Pogriješio sam, nisam znao da Sveučilište može pasti u bezdan. U oporavku mi pomaže čašica pelina

Aleksa Bjeliš Rektorat je napustio prije sedam godina, nakon dva turbulentna rektorska mandata od 2006. do 2014.: korupcijska afera Indeks s prodajom ispita, produbljena aferom Ljetna škola i pogodovanjem pri polaganju ispita studentima Ekonomskog fakulteta, ozbiljno je ugrozila kredibilitet Sveučilišta. Uslijedili su sukobi s tadašnjim-sadašnjim ministrom Radovanom Fuchsom oko reformskih zakona i Bjelišovim opiranjima ideji državne kontrole Sveučilišta.

Danas, u situaciji ozbiljne krize na Sveučilištu, Bjeliš iz umirovljeničke zavjetrine govori o tome u čemu se griješilo, gdje vidi izlaz iz situacije u koju je Damir Boras doveo Sveučilište i zašto je "Kralj Ubu" najkorisnija sveučilišna literatura od 2014. nadalje. Priča i u čemu se kao rektor prevario.

Na stranu što ste vi i aktualni rektor Boras antipod jedan drugome, jeste li u najgorim besanim noćima mogli očekivati ovakav razvoj situacije na Sveučilištu? Kako uopće okarakterizirati sadašnju situaciju?

- Najgore besane noći su za teme za koje ste odgovorni. Za ove sveučilišne više nisam, nego sam tek malo zrnce u sveučilišnom mnoštvu. Sveučilišne su me teme žestoko prevrtale po krevetu još 2014. sve dok nisam napisao oproštaji govor. Da, očekivao sam da neće biti dobro, ali ne i da će biti ovoliko loše. Nije u tome u prvom planu bio "antipodni" rektor, iako je i njegov izbor, naravno, bio razlog za brige. Senat je već tada počeo lagano podrhtavati, pa se u mene polako uvlačio strah od urušavanja.

Međutim, vjerovao sam da je to prolazno jer kad je Senat mene znao disciplinirati, znat će i druge. Krivo sam vjerovao. Kako je vrijeme protjecalo, postajalo je sve očiglednije da je i jedan nezreo, nekompetentan, pa kao takav i trivijalan pristup osobe i njegovih pomoćnika, za koje je bilo sve jasnije da su nedorasli odgovornosti koju su preuzeli, ipak dovoljan za poniranje u bezdan. Tako danas u zraku visi pitanje: a gdje je dno?

Doći ćemo do tog pitanja. Prije točno tri godine napisali ste otvoreno pismo o tamnim stranama Sveučilišta, o tome kako je Rektorat izgubio Sveučilište. Iz kojih je sve razloga uprava koja je, prema vašem mišljenju, izgubila svoje Sveučilište uspjela toliko opstati?

- To je pismo pisano kao još jedan poziv Senatu. Već tada sam slutio da je posljednje koje još ima smisla. I doista, danas više nema smisla. Uprava je opstala zato što je Senat, a to znači oni koji predstavljaju fakultete, na to pristao i dao joj još vremena da njega samoga do kraja eliminiraju. Zatim, i iznad svega, zato što je Sveučilište kao akademska zajednica izabralo šutnju. Ono nešto malo glasova koji su se čuli samo su svojim odjekom potvrđivali gluhoću onih koji su izabrali šutnju. Jer, šutnja je bila i ostala izbor.

Koji je uzrok pojavi i njezinu opstanku? Je li samo riječ o konzervativnoj struji bez ideje i kapaciteta razumijevanja važnosti vizije razvoja ovako velikog Sveučilišta?

