremenu. Stotine milijuna godina prije nego što se naša vrsta pojavila Zemljine su se ploče podrhtavajući lomile i kidale, razdvajale i ponovno spajale, i nastavit će to činiti još stotine milijuna godina nakon što mi nestanemo. U svemu tome golemom trajanju naši su životi ništa, kao zrnca prašine.