Potpuno se opusti, i zamisli jednu veliku geografsku površinu. Prekrivenu stepom, u srcu istočne Azije, sa savršenim omjerom blisko-istočnih, ruskih i kineskih utjecaja. I sad kad ti kažem ime, nemoj misliti na čovjeka u smiješnom badekostimu. Zamisli Kazahstan, ali um oslobodi od Borata.
I radije razmišljaj o 27-godišnjem Siniši Topaloviću.
Jer kad kroz nekoliko godina prvi puta iskusiš turističke čari ove bivše SSSR-ove države, za većinu toga moći ćeš zahvaliti ovom mlađahnom Zagrepčaninu koji na svojim plećima nosi težak i odgovoran posao: od zemlje koja je među posljednjima napustila najpoznatiju socijalističku tvorevinu, a onda još preživjela nemilosrdan napad jednog fikcionalnog, antisemitskog novinara, stvoriti turističku meku u koju će se putnici slijevati kao vodopadi.
Baš će taj Topalović - koji je do prije par godina na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu još slušao predavanja, a onda primio nekoliko Dekanovih pa Rektorovu nagradu - biti čovjek koji će izraditi kompletnu turističku strategiju Kazahstana i glavnoga grada Astane, i to na čelu tima konzultantske tvrtke Horwath HTL koja je na međunarodnom natječaju dobila ovaj izazovni projekt.
Za Topalovića to znači sljedeće: da mladić upravlja poslom vrijednim dva milijuna dolara, i da će na temelju njegovih zamisli Kazahstanci samo u glavni grad uložiti nešto više od milijarde dolara, koliko je potrebno žele li sagraditi moderan, turistički atraktivan grad.
“Da, malo im je bilo čudno kad su kao voditelja projekta ugledali jednog 27-godišnjaka, ali iza mene je stajao tim od 30 stručnjaka koji je Kazahstanu ponudio najbolju moguću viziju turizma”, priča mi Topalović pa povremeno pogled baci prema maglovitom Zagrebu.
Sjedimo na 14. katu Hiltonovog nebodera u Vukovarskoj ulici gdje se nalaze hrvatski uredi poznate američke konzultantske tvrtke Horwath HTL.
Dok smišlja turističku viziju Kazahstana, Topaloviću pogled puca preko pola Zagreba, kroz nagužvane gradske prometnice kojima se uredno izmjenjuju ZET-ovi natrpani tramvaji i automobili.
To je potpuno drukčija slika od one koju je zatekao u 4890 kilometara udaljenoj državi u koju je prvi put prije dvije godine sletio na poslovni sastanak.
Opterećen predrasudama što ih se nagledao u sada već kultnom Boratu - američkom filmu o fikcionalnom Kazahstancu čija je domovina poluincestuozna “rupa”, prepuna antisemita i mizoginista - Topalović je ipak brzo shvatio da će u ovoj impresivnoj zemlji najbolje istesati zanat za koji se pripremao još od malih nogu.
A posla će imati preko glave.
Iako poprilično bogata država koja je 1991. godine izašla iz raspadajućeg Sovjetskog Saveza, u Kazahstanu nikad nisu imali potrebe razmišljati o turizmu ili, poput Hrvata, pred kraj ljeta manijakalno zbrajati koliko će im BDP-a ove godine ovisiti o tom uslužnom sektoru.
Ta je brojka u Kazahstanu zaista zanemariva i iznosi 1,3 posto ukupnog BDP-a: u zemlju turisti gotovo da i ne dolaze, a oni koji je posjećuju uglavnom su tamo poslom, kao čelnici važnih naftnih kompanija koji će s kazahstanskim državnim vrhom sklapati unosne poslove i trgovati prirodnim bogatstvima.