- Riječ je o dubokoj krizi koju tek treba objasniti. Tranzicijska vremena u mnogim su zemljama u protekla tri desetljeća dovodila sveučilišta u ponekad pogibeljne opasnosti. Ipak, ona sveučilišta koja su imala dovoljno unutarnje snage i vjere u sebe znala su se s njima nositi i riješiti ih se, pa im danas dobro ide. Mi, konkretni ljudi na konkretnom sveučilištu, nismo. Kako sam i sâm bio jedan od tih, ako dopustim da mi ti šumovi odgovornosti i neuspjeha prevladaju u kutiji za mišljenje, moglo bi doći do stanja akutne nesanice. Ipak, bolje bi bilo pokušati razumjeti kako nam se to dogodilo.

Možda uz pomoć Borasove najave o povratku biblijskih vrijednosti na Sveučilište. U kojem karikiranom smislu se to i dogodilo?

- Puno je toga biblijskoga, umjesto što je vraćeno, zanijekano. Nema ljubavi tamo gdje vlada podozrenje, nema poštenja tamo gdje je ono satrto u korijenu i gdje sve odiše koruptivnim smradom, nema tolerancije tamo gdje smo "mi" i "drugi" koji nisu "mi", tamo gdje smo "mi" čuvari istine i čestitosti, a "oni" bijedni aktivisti i "destrolucijski elementi", što god da ta jezična nakarada značila. Dakle, temeljna profetska proklamacija zapravo se svela na jedino na što se mogla svesti, na šuplju obmanjujuću parolu. Na trivijalnu blasfemiju. Ako su mnogi laici, kakav sam i sâm, to urnebesno svetogrđe brzo uočili, kako to da ga nisu uočili krugovi koji su duboko u svetim tekstovima, posebno teološki i crkveni autoriteti.

Moj je dojam da je početak suvremene degradacije hrvatskog sveučilišnog prostora, o kojoj mi ovdje govorimo, počeo Ustavom iz prosinaca 1990., uz naslijeđene predispozicije samoupravnog socijalizma, ali to je malo dulja priča...

Priča o autonomiji. No, bilo je prilika za promjene. Bili ste rektor u vrijeme predlaganja tzv. Fuchsovih zakona. Iako ste s tadašnjim i sadašnjim ministrom znanosti bili na "prijatelju", žestoko ste se, zajedno sa Senatom, usprotivili donošenju reformskih zakona. Dakle, niste bili kooperativan rektor, jednom ste to protumačili izjavom "kooperativan rektor je mrtav rektor", a neformalno se čulo da ste jednom prigodom predstavnicima Ministarstva priprijetili da ćete ih nalupati rektorskim žezlom po stražnjici - je li ta anegdota točna? Ključno, niste li pogriješili kada ste zamjerali na prevelikoj kontroli države po cijenu umanjenja autonomije Sveučilišta? Ne bi li to u današnjoj situaciji spasilo stvar?

- Anegdota koju spominjete više je vezana uz način na koji obično komuniciraju zagrebački fakini kad se onak-bez-veze sretnu. Da sam tada išao lomiti žezlo, danas bih bio u nekoj čuvanoj instituciji, a hrvatska celebrity scena bi, s obzirom na aktere, bila nešto siromašnija. Odgovor na bit vašeg pitanja jest: da, pogriješio sam jer nisam znao da Sveučilište može doći na tako niske grane i do te mjere obezvrijediti vlastitu autonomiju.

Nije još uvijek bilo tako 2011. Ali, pogriješio je i ondašnji-sadašnji ministar jer je vjerovao da se može uspostaviti kvalitetan i kompetentan, nepristran i nezavisan nadzor i utjecaj na rad Sveučilišta. Ima li sve to danas? Usporedimo li ondašnji Sveučilišni savjet i današnji, onda bi i on morao reći da je gadno pogriješio. Ali, eto, "njegovi" su degradirali dosta, a "moji" još i više.

Pa se danas možete međusobno tješiti?

- I čitati "Kralja Ubua". To jest, dopunjavati ga primjerima iz života, najvećeg kreatora apsurda. Imate dva današnja reprezentanta ove dileme o kojoj je riječ, na vrhu dviju elita, gospodarske i akademske, koji, baš oni, pokreću pokret "misli na sebe" u sklopu logike "da se ne baci", i tako strelovito povećavaju interes Hrvata za cijepljenje. Na taj način, bez ikakva troška, oslobađaju svake brige pokretače i kreatore kampanje "misli na druge".

