Policijska istraga protiv kninske Marije Antoanete ili zašto curi gdje ne bi smjelo

Odmah da i to kažem: nemam pojma što je to državni ispit, ali znam kako se polaže. Tako što se nazove Josipu Rimac, državnu tajnicu u Ministarstvu uprave, a ako je Josipa Rimac uhapšena, pa joj je oduzet mobitel, onda se nazove onog tko umjesto nje sređuje stvari oko državnog ispita. Tko je taj? E vidite, u nas se društveno integriran, utjecajan i uspješan čovjek od onog koji to nije razlikuje po tome što u svakom trenutku zna tko što sređuje. Neću reći ni da jesam ni da nisam taj, vas se to uostalom i ne tiče, ali ovo svakako nije mjesto na kojem bi se smjelo reći tko umjesto uhićene i osumnjičene Josipe Rimac sređuje polaganje državnog ispita. Naime, ako bih ovdje objavio tko je ta nova Josipa (ili tko je taj novi Josip), informacija bi postala svakom dostupna i svatko bi već unaprijed imao položen državni ispit.

A smisao države i ispita nije u tome. To vam je isto kao kad vam kao sasvim malom dječaku prvi put objašnjavaju što je zapravo novac i kažu vam da je novac ustvari posve bezvrijedan papir i da ga ima upravo onoliko koliko ga se naštampa. Vi tad nedužno i razložno upitate: pa dobro, a zašto ne bismo novca naštampali toliko da svi budemo bogati. Zato, sine, što je smisao novca upravo u tome da se novcem razdvoje oni koji imaju od onih koji nemaju. Ali taj papir je i dalje bezvrijedan. Ista je stvar i s državnim ispitom. Smisao državnog ispita je da se razdvoje oni koji poznaju Josipu Rimac od onih koji ne poznaju Josipu Rimac. Pa kao što novac simbolizira vrijednost, premda ništa ne vrijedi, tako i Josipa Rimac, sve dok ne bude uhićena, simbolizira državu, premda nije država.

I sad umjesto nje netko simbolizira državu, pa bi ga trebalo nazvati oko polaganja državnog ispita. Ali nije li onda besmislen progon, sumnjičenje i hapšenje Josipe Rimac ako sad postoji netko drugi koga bi trebalo nazvati? Naravno da nije. Josipa Rimac arestirana je, uzapćena, stavljena u uze, uhićena iz dva razloga: da bi široke narodne mase povjerovale da se državni ispit više neće polagati na ovaj način i da bi se smanjio broj onih koji s uspjehom polažu državni ispit. Onaj kojeg se sad naziva opterećen je sudbinom Josipe Rimac, pa nije široke ruke u sređivanju stvari, a na svom formalnom ili neformalnom državnom položaju ostat će toliko dugo dok se ne pretvori u Josipu Rimac. Opet, ista je stvar i s novcem: devalvacija je isto što i uhićenje Josipe Rimac.

Da bi devalvirani novac vrijedio više nije dovoljna samo veća njegova simbolična vrijednost, nego je nužno da ljudi povjeruju da novac vrijedi više nego što zaista vrijedi i da je devalvacija nešto od čega će nam biti bolje. Isto tako, da bi nasljednik Josipe Rimac na mjestu tajnoga sređivača državnog ispita svoj posao obavljao jednako efikasno kao što ga je obavljala njegova prethodnica, široke narodne mase moraju povjerovati u nešto što bi na osnovi svih njihovih prethodnih iskustava trebalo biti nemoguće i nevjerojatno: da se državni ispit ne može srediti i da više ne postoji tajni sređivač državnih ispita. U oba slučaja, i u slučaju devalvacije i u slučaju državnog ispita, svaki put se dogodi upravo to: većina ljudi prihvati ono što je protivno zdravom razumu i iskustvu.

