Poruka Stožeru: Za povratak povjerenja publike uvijek je presudan osjećaj za mjeru i kajanje

Kaos je, kaos je, kaos je, moglo se čuti u svim razgovorima o koroni tijekom prošlog tjedna. Oni ne znaju što govore, oni ne znaju što čine. “Oni” su Stožer, dakako, iako smo svi pomalo pogubili ideju tko je nova svježa podjela u glavnim ulogama Stožera u sezoni dva neočekivanog blockbustera Virus povezan sa šišmišovom juhom, pivom i teorijama zavjere, i još uvijek se fokusiramo na one prve tople likove koje smo silno voljeli voljeti, jednako kao što smo nastavili gledati ER sedam sezona od odlaska Georgea Clooneyja.

Ti “oni” nikada u usputnim razgovorima o globalnom stanju zdravstvene situacije čovječanstva koje vodimo kao da smo maltene svi rascijepili atom dok paralelno skupljamo drek od psa kojeg nismo već jedanaest godina u stanju hraniti dovoljno dosljedno da ne bi imao proljev (svaka sličnost s vama, dragi vlasniče psa, posve je slučajna, jer ovo je crtica iz mog života), ili tijekom telefonskih razgovora s majkama koje su na drugom kraju države taman ukiselile kupus pa ih zanima kad ćeš, sine, doć po to i krvavice za zimu (to je odlično za imunitet), ili dok pijete kavu na rivi i konobar vam golim rukama donosi čašu vode dok nosi masku samo blago preko usana jer je sunce upeklo kao da je ljeto pa se znoji ispod iste, a i vi ste malo zgužvani za stolom, pa što sad, nitko se ne osjeća bolesno, to šmrcate od sinusa ili alergije na ambroziju koja misteriozno ove sezone cvjeta još i u studenome.

No da se vratimo samo na tren na te znanstvenike koji cijepaju atome, stanice, nukleuse, a i nama smrtnicima nerve proteklih mjeseci, moram ponizno primijetiti da istupi gotovo svih velikih imena, koji su nekad prije juhe od šišmiša izazivali strahopoštovanje samom svojom pojavom čak u rečenici poput osunčani XY u šetnji gradom sa suprugom do te mjere da se čak i taj komadić užeglog asfalta činio odjednom pametnijim, finije popravljenim, sada izazivaju ne samo iritaciju već i blago susramlje jer više nije jasno ni što točno, a ni zašto govore o covidu, o ekonomskoj situaciji, o odlukama Vlade, o predikcijama budućnosti, i jesu li njihovi bezbrojni medijski istupi zamoljeni od strane nekog marketinškog stručnjaka u namjeri da budu blago umirujući i zamotani u papir od Milka čokoladice samo zato da ne izazivaju nervne slomove kod ionako izbezumljenog (i često neodgovornog) puka ili su posljedica osobnih patologija koje, pokazalo se, iako to često zaboravimo, ne biraju pacijente, kao ni korona, prema kvocijentu inteligencije.

Došli smo do scenaristički nemušto izvedene epizode Korona je u Hrvatskoj pa je posve nejasno zašto znanstvenici plaše narod (da bi bili neki vanjski medij kroz čiji će se elitistički jezik uvesti vladavina straha, a samim time i potaknuti čvršća vjera u mjere?) ili, pak, zašto ga tješe diskreditirajući koronu kao nuspojavu civilizacijskog toka stvari, pod pjesničkom egidom “smisao života je da teče, pa makar usput umrlo nešto ljudi, ljubav je ionako izmišljen koncept za one kojima racionalnost nije dovoljna za postojanje na Zemlji, pa stoga, jebo te koje volite a koji će nažalost umrijeti”.