U nekoliko hotela s pet zvjezdica koliko ih ima u najvećim kazahstanskim gradovima, u vrijeme konferencija i sajmova hotelske sobe doseže vrtoglave cijene od nekoliko tisuća dolara jer u njima uglavnom noće bogati naftaši koji ni ne primijete da im na poslovnim karticama - samo za potrebe noćenja - nedostaje i do desetak tisuća dolara.
Koliko Kazahstanci dosad nisu vodili brigu o turizmu, najbolje svjedoči nekoliko činjenica.
Da država, primjerice, uopće nema Ministarstvo turizma.
Maksimalno što im je dosad trebalo jest jedan komitet, zapravo običan odjel, koji o turizmu skrbi u sklopu kazahstanskog Ministarstva ekonomije.
Potom su tu i vrtoglave cijene avionskih karata - iz Hrvatske je, naprimjer, do Kine moguće letjeti za prosječnih 800 eura dok ćete za letove prema kazahstanskim gradovima, a koji su od nas udaljeni manje nego kineski, u prosjeku izdvajati i do 40 posto više novca.
Naravno - pronađete li uopće neki razlog da putujete u “Borat-land” u kojem nema organiziranog turizma, a taksisti tek rijetko govore engleski.
Ali zato zemlja financijski jako dobro stoji: Kazahstan je prva država bivšeg Sovjetskog Saveza koja je otplatila svoj dug MMF-u, i to sedam godina prije planiranog roka te prva koja je dobila ocjenu kreditnog rejtinga.
BDP po glavi stanovnika iznosi im 13.890 dolara, a prognoze kažu da će se taj iznos do 2017. godine udvostručiti.
Samo prošle godine zemlja je privukla 14 milijardi dolara stranih investicija. Ipak, ekonomija im počiva na nafti i rudi, a predsjednik Nursulatan Nazarbayev sad ju je odlučio diverzificirati, među ostalim i kroz turizam.
Upravo zato ovdje je Siniša Topalović: njegov je tim izradio turističku strategiju zemlje i glavnoga grada Astane te predložio niz iznimno vrijednih investicija, i u državnom i u privatnom sektoru, kroz koje bi Kazahstan do 2020. godine trebao postati turistički atraktivna zemlja.
Nešto od toga osjetit će se već nakon 2014. godine: Topalović i njegovi suradnici predložili su liberalizaciju dosta kompliciranog viznog sustava (na dozvolu za prelazak granice u prosjeku se čeka i do mjesec dana) pa će građani 50-ak svjetskih država od 1. siječnja sljedeće godine vizu za Kazahstan moći kupiti već na aerodromu.Velika je to odgovornost za tako mladog ekonomista: Topalović izrađuje turističku strategiju za najveću zemlju svijeta koja je u potpunosti okružena kopnom, ne računajući mali izlaz na zatvoreno Kaspijsko more. Nije li ga to već dovoljno uplašilo, treba spomenuti da ja Kazahstan onda još i deveta po veličini zemlja na svijetu. Točnije, velika je kao kompletna Zapadna Europa, što onda dovoljno govori o strategiji koje se Topalović primio izraditi.
To je otprilike ono o čemu je i sanjao jer je još od malih nogu bio siguran samo u jedno: da za život želi zarađivati u turizmu.
Završio je srednju turističku školu, potom upisao i završio Ekonomski fakultet, a sada mu još preostaje napisati doktorsku dizertaciju koja će, pogađate, biti usko vezana uz ono čime se bavi.
Danas računa da godišnje privatno i poslovno obavi najmanje 40-ak letova.
“Dobar dio toga otpada na posao, ali zaista volim putovati i vječito planiram kamo ću u sljedeći posjet. Europa je odrađena, sjever Afrike također, a sad sam se malo bacio na istok pa u veljači planiram posjetiti Tajland”, priča mi Siniša koji je u posljednje dvije godine barem tri mjeseca života “ostavio u Kazahstanu”.