Pa kad su već tu bili tako uspješni, ne treba sumnjati da je i Sveučilište za njih kikiriki problem. Pogotovo ako ih ministar uputi što treba činiti. Inače, "Ubu" je najkorisnija sveučilišna literatura od 2014. nadalje. Treba čitati samo po jedan prizor jer puno njih najednom teško pada na želudac. Meni, da bih se od toga oporavio, pomaže čašica pelinkovca. Uz previše čitanja, kako izaći na kraj s pelinkovcem.

Zazire li ministar Radovan Fuchs od afera na Sveučilištu? Što bi mogao, ako ne i morao učiniti?

- Lako je meni o tome mudrovati iz umirovljeničke zavjetrine, ali idemo se poigrati: da sam ja ministar, dao bih do znanja Savjetu da naloži Senatu da im umjesto sadašnjeg treba sanacijski privremeni rektor kojeg će izabrati. On bi zatim članovima Senata trebao predložiti da se raspuste pojedinačnim ostavkama i da pokrenu izbore za novi Senat, uz otvaranje dubinskih rasprava po fakultetima o trenutku u kojem jesmo.

Takav novi Senat bi onda birao rektora. Ako ni to ne bi pomoglo, onda kao najbolje preostaje čitati pisma i pratiti misli onih naših mladih kolega koji se ne boje na novi način promišljati Sveučilište. I poštivati te mlade, posebno ako kažu da im nisu potrebna staračka zanovijetanja, prepirke i obnavljanja njihovih strahovito važnih sukobljavanja iz ranijih vremena. To bi, recimo, moglo pokrenuti oživljavanje autonomije Sveučilišta. Ali, znate vi te penziće, sjede na klupi i pričaju bezveze. Ili, kako bi mi rekao prijatelj spomenut u vašem pitanju: što tebi tko može, kažeš što te volja, natakneš svoj slamnati šešir i odeš u tek prolistalu proljetnu šumu...

Može li se Filozofski spasiti? I hoće li Miljenko Jurković na funkciji o.d. dekana umrtviti pritisak na Borasa?

- Filozofski fakultet je postao tema kada je grupa koja dominira u sveučilišnom vodstvu krenula u razračunavanja sa sredinom iz koje su došli i koja nije pristala biti pacificirana kako su oni htjeli. Tako se ta grupa potrudila stvoriti dojam da je Filozofski fakultet "kašeta brokava". Sada kad im je rečeno da je tog njihova načina dosta, traže način "časnog uzmaka". Profesor Jurković ima lakšu zadaću nego što bi se neupućenima moglo činiti. Maltretiranje Fakulteta će prestati i umjetno napuhani balon brzo će se ispuhati. Tada će preostali problem Filozofskog fakulteta biti jednak onome koji imaju i drugi fakulteti. Svi pripadaju sveučilištu koje je u akutnoj krizi.

Nije li Filozofski najveća žrtva Borasove politike?

- Nije. Filozofski fakultet je primjer sredine koja se nije dala i kao takva će sada obnoviti tradiciju i ugled stjecan desetljećima. Meni se čini kako su najveća žrtva te politike, bolje reći tog kruga, jer Boras tu nema neku ozbiljnu težinu, Hrvatski studiji. Njihovo je današnje ime, naravno, drugačije, zapravo klize od svoje ranije svrhe i misije prema nečemu što bi trebalo biti Fakultet hrvatske istine.

One jedine, koju smo samo "mi" dokučili i koja je to veća što je "drugi" ne priznaju. Dodatna, ali manja, žrtva je i nova 34. sastavnica, raniji Filozofski fakultet Družbe Isusove, koji, kako mi se čini, uz ostalo također nema sreće s novim imenom za koje ne znam kako ga prevesti na engleski. Najveća vanjska žrtva je, pak, Sveučilište u Mostaru. I oni su se bili približili tome da postanu respektabilno, nama istinski suradno sveučilište, ali sve je to zabačeno u nekoj zažarenoj karikaturalnoj brizi za prazavičaj. Trebat će i njima oporavak da bi opet došli do te točke. Koliko poznajem neke prijatelje iz Mostara, mislim da je i njima to jasno.

