‘Pogodio sam najgori mogući tajming za dobiti koronu. Smjestili su me u kontejner bez WC-a‘

Da smo kojim slučajem Damira Valjka, 52-godišnjaka iz Zagreba, sreli prije nešto više od tri mjeseca i pitali ga što misli o epidemiji i boji li se zaraze koronavirusom, odgovor bi bio kategorički - ne! Bio je mišljenja da je to obična viroza, možda nalik gripi, no danas iz vlastitog iskustva decidirano tvrdi: riječ je o ozbiljnoj bolesti.

Za njega, inače zdravog i snažnog muškarca koji nikad ne ide liječniku, a u bolnici je bio samo kao dijete kad je operirao slijepo crijevo, korona je bila teška bolest.

Obostrana upala pluća

Damir je jedan od prve dvije osobe koji su se liječile u zagrebačkoj Areni, priručnoj bolnici otvorenoj kad u pravima više nije bilo mjesta. Za njega su problemi počeli 15. studenoga, kad je dobio temperaturu.

- Danima sam imao do 38,5, pio sam Lupocet od 1000 mg, ali temperatura nikako nije padala. Naravno, sve sam se lošije osjećao, a devetog dana bolesti shvatio sam da sve teže dišem. Kći je pozvala hitnu pomoć, ali kako mi je razina kisika u krvi bila 95, zaključili su da sam dobro - počinje priču Damir, koji i tri mjeseca kasnije osjeća posljedice bolesti.

Stanje mu se nastavilo pogoršavati. Nekoliko dana kasnije, 27. studenoga, sve je teže govorio, a obiteljska liječnica je zaključila da se mora hitno javiti u Kliniku za infektivne bolesti "Dr. Fran Mihaljević".

- To je bio najgori tajming za bolest. Bolnice su bile prepune i vidjelo se da sustav puca po šavovima. Davali su sve od sebe, ali dolazio je previše ljudi. Nije bilo mjesta. Dugo sam čekao u šatoru koji se nije grijao. Na kraju su me preselili u novi kontejner, razina kisika tada mi je bila 92 iako sam imao težu, obostranu upalu pluća - govori Damir.

Uvjeti su bili ratni, u kontejneru je bio krevet i grijalica koja se stalno gasila jer je iskakao osigurač. Sanitarnog čvora nije bilo, za nuždu je trebao odlaziti van do kemijskog zahoda. - Teško je to. Hladno je, nemate snage, znate da vas obitelj ne može posjetiti, ne znate u kojem će smjeru ići bolest. Bilo je trenutaka kad sam toliko jako kašljao da mi se činilo da ću se ugušiti - govori.

Nije izgubio okus i miris

Sljedeći dan rečeno mu je da će ga preseliti u Arenu. Znao je da je u pripremi, ali nije očekivao da će biti jedan od dvojice prvih pacijenata.

- Vjerujte, kad sam tamo došao, bilo je kao da sam u luksuznom hotelu. Nakon kontejnera, to je bilo savršeno. Naravno, nikome ništa ne zamjeram, uvjeti su svuda bili u skladu sa situacijom - kaže nam i dodaje da nije imao klasične simptome gubitka okusa i mirisa. Iz bolnice je otpušten 2. prosinca, u otpusnom pismu piše da je dobro, no raditi je počeo tek prije tjedan dana.

- U međuvremenu sam više puta vadio krv, nalazi nisu bili dobri, i slika pluća još pokazuje tragove covida. Još nisam isti. Sada je bolje, ali i dalje se brzo zapušem, tuširanje me umori, penjanje na prvi kat predstavlja zamor i puno zaboravljam. - kaže i dodaje da mu tlak varira, od niskog do visokog. - Nikad nisam bio plačljiv tip, ali sam u bolnici plakao, kad su me pustili iz stacionara, plakao sam cijelim putem do kuće- zaključuje.