POSLJEDNJE ZBOGOM IVANI POPOVIĆ Jednom je pobijedila opaku bolest, pomagala je brojnim oboljelim ženama, bila je velika umjetnica...

Na Staru godinu javili su da je umrla Ivana Popović. Čitajući nekoliko šturih rečenica o odlasku te žene, pomislila sam kako, na nekoj simboličnoj razini, ta vijest nosi dodatnu težinu, ako uopće može biti bremenitija negoli što sama po sebi jest smrt samohrane majke, svestrane umjetnice zaigrane i zagledane u život, prkosne u frontalnom sudaru s bolešću.

Kosnulo me što takva smrt stiže baš zadnjeg dana u kalendaru, kao da s tom starom, već gotovo odživjelom godinom, odnoseći Ivanu Popović, napada i neke druge, prijeti poljuljati nadu i nekim drugim ženama. Jer Ivana Popović nije vodila samo svoju bitku, ne grabeći posljednjih godina život samo za jednu oboljelu. Samosvjesna i svoja, brutalno iskrena, bez ograda, svojim je stavom postala “glasnogovornica” mnogih oboljelih žena - mogla je, umjela, u konačnici htjela je verbalizirati desetke problema koji dolaze s bolešću, kad prijetnja napadne dojku, koji niknu i rastu na osobnom, psihološkom, ženskom, identifikacijskom, ljudskom nivou... na tisuću njih. A uza sve to društvo nema senzibiliteta, često ni volje, sa svima se njima nositi.

Problem intimnosti

Mnoge njoj nepoznate, a oboljele žene obraćale su joj se e-mailovima, telefonom, raznim kanalima, tražeći savjet, psihološku podršku, informacije.

“(...) Osjetim ženu koja se bori za goli život. Ponekad satima odgovaram na mailove, a teme su o prehrani, odnosima u obitelji, problemima s muževima... Svaka priča je različita, a najvažnije je u razgovoru s oboljelom ženom da ona bude pozitivno saslušana. A to je velika odgovornost”, rekla je Ivana.

U intervjuu koji je prije dva mjeseca dala Storyju spomenula je, među ostalim, da mnoge oboljele ne dobivaju dostatnu podršku partnera.

“Nakon odstranjivanja dojke nastaje problem intimnosti među supružnicima, na ženi je ‘obaveza’ da objašnjava partneru i djeci nove okolnosti. To su sve situacije o kojima se ne razgovara. Sve su to stvari koje treba prožvakati. Sramotno je što o partnerima i podršci rijetko čujem. Iz mojega iskustva, oni izgledaju kao autsajderi... neke žene imaju osjećaj krivnje jer više nisu seksi.”

Nekoliko dana prije revije na kojoj će pokazati kolekciju koju je radila s Ivicom Skokom, u proljeće 2012., dijagnosticirali su joj karcinom dojke. Podvrgnula se operaciji, no nije joj palo na pamet dopustiti bolesti da umjesto nje kroji i prekraja skorašnju reviju.

“Ivana nije odustajala, pa sam u bolnicu nosio modele koje smo napravili prema njezinim uputama. Uživao sam u njezinoj sreći kad bi ‘blagoslovila’ model koji je zamislila. Bilo je naporno, ali uspjeli smo!” kratko je uoči revije komentirao Ivica Skoko.

Izložba i performans

Nakon operacije nije se htjela podvrgnuti estetskim zahvatima na dojci. Govoreći o tome zadnji put javno u intervjuu prije dva mjeseca, rekla je: “Zavoljela sam ovu svoju dojku kakva jest, ona je moja sudbina”.

Prvi put razboljela se u dvadesetima. Tada se uspješno oporavila od raka vrata maternice. Kada je u svojim četrdesetima dobila dijagnozu karcinom dojke, odbila je ići na kemoterapiju, borila se drastično mijenjajući prehranu, vjerujući u makrobiotiku i holistički pristup životu.

U lipnju 2012. napravila je izložbu “Moje cice” i performans na temu borbe protiv raka dojke. Tada je rekla: “Ovo nije trendovska priča, ovo nije modna priča, iako sam je započela na Dreft Fashion Weeku Zagreb prije godinu dana kreirajući moju tadašnju kolekciju - korzeta. Ovo sam ja. Ovo je moja priča. Ovo su moji osjećaji, ovo ja proživljavam - moje cice. Sve što je izašlo iz mene, bilo je jako emotivno, jer to je moja priča o onome što sam proživjela, što još proživljavam i što ću, nadam se, i pobijediti.”

Moda kao statement

Izložila je instalacije ljudi bez lica koji čitaju, sviraju glasovir... svoje slike ljudi koji su puni teških emocija i svoje kiparske “cice”, ženska poprsja od terakote i porculana što stoje poput korzeta na njezinim modelima. Osebujna modna dizaj­nerica koja je od svojih revija radila performanse, teatralna i maštovita, akademska kiparica, likovna i kazališna umjetnica, praunuka Bele Čikoša Sesije, Ivana Popović bila je kreatorica u najširem smislu, žena s idejama koje je operacionalizirala znatno šire od svijeta estetike i mode.

Stvarajući odjeću, bavila se motivima kao što su homoseksualci nomadi, vile nerotkinje, transvestiti prosjaci. Njezina je moda bila fenomenološki statement.

U seriji performansa nazvanoj “Žrtva mode” snimala je skupine žena koje ispred skupih dućana padaju u nesvijest. Drugi put angažirala je 40 ljudi da zalegnu i prave se da su - žrtve mode. Kup­ljenu odjeću klijentima je isporučivala u vrećama za smeće.

Još do prije kratkog vremena Ivana Popović namjeravala je završiti obnovu kuće na Krku te pripremala radionicu za mozaike i konzervatorstvo. Minulog ljeta, a i onog 2015., plivala je maraton Šilo - Crikvenica, tri i pol kilometra za sebe i druge koje se hrvaju s karcinomom dojke. Pripremala je i doktorat.

Ivana Popović bit će pokopana na Krku. Iza nje ostaju dvije kćeri, Luna Bizovičar i Ava Peroš.