Ni to sa smrti nije točno jasno: plaše nas smrtima i metalnim zapečaćenim kovčezima, ali paralelno nitko u Hrvatskoj zapravo ne umire od covida, nego od nevjerojatnih komorbiditeta. Ali, najveći kaos u filmu Covid među nama nastao je kao posljedica porušenog povjerenja između Stožera, koji je nešto kao simbolička vlast nad našim životima u ovoj zemlji, i naroda koji istovremeno želi svoje osnovno ljudsko pravo da odluči sam ima li prehladu, ali pod uvjetom da paralelno Stožer, to impresivno svemoćno tijelo stvoreno u fantazmagoriji svih Hrvatica i Hrvata, stvori jasne mjere koje će nam omogućavati da se pijani žvalimo u vječno otvorenim ugostiteljskim objektima u kojima pivo nije više od šest kuna litra, a paralelno s tim da stvori i sigurnosnu mrežu koja će nas bez statističke pogreške pridržati kad tako obolimo, što od covida, što od side. Osobna odgovornost tako je svedena na improvizaciju svakog od nas, a mi iz umjetničkih krugova znamo da je i najtalentiranijima improvizacija zahtjevna disciplina.

Maske se nose kao šalovi, narukvice ili preko volje, razmak se drži slabo ili samo u situacijama kad stvarno ne želite biti prvi na redu za toplu krafnu, prehlade se liječe antibioticima, kontakti se skrivaju ili se od njih skriva činjenica da imate temperaturu jer vam je nana od tetke rekla da ste još ko mali bili skloni tak bez veze zakuriti. I svi kao nešto čekaju da im se kaže kako da se ponašaju, kako da se točno ponašaju, kao da to ne piše na svim mogućim mjestima na koje je pisana uputa mogla penetrirati. Na vrtiću mog djeteta, primjerice, velikim slovima pišu magične tri riječi njihova djetinjstva MASKA RUKE RAZMAK, ali, eto, i da na plotu piše, netko bi se zarazio.

S druge strane, brojanje zaraženih postalo je simbolički relikt iz vremena kad je sjednica Stožera bila najgledanija serija na tržištu jer se broje samo testirani iz Štampara i podružnica, kontakti se mole da ostaju doma, ali ih više nema tko kontrolirati, a onda oni odu samo do Dolca po srdele koje su na dvajst posto, al fakat nisu nikoga dotaknuli. Iako naginjem okrivljavanju baš svakog sunarodnjaka za osobni nemar, moram priznati da ne znam zašto onda postoji ideja uređenog društva ako svatko mora postupati prema moralnom imperativu i ničemu drugome.

Mogli bismo tako igrati ping-pong lopticu do zauvijek, inzistirati, u jednom timu, da je svatko od nas ponaosob sad, kako je ministar Beroš patetično tvrdio tamo negdje u ožujku, superjunak u borbi protiv covida i replicirati čvrsto, iz drugog tima, ako nema sistema koji nas štiti, kako taj isti sistem smije osuđivati bilo kakvo nesmotreno ili, ako želite, a ja želim, neodgovorno ponašanje? Nije pandemija jedina situacija u kojoj se takva što je prvo kokoš ili jaje ili tko bi trebao čini više za onog drugog - država za narod ili narod za državu - zagonetka postavlja i nismo mi jedino društvo koje se u izvanrednim okolnostima raspada.

Liječnici koji ne žele biti prebačeni u covid-bolnicu, epidemiolozi koji se bave detektivskim poslom, obični ljudi koji lažu da bi ipak odradili Martinje, znanstvenici koji s jedne strane najavljuju skoro padanje pijuna po ulici u smrtonosnim hroptajima, a s druge relativiziraju što mjere, što sam virus, neka čudna, ali mnogobrojna skupina Hrvata sa zvučnih sveučilišta koji, valjda zbog mjesta stanovanja, odjednom znaju puno o cjepivima i njihovim proizvođačima, te odluka da je obilježavanje dana kad su nevini ginuli važnije od spašavanja života živih doveli su ovu priču do negledljivosti.