Bio je to naizgled posve običan dan za Stjepana Đurekovića. Čitavog jutra nije izlazio iz svog ureda, a onda je oko podneva rekao tajnici da mu je loše i da ide kući.
Napustio je zgradu Ine i više se nikad nije vratio.
Bilo je to 22. travnja 1982. godine
Teritorij SFRJ napustio je narednog dana u automobilu svoje ljubavnice S. J. S njom je, u jednoj restauraciji, proveo i popodne prethodnog dana, a vjerojatno i noć. Djevojka, inače tek jedna u nizu običnih službenica u INA Trgovini, za koju su tajne službe tvrdile da je izrazito lakog morala, ostala je s njim u Grazu puna dva dana, pa se vratila u zemlju. Sa sobom je Đureković ponio nešto odjeće i deviznu knjižicu na kojoj je bilo položeno 120 tisuća tadašnjih njemačkih maraka i 30 tisuća austrijskih šilinga.
Rukopisi u sefu
Nešto ranije u neimenovanu je banku u Grazu Đureković pohranio kopije tekstova svojih knjiga, ukupno tri tisuće stranica. Takve kopije položio je u trezore jedne banke u Parizu i u još nekoliko europskih gradova. Njegov nestanak prijavila je 31. svibnja supruga Gizela.
Ona se 23. travnja vratila s posla i nije ga našla u kući.
Ovako Đurekovićev bijeg iz Jugoslavije bilježe agenti Službe državne sigurnosti u Zagrebu. U dokumentima je i do detalja opisana akcija Brk u sklopu koje je SDS nakon njegova bijega prikupljao dokaze usmjerene na Đurekovićev eventualni gospodarski kriminal koji je počinio na poziciji direktora marketinga u Ini.
Ubrzo nakon prijave supruge Gizele, agenti utvrđuju da se Đureković nalazi u Münchenu u SRNJ gdje je od ranije već boravio njegov sin Damir “koji je otišao ranije kako bi izbjegao služenje vojne obaveze”.
Kasnije će tajna služba SFRJ doznati da se Đureković nadao da će upravo na tisku svojih knjiga zaraditi golem novac, da će mu knjige otvoriti put do “fašističke emigracije” te da će ga sve to zaštititi od jugoslavenske tajne policije.
SDS je dotad već popisao njegovu imovinu: znali su da je vlasnik vikendice u Malinskoj na Krku te da mu je stan u Nazorovoj bogato opremljen. Imali su informaciju da je s bratom prodao sve nasljedstvo u Vojvodini za vrtoglavi iznos od 4 milijuna dinara.
Đureković je rođen 8. kolovoza 1926. godine u Bukovcu kod Novog Sada. Potomak je seljačke obitelji koja je bila srednjeg imovinskog stanja. Otac mu je bio pristaša HSS-a. Stjepan je pohađao gimnaziju u Novom Sadu, a 1944. odlazi u partizane, iz kojih je demobiliziran dvije godine kasnije s činom potporučnika.
Stjepan Đureković u egzilu je ubijen sjekirom i vatrenim oružjem
Sklonost luksuzu
Iako je u međuvremenu bio primljen u Savez komunista Jugoslavije, Đureković je osobno kasnije objašnjavao da je u roku od godine dana izbačen jer je bio “žrtva čistke i neosnovanih otpužbi”.
Do sljedećeg članstva u SKJ, stoji u dokumentima akcije Brk, proći će 12 godina, kada će člansku iskaznicu dobiti na radnom mjestu u Rafineriji Sisak.
U Beogradu je 1951. završio ekonomiju, a u Sisak dolazi 1957. na intervenciju Ante Milkovića, koji je tada bio direktor Rafinerije. Inače Milković je još jednom prilikom zaštitio Đurekovića, i to nakon što su ga radnici Rafinerije optužili za drsko ponašanje prema njima i zatražili da ga se izbaci is SKJ.
U INA Trgovini radio je sve do 1980. godine, ali nakon 16 godina, zbog loših međuljudskih odnosa, prelazi u odjel marketinga, na mjesto direktora. Već dvije godine kasnije dat će se u bijeg.
Služba državne sigurnosti u svojim je elaboratima protiv Đurekovića tvrdila da je oduvijek volio luksuz: automobile je kupio supruzi, sinu i ljubavnici, a prakticirao je kupovati devizna sredstva, ulagati ih u banku i podizati isti dan.
Njemačke upute
“Bio je poznat kao osoba navikla živjeti na visokoj nozi. Preko njegovih štednih knjižica prošlo je 40 tisuća DEM i pet tisuća dolara. To je uočljivo u raskoraku s njegovim dohocima koji su se ‘81. kretali oko 35 tisuća dinara mjesečno”, objasnili su agenti SDS-a.