Jesam, bio sam pomalo ganut čitajući po novinama i portalima kako je to radila Josipa Rimac. “Brat od Gabi polaže”, poručuje ona svojoj suradnici, pa neka ga “malo pripaze”. A Gabi je, naravno, donedavna ministrica Žalac. Zatim zove poznati zlatar, govori za jednog svog: “Tek je danas dobio literaturu i boji se doći mami doma ako ne položi”, Josipa Rimac naređuje da “pripaze” i njega. Tajnici iz Ministarstva branitelja zovu da se “pripazi” na Medvedova šofera, Josipa Rimac sređuje. Na kraju svih krajeva, zove i Dubravko Novak, ravnatelj Policijske akademije i jedan od onih policijskih evergrin starova, čije ljubazno lice gledamo već dvadeset godina, i traži da se “pripazi” sina šefa njegova osiguranja. Novak išće da sinčinu ne “izmasakriraju”.

Jesam li, uz to što sam bio pomalo ganut, ovim bio i pomalo zgađen? Naravno da jesam, ali nisam se zgadio nad Gabrijelom Žalac i Josipom Rimac, nad šoferima, tajnicima i sinovima, pa čak ni nad Dubravkom Novakom, premda mi je, sasvim načelno, muka od svih tih karijernih hrvatskih policijskih poštenjačina, nego sam se zgadio nad tom istragom i nad tim istražiteljima, koji, opet po nečijem višem nalogu, puštaju da po medijima, društvenim mrežama, tviterima i fejsbucima curkaju informacije koje ozloglašavaju i navlače bijes javnosti na kninsku kraljicu Josipu Rimac i na njezine prijatelje, poznanike, suradnike, na bivše ministre i bivše državne tajnike i tajnice, koje se danas umače u septičke jame, nakon što ih se godinama umakalo u med, i onda se to gura pod nos javnosti, koja će, naravno, u sve povjerovati i koja će, naravno, polizati sve što joj se ponudi. Jer takav je život, jer tako se mora, s ljudima i među ljudima.

I upravo to što informacije cure po onome što je u današnjoj Hrvatskoj ostalo od javnih glasila dokaz je da Josipa Rimac ima nasljednika, zaduženog da “pripazi” na povlaštene pri polaganju državnog ispita. Jer da nije tako, istražitelji, njihovi šefovi i nadglednici radova ne bi imali potrebu da ozloglašavaju do jučer nedodirljive Dubravka Novaka i Gabrijelu Žalac, niti da od posvećene, rukopoložene i u nebesa iznad kraljevskog grada uzvinule nacionalne svetice Josipe Rimac proizvode javno ruglo, nego bi u najtišoj tišini i diskreciji radili svoj posao, i oni i njihovi nadređeni, a ruganje i sramoćenje ostavili bi onima kojima je to posao ili hobi. Tamo gdje se policija, tužiteljstvo i sud bave sramoćenjem ljudi, pravdom se bavi netko drugi. Ili je i pravda umočena u med pa u septičku jamu. Sve to da bi se trivijalnu kninsku kraljicu pretvorilo u još trivijalniju tabloidnu Mariju Antoanetu.

U vrijeme kada sam polagao vozački ispit, u onoj državi, prije već previše desetljeća, prosjek izlazaka na ispit iz vožnje bio je devet. Biznis su držali umirovljeni policajci, koji su na svom poslu dobro zarađivali, a ni država nije bila protivna: tem će se kandidati savršeno obučiti u šofiranju, tem će ih se utjerati u suru i pokazati im što je država. Naravno, drukčije je bilo ako si znao koga treba nazvati. Ali ako i nisi znao, postojalo je rješenje: poći u Hercegovinu i tamo od prve položiti vozački. Moj otac je znao, ali nije htio zvati - biva, neka utvrdim gradivo, neka naučim voziti, pa ću po pravdi Boga položiti - a meni se nije išlo u Hercegovinu samo zbog vozačkog. Na kraju sam, nekim čudom, položio iz druge.

Nije se u međuvremenu previše toga promijenilo, jer nema nikakve razlike između državnog ispita kod Josipe Rimac i vozačkog ispita u Sarajevu osamdesetih godina prošlog stoljeća. U oba slučaja riječ je o folklornoj tradiciji na kojoj je sazidana država i zbog koje se ista ta država malo-pomalo raspada. Opet je isto kao i s novcem. Kada novac prestaje da vrijedi: kada ljudi prestanu vjerovati u njegovu vrijednost, a ne kada do besmisla devalvira. Tada ljudi kupuju njemačke marke.