Pleter nije dostavio hranu za mještane Strašnika: ‘Kuhamo sami što imamo. Prolaze dobri ljudi i donesu‘

Otkad je prehranu na Banovini preuzela državna tvrtka, niti jedna šnicla, zdjelica graha ili paprikaša nisu stigli u selo blizu Petrinje.

Dok su o prehrani brinuli lokalni „Admiral“ i volonteri iz Novog Marofa sve je bilo kao po špagi.

- Hrana je bila fenomenalna, a onda je preuzela država i oni su se povukli. Odonda se snalazimo sami. Prekjučer, u petak, iz Grada su nas pitali da dostavimo podatak o broju obroka koje bi trebali. Shvatio sam da bi danas bio prvi dan Pleterove dostave. Hrana danas nije došla. Možda zato što je nedjelja? – pita više sebe nego nas Josip Pejaković iz Strašnika.

On je neslužbeni pomoćnik predsjednika Mjesnog odbora Strašnik, pa kao mlađi, obavlja umjesto njega poslove po terenu.

- Naši mještani neće ostati gladni, ako Pleter nikad i ne donese hranu. To vam ja garantiram – kaže Pejaković.

Osim što je hranu u Strašnik dovozio „Admiral“, u improviziranoj su kuhinji u selu kuhali i novomarofski volonteri, ali i lovci.

Admiral je vozio svoje, Pejaković je osobno razvozio hranu skuhanu u selu.

Kad je prošli ponedjeljak Pleter tek počeo preuzimati kuhinju od ugostitelja koji su dotad skuhali na tisuće obroka, u Strašnik se hrana prestala dostavljati.

Dan kasnije, u utorak, Marta (11) nam je rekla da je „čekala do četiri popodne hoće li hrana stići“.

- Nije ništa došlo pa je mama skuhala juhu – ispričala nam je prije skoro tjedan dana.

Od tada do danas hrana iz Petrinje više nije dovezena u Strašnik.

Toga smo dana nazvali gospođu, čiji broj su nam dali kao „broj službene osobe“, i pitali ju zašto su u Strašniku dan ranije ostali bez toplog obroka iz državne kuhinje. Gospođa se žestoko ispričavala, pripisala sve tek uhodavanju Pletera (koji su od ugostitelja dobili točne popise o broju obroka po selima) i obećala da će „od sutra sve biti u redu“.

Iz Strašnika se nisu požalili pa smo pretpostavljali da je sve u redu.

Ispalo je, međutim, da su to preponosni ljudi da se žale.

- Što ćemo se žaliti? Hrana iz Admirala je bila sjajna, više je nema i kuhamo si sami što imamo. Prolaze dobri ljudi i donesu, a sad imamo mobilnu kuću pa možemo skuhati – kaže nam Stjepan Prašnjak, otac 12-ero djece, poznat po tome što je još krajem devedesetih prozvao državu zbog katastrofalne obnove u ratu srušenih kuća.

Jedno od njegovo djece, čujemo, viče da su rekli da po hranu moraju u Petrinju sami. Tko želi.

Informacija o tome kako doći do državnog toplog obroka, očigledno nema. Nema ni toplog obroka na državni račun.