Imali su saznanja da se Đureković odmah nakon bijega povezao s ustaškom emigracijom i Ivanom Jelićem koji je bio vođa Hrvatskog narodnog odbora. SDS u dokumentima tvrdi da je Đurekovića u Njemačkoj primila obavještajna služba i uputila ga na Jelića oko izdavanja knjiga. Tvrde da je upravo zbog bliskosti s njemačkim obavještajcima mogao preko reda dobiti politički azil te da su ga oni uputili da se ponaša i radi konspirativno kako ga ne bi pronašao SDS.
“Đureković se izrazito konspirativno ponaša. Nikome ne daje svoju adresu niti broj telefona, a emigrante za koje je zainteresiran kontaktira na vlastitu inicijativu”, tvrdili su u SDS-u. S druge strane i emigranti su za njega pokazali velik interes jer je baratao najnovijim informacijama iz SFRJ.
“Đureković je tiskao dvije knjige, svaku u tri tisuće primjeraka, sam ih je financirao s ukupno 49 tisuća DEM u gotovini. U obje knjige grubo napada Jugoslaviju, komunizam i samoupravljanje. U drugoj na posebno grub način vrijeđa Tita i suradnike”, tvrde u SDS-u i spominju kako se u listopadu 1982. Đureković pojavio na sajmu knjiga u Frankfurtu gdje je kontaktirao s izvjesnim Ernestom Bauerom, bivšim njemačkim obavještajcem, i Hansom Peterom Rullmanom, aktivnim agentom.
U listopadu 1982. godine Centar SDS-a Zagreb sastavio je elaborat o ljudima iz Ine koji su bili Đurekovićevi suradnici. Mnogi od njih na neobičan su način, kombinacijom tračeva i difamacije, opisani kao njegovi bliski suradnici. Primjerice Ivica Kvesić, komercijalni pravnik kojem se spočitavalo da ga je Đureković isforsirao za predsjednika Konferencije SK RO INA Trgovina, iako se kasnije utvrdilo da nema iskaznicu SKJ pa je smijenjen s funkcije.
‘Veličao NDH’
“Kvesić je bio nosioc nepoštivanja samoupravnih odnosa i stvaranja loših odnosa među zaposlenicima. Veličao je Pavelića i NDH, a za druga Bakarića je govorio da je prodao Hrvatsku”, tvrde u SDS-u.
Za Mladena Grgca, šefa prodaje jednog odjela u Ini, agenti su tvrdili da je Đurekovića posjećivao u stanu te da se kompromitirao glasnim spominjanjem kako je u ratu imao čin domobranskog poručnika. Za njega su čak iskopali da je pohađao Višu tenkovsku školu u Njemačkoj, a da se nakon rata nalazio u partizanskom logoru. Iako ga je SDS pokušao regrutirati, to “nije bilo uspješno jer je omalovažavao rukovodeći kadar JNA i socijalističku izgradnju te veličao Njemačku”.
Za ekonomista Miru Madića izvještaj Brk kaže da živi raskošno iako ima troje djece i nezaposlenu suprugu, te da je u razgovoru s ljudima nametljiv i drzak.
“Za grupu Međugorac-Čepo-Čurković naš je izvor iznio da oni predstavljaju ‘ustašku organizaciju u Ini’ te da se sastaju u jednoj vikendici u blizini Zagreba, a za 8. mart su u odjelu komercijala pjevali nacionalističke pjesme. Isto su nastavili u restauraciji Grozd”, jedna je od bilježaka o Đurekovićevim suradnicima.
Pritisak na suprugu
SDS je skupljao i dokaze o gospodarskom kriminalu (posredstvom “nove društvene veze D. M.”) i prikupili su veliku količinu dokumentacije o Đurekovićevim potezima unazad tri godine. Utvrdili su i da je Đureković naručivao jako puno uvozne robe koja je nestala iz INA Trgovine.
Akcija Brk provodila se i protiv njegove supruge Gizele za koju agenti tvrde da je znala za njegovu protudržavnu aktivnost. Pretražili su joj stan i vikendicu na Krku, ali nisu našli previše korisnih stvari, a informativni razgovori su bili “bezuspješni”. U spisima akcije Brk spominje se i Đurekovićeva ljubavnica S. J., službenica u INA Trgovini.
“Djevojka lakog morala, falsificirala dokumente za upis na Fakulet za vanjsku trgovinu”, stoji u bilješci.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....