Zemlja ga je oborila s nogu: riječ je o centralnoj Aziji u kojoj su se izmiješale različite religije i kulture i koja bi, kad je u pitanju tolerantnost, mogla poslužiti kao primjer mnogim europskim državama koje su baš ovih dana odlučile proživjeti pravu malu demokršćansku revoluciju.
Pa se tako u Kazahstanu piše ćirilicom, a zemljom se isprepliću utjecaji pravoslavnih, katoličkih i muslimanskih vjeroispovijesti, iako je veći dio stanovništva u pravilu muslimanske vjere.
“No, mnogi bi se začudili koliko su Kazahstanci liberalni. Recimo, Božić je tamo normalni praznik, ali dolazak na posao tog je dana opcionalan. Znači, tko slavi Božić ostat će kod kuće, dok će oni drugi normalno doći na svoja radna mjesta”, prepričava mi Siniša kazahstanske običaje.
U takvom će smjeru Topalović i suradnici onda i graditi turističku strategiju ove zemlje koja je za turiste, ne računajući tek nekoliko avanturista, uglavnom neotkrivena.
Horwathova strategija obuhvatit će pet klastera jer je zbog veličine Kazahstana bilo nemoguće već u prvoj fazi u strategiju uključiti kompletnu zemlju.
Gradit će se uglavnom oko glavnog grada Astane, potom oko bivšeg glavnoga grada Almatija, a posebno će se usmjeravati i prostori istočnog, južnog i zapadnog Kazahstana.
Topaloviću je posebno važna strategija Astane koju je tvrtka dobila nakon uspješne suradnje na području državne turističke strategije.
Riječ je o “umjetno” stvorenom glavnom gradu države čije je sjedište nekad bilo u Almatiju, ali ga je predsjednik Nursulatan Nazarbayev 1997. godine preselio u Astanu.
Topalović Nazarbayeva nije upoznao, ali turistička je vizija Astane u nadležnosti samog predsjednika koji je glavni grad zemlje odavna zamislio kao show-case moderne arhitekture.
Godinama već traje gradnja potpuno novoga grada uz postojeći stari, a grade se pametno osmišljeni objekti koje potpisuje sama krema svjetske arhitekture: nagrađivani britanski arhitekt Norman Foster, poznati Japanac Kisho Kurokawa ili Talijan Manfredi Nicoletti samo su neka od imena koja su gradila novi kazahstanski glavni grad.
Topalović i njegovi suradnici Državnom su institutu za industriju, koji je formalni naručitelj ovih strategija, predložili neke sadržaje kojima bi obogatili prostor vrlo specifične metropole.
Naime, još 1997. godine kad je centar zemlje iz Almatija preseljen u Astanu, taj je grad brojao svega 281 tisuću stanovnika.
Do danas se u njega doselilo oko 700 tisuća Kazahstanaca, uglavnom mladih profesionalaca koji su u grad stigli graditi karijere.
Upravo je ovdje Topalović pronašao svoju nišu: pokazati vlastima kako se gradovi ne mogu stvarati isključivo oko servisiranja karijernih potreba već da mu trebaju raznoliki društveni i kulturološki sadržaji jer će se u suprotnom stanovništvo razbježati.
Recimo, kao što je to bio slučaj s Detroitom iz kojeg se kroz godine iselilo 1,1 milijun stanovnika, a grad proglasio bankrot.
U tom bi smislu Astana trebala dobiti vodene parkove za djecu, a posebna će se pozornost posvetiti zaboravljenoj i neiskorištenoj rijeci Ishim.
Njena je sudbina, smije se Topalović, slična sudbini Save iako se Astana od samog starta naseljavala uz rijeku dok je u zagrebačkom slučaju grad na vodu umjetno doveden.
No, korito astanske Save na većem je dijelu ograđeno pa pristupa do Ishima gotovo da i nema.
