Najveći jad u našem djetinjstvu bio je kad bi se napravila neka bolja hrana koju nismo smjeli jesti. Doživjeli ste to svakako ako ste odrasli u nekoj našoj prosječnoj, radničkoj, činovničkoj ili prosvjetarskoj obitelji gdje nikad ničega nije bilo previše. Dolazili bi nam na večeru rođaci ili kolege naših roditelja i čitava bi kuhinja zamirisala od začina, od klinčića u gustom umaku s govedinom, od cimeta u štrudli od jabuka. Ulazili smo kao začarani i netremice zurili u majku kako brižljivo ravna smeđu kremu po oblatnama, jer čak smo i onih očajnih figaro kocki s kakaom i margarinom bili željni, a ona bi nas strogo upozorila: “Ne diraj, to je za goste!”
Bol je bila kao ubod nožem u prsi, ravno u naše nejako, dječje srce. Ispod oka smo zavidno...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....