POSJETILI SMO ADRESU KOJU JE TODORIĆEV SIN PRIJAVIO KAO MJESTO BORAVKA U LONDONU Našoj reporterki vrata umjesto Ante otvorila zaprepaštena Jamajčanka

Ne, doista nisam očekivala da bi mi na adresi Hall Road 48, koja je navodno prijavljena kao njegova službena adresa u Londonu, jučer ujutro vrata mogao otvoriti Ante Todorić, a kamoli njegov otac i u tom trenutku najtraženiji hrvatski bjegunac Ivica Todorić.

No, nisam očekivala ni visoku, vitku Jamajčanku, staru otprilike 36-37 godina, koja se, nakon što sam treći put u sat vremena sjela na zvono, pojavila iza blago odškrinutih vrata.

“Što želite?”, strogo me upitala, a ja brzo shvatila da sam ženu probudila iz dubokog sna.

Uspjela sam vidjeti jedino to da na sebi ima prugastu bijelo-ružičastu pidžamu, gusta kosa spletena joj je u punđu i prilično je ljuto gledala u nepoznatu, stranu osobu na vratima.

“Oprostite, imam informaciju da na ovoj adresi živi jedan Hrvat, gospodin Ante Todorić...”, spremno sam izgovorila, a ona me u čuđenju pogledala.

“Ne, ovdje živim ja, nema ovdje nikakvih Hrvata”, odgovorila je pa krenula zatvarati vrata.

Nervozna stanarka

Uspjela sam je još jednom zaustaviti kako bih je pitala žive li negdje drugdje u blizini neki Hrvati, ali je na tečnom engleskom povikala kako ne poznaje nikoga iz susjedstva i vratila se natrag u krevet.

Potpuno očekivano, zapravo, jer je malo tko mogao vjerovati da je Hall Road u londonskom Stratfordu doista adresa na kojoj bi živjeli članovi obitelji Todorić.

Kad se u Google tražilicu ukuca ova lokacija, pored Hall Roada pretraživač nudi i mnoge druge varijante - poput Crouch Hall Road, Park Hall Road, Weir Hall Road itd. pa je lako moguće da je Ante Todorić policiji slučajno ili namjerno dao nepotpunu, a najvjerojatnije čak i potpuno pogrešnu adresu u Londonu.

Srednja klasa

Doduše, čini se kako im život u ovom kvartu ne bi bio tako loš iako bi bio prilično ispod standarda na koji je obitelj Todorić dosad navikla.

Riječ je o mirnom, tipičnom londonskom kvartu iz serija i filmova u kojima živi srednja britanska klasa, i to većinom u spojenim, takozvanim semi-detached kućama tipičnim za londonska obiteljska predgrađa.

Kuća na broju 48 jednokatnica je dotrajale drvenarije koja na prvi pogled odaje dojam kao da u njoj nitko ne živi jer su na svim prozorima, i u prizemlju i na katu, u potpunosti navučene limene rolete.

Ipak, dvorište je vrlo uredno, lišće pometeno, kante za smeće uredno poslagane, a ulazna, limena vrata nisu zakračunata.

Međutim, prije nego što se mlada Jamajčanka odazvala na moju zvonjavu, kucala sam po vratima susjeda kako bih se raspitala jesu li ikada u tom mirnom kvartu ugledali Antu ili Ivicu Todorića.

Bez sreće, jer mi je na broju 47 vrata otvorila starija, bugarska dadilja kojoj su se pod nogama plela djeca i koja, nažalost, nije znala ni riječi engleskoga.

Pokušala sam s njom razgovarati na hrvatskom, ali kad ni to nije upalilo, pozvonila sam na broj 46 gdje mi je vrata otvorio originalni Britanac.

Izašao je u dvorište bos, s cigaretom među zubima te me odmah upozorio kako na broju 48 nije vidio nikakvih Hrvata, nego samo jednu Jamajčanku.

Kaže mi da bi na broju 47 mogla biti jedna Hrvatica, no ispostavlja se da je ipak riječ o bugarskoj dadilji pa mu zahvaljujem i krećem dalje u potragu naseljem na čijim je cestama moguće vidjeti ljude svih rasa, vjeroispovijesti i nacionalnosti.

U obližnjoj prodavaonici rabljenog namještaja, možda pedesetak metara udaljenoj od navodne Todorićeve adrese, jedan mi Britanac otkriva kako u Stratfordu živi nešto Hrvata, ali ipak je mnogo više Rusa, Poljaka, Moldavaca, Afrikanaca...

Rijetki koknijevci

“Mi koknijevci ovdje smo rijetkost”, kaže mi u šali aludirajući na sve suženiju populaciju londonske radničke klase, ali odmah nastavlja da je riječ o vrlo ugodnom i mirnom kvartu, bez nasilja i krađa, a kamoli nekih većih problema.

Renta je prilično skupa, a dvosoban stan u Stratfordu praktično je nemoguće pronaći za manje od 1200 funti mjesečno te uz obavezan polog od tri tisuće funti.

Ako je ovdje ikada boravio, Antu Todorića nitko od mojih sugovornika nije upoznao.

“Sin bjegunca Ivice Todorića? Ne, nikad za njega nisam čuo. Nadam se da ipak nije u našem mirnom naselju”, kroz smijeh mi uzvraća pa se vrati u prodavaonicu.