Topalović i njegovi suradnici iz ruskog, francuskog i hrvatskog Horwathovog ureda zamislili su na rijeci dvije žarišne točke: prva pretpostavlja rekreacijski dio Ishima gdje bi Horwathovi konzultanti rado vidjeli plutajući bazen koji bi se mogao koristiti i zimi (u Kazahstanu tada temperature padaju i do minus 20 stupnjeva), a drugo bi se žarište organiziralo oko noćnog života.
Prihvate li se savjeti ovog tima, na Ishim će se dovesti pontoni, šetnica nivelirati na tri razine te na kazahstanskoj vodi sagraditi prostori za restorane, barove i noćne klubove.
Zimi će se rijeka pretvarati u veliko klizalište s kojeg će se direktno moći ulaziti u uslužne objekte.
Ti sadržaji za Astanu nisu samo potreba nego i nužnost: grad će 2017. godine biti domaćin međunarodne izložbe EXPO, a ne organiziraju li Kazahstanci u njemu nekakav vid turističkog života, brojnim posjetiteljima neće imati za ponuditi previše promišljenih sadržaja.
Da bi konkretne zamisli uopće stavili na papir, Topalović i suradnici mjesecima su pod vodstvom lokalnog stanovništva obilazili većinu zanimljivih krajeva Kazahstana kako bi uopće upoznali zemlju čiji bi turistički sustav trebali planirati.
U tu bi turističku viziju trebalo uključiti mnoge netaknute kazahstanske prirodne ljepote, a do kojih se danas dolazi isključivo helikopterom ili mjestimice džipovima.
Ali ljudskom nogom teško, jer nema pristupnih putova, pa čak ni kozjih stazica.
Jedna od takvih je kanjon Charyn - 154 kilometara duga i do 300 metara duboka usjeklina koja prati šarinsku rijeku, i uz koju se može vidjeti neke od najneobičnijih kamenih formacija na svijetu mjestimično velikih i više od 80 metara!
“To je jedna od impresivnijih prirodnih ljepota, ljepša čak i od Grand Canyona. Ovdje nema putova ni osiguranja, a ako se previše nagneš nad provaliju, mogao bi u nju i propasti. Dakle, točno je onakvo kakvim je to majka priroda stvorila”, prepričava mi Siniša.
Onda su hrvatski turistički stručnjaci šansu pronašli i u poznatom gradu Baikonuru.
Riječ je o mjestu pod ruskom upravom u kojem se nalazi svemirska baza i iz koje u nebo polijeću svi ruski astronauti.
U Baikonur i danas pristižu stranci kako bi razgledali jedan od najvećih svemirskih centara, ali Topalović smatra kako bi ovaj zanimljivi kompleks puno snažnije trebalo iskoristiti u turističke svrhe.
Prije nego što se približi 2020. godina koja je i okvir za provođenje ove strategije, Kazahstanci prvo trebaju tijekom 2014. provesti onaj “suhoparan” dio: implementirati prve zakone i pravilnike kojima će se uopće uređivati turizam.
Recimo, nedostaje im zakon o boravišnoj pristojbi, a kategorizacija hotela uopće nije obvezna pa si neki objekti kategorije dodjeljuju po službenoj kategorizaciji, a drugi sami sebi odrede zvjezdicu.
Kad sve to obave, preostaje još se pozabaviti onom bolnom točkom: trebaju li uopće, i na koji način, u turističke svrhe iskoristiti tog prokletog Borata.
“Razgovarali smo o tome, ali vidjet ćemo je li prošlo dovoljno vremena od filma. Za većinu Kazahstanaca Borat je i dalje bolna točka i uglavnom se smatra kako je unazadio sliku zemlje. Mi imamo neke zamisli na koji način iskoristiti Borata jer je taj lik, neovisno o lošem marketingu, ipak postigao da se priča o Kazahstanu”, kaže mi Topalović, ali ne želi odati o kakvim je idejama riječ.
Dobiju li Kazahstanci najednom toliko smisla za humor, o tome će se ionako vrlo brzo pročuti.
A obala Kaspijskog mora možda postati najzabavnija plaža na svijetu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....