AKCENT
Mirela Lilek
Mirela Lilek

Pojedinačno zatvaranje škola dobar je model za Hrvatsku

Škole se u Hrvatskoj u doba pandemije ne zatvaraju zbog velikog broja zaraženih, već zbog nemogućnosti opstanka bez tehničkog osoblja
 Nikola Vilić/Cropix
Objavljeno: 25. studeni 2020. 08:47

Dvostruki rad nastavnika u školi i online, prinudni odlazak na bolovanje zdravih zbog mjere izolacije, neisplata dodatnih troškova rada od kuće i, čini se, ključno jer je riječ o problemu starijem od korone - kroničan nedostatak školskih spremačica, razlozi su današnjeg prosvjeda učitelja pred zgradom Ministarstva obrazovanja.

Bio on minijaturan (mjera okupljanja do 25 ljudi), time i simboličan ili tek medijski atraktivan (po čemu je organizator prosvjeda, sindikat Preporod, poznat), uzroci ovoga prosvjeda trebali bi se prepoznati u nečemu drugome od gore navedena četiri razloga. Taj je u nedostatku planiranja u obrazovanju.

Pogled prema budućnosti (po čemu su poznati Finci) naprosto je vještina koja nedostaje više-manje svim garniturama ovdašnjih vlasti. Jedna od naoko minornih posljedica (nedostatak spremačica) dovela je do zapanjujuće groteske: škole se u Hrvatskoj u doba pandemije ne zatvaraju zbog velikog broja zaraženih u njima, već zbog nemogućnosti opstanka bez tehničkog osoblja. A da ih nema dovoljno, kao i nastavnika matematike/informatike/fizike/itd., nije otkrio covid, to je samo jedan od niza ustajalih problema u obrazovanju.

Školske spremačice pokazale su se u ovoj situaciji bitnijima za funkcioniranje škola od pedagoga ili nastavnika: ako nema pedagoga, nastava ide dalje; ako nema nastavnika, već će netko uskočiti, ali ako se zarazi spremačica i ostale podlegnu mjeri izolacije, škola se zatvara. Zadnji primjer su dvije gimnazije koje su u istoj zgradi "dijelile" zaraženu čistačicu. Nakon što je ostatak spremačica morao u izolaciju, oko tisuću gimnazijalaca završilo je na online nastavi, koja se zahvaljujući groznom proljetnom iskustvu smatra prividom nastave (može i lošim nadomjestkom, poput lažnoga sira na pizzi).

Slabosti nastave na daljinu, njezina nekvaliteta i loše posljedice po učenike trebale su biti primijećene i obrađene prije početka školske godine, ali nisu. Zato danas sa sigurnošću ne možemo dati odgovor na pitanje što je uopće online nastava jer se to tumačenje pokazuje različitim unutar jedne škole, a kamoli na nacionalnoj razini.

Toga je svjestan ministar Radovan Fuchs u pokušaju zadržavanja na životu postojećeg većinskog oblika nastave (u školi). Na ruku mu ide relativna podrška ili, bolje rečeno, nedostatak snažnijeg protesta prosvjetara (što je nedavno imala Francuska, čiji su profesori izašli na ulice jer im je država onemogućavanjem boljih radnih uvjeta potencijalno ugrozila zdravlje).

Iz primjera "kap po kap" zatvaranja (razreda, pojedinačnih škola ili po novome županijskih), modela za koji bismo rekli da pristojno funkcionira, može se naslutiti moguća nova mjera Nacionalnog stožera, bilo da je riječ o obustavi rada uživo na fakultetima ili u srednjim školama.

Nažalost, takva će moguća mjera biti donesena pod izgovorom očuvanja zdravlja, a ne zato što je netko napokon priznao da škole i obrazovanje naprosto nikada nisu bili faktor. Ne samo faktor vrijednosti za razvoj, nego su i tretirane kao trošak, a u ovome trenutku i navodni rizik od širenja zaraze. Iako o tomu nismo čuli nijedan dokaz niti to pokazuju službeni podaci o manje od jedan posto zaraženih u učeničkoj populaciji.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 12:50