Što očekujete od rasprave o aktualnom stanju na Sveučilištu na idućoj sjednici Senata? Je li realno očekivati rektorov kraj?

- Uopće ne koncentriram očekivanja na neki trenutak. Predugo sve traje da bi se u trenutku riješilo. Trebat će nam puno vremena, i još dva dana za svaki izgubljeni, da bismo se uistinu vratili na akademsku odgovornost i akademski način rada i odlučivanja, na svakodnevnu kritičnost, dijaloge i sučeljavanja velike zajednice kreativnih pojedinaca. Zagovaram li time kreativni nemir? Treba li nam sada još i to, disharmonija, veća entropija? Moj je odgovor: ako nam se to ne sviđa, pokušajmo nastaviti s dosadašnjim mirom i redom.

Da se vratimo na prvo pitanje - gdje je dno? Što od Sveučilišta ostaje nakon Borasa?

- Budućnost Sveučilišta ovisi isključivo o novim ljudima i njihovu razboru, jedino što im želim jest da im ga ne uzmanjka.

Ostaju, međutim, prije toga golemi zastoji u razvojnom procesu samog Sveučilišta, upravljanju Sveučilištem, poslovanju, razvoju Sveučilišta kao istraživačke strukture, zastoji - zapravo nazadovanja - u modernizaciji doktorskih studija, puni zastoj u prostornom razvoju Sveučilišta, koji ni postpotresne urgentnosti ne mogu ekskulpirati.

Tema Borongaja od 2006. nadalje to dobro ilustrira. Prvo smo sedam godina imali slijed ministara koji su nas, kad nas nisu opstruirali, potpuno ignorirali. Onda smo, u lipnju 2014., dobili krila kad smo nakon buldožerskog posla odvjetničkog ureda gospođe Vesne Škare Ožbolt, uspjeli za Borongaj potpisati darovni ugovor s premijerom Milanovićem. "U zo čas po se", što bi rekao moj pokojni djed, jer je novi rektor odmah izrazio žaljenje što umjesto zemlje nismo djelomično dobili novac, pa je pokrenuo sedam biblijski mirnih godina kad se nije zbivalo ništa, tako da se Borongaj približio stanju vrta edenskog.

U takvom rajskom stanju ovog siječnja dolazimo do Sveučilišne televizije i njezina anchormana, prorektora i ex-v.d.-dekana Filozofskog fakulteta, što je urnebesna kombinacija sama po sebi, prorektora Miljenka Šimprage, koji uprizoruje razgovor s jednim od ključnih borongajskih pionira, ondašnjim prorektorom, sadašnjim dekanom Arhitektonskog fakulteta, Bojanom Baletićem. Razgovor otprilike kreće ovako: M. Š.: Ostavili ste čitav niz projekata...; B. B.: Jesam, tadašnji rektor A. B. imao je potrebu angažirati me...; M.Š.: Da, neke od tih projekata još nismo niti počeli, ali nadam se da hoćemo...

Tu "tadašnjem rektoru" neizbježni kamen dolazi na želudac. Jer, ne "neke od...", nego nijedan, brojem nula, projekt u sedam godina nisu niti taknuli, čak su i jubilarnu obljetnicu, koja je na njihovu nesreću bila prije korona lockdowna, uspjeli progurati bez ijednog rezanja vrpce i bez ijedne, makar provizorne, prve lopate, dok su fondovi EU za Hrvatsku, pa i za njih, bili, štono se kaže, puni k'o brod. Pa kad se poslije svega toga zabuni gledati jedan takav ubujevski TV igrokaz, jedino što meni, "tadašnjem rektoru", preostaje jest jedna mala čašica pelinkovca...