Od kraja rata u Hrvatskoj je prošlo već četvrt stoljeća. Hrvatska je neovisna država, pobjednica u Domovinskom ratu, članica NATO-a i EU, a u ovom trenutku čak i predsjedavajuća bruxelleskog kluba. Bez obzira na to, srpska manjina u Hrvatskoj sve je ove godine glavna meta frustracija i opsesija desnih političkih opcija. Srbi su i dalje neprijatelji, a kao takvi su izloženi napadima, brutalnom i prizemnom govoru mržnje. Grafiti koji pozivaju na “ubijanje Srba” postali su svakodnevica naših zidova, a država i političari ih ne primjećuju, (podsjetimo se da je bivša predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović na jednoj utakmici, gdje je dobar dio stadiona vikao “Ubi Srbina”, što su moglo čuti i oni “pred malim ekranima”, kazala da je nije čula).
Od vremena kraja 19. stoljeća, otkad se rade statistike nacionalne i vjerske pripadnosti, Srba danas u Hrvatskoj ima najmanje od vremena prvih naseljavanja u 16. stoljeću u hrvatske krajeve. S vremenom su se uspješno integrirali u tadašnje hrvatsko društvo te ubrzo postaju važni čimbenici političkog, ekonomskog i kulturnog života. Oni su autohtona zajednica čiji su pripadnici bili uvijek jak i važan dio hrvatskog društva.
Nekada brojna, primjetna i utjecajna, s više od pola milijuna pripadnika (oko 12 posto), srpska zajednica za ovih 25 godina postala je rudimentarna zajednica ili zajednica u tragovima. Srba danas ima, prema popisu iz 2011. godine, 186.633 ili 4,3 posto, a prema demografskim procjenama do sredine stoljeća (dakle za nekih 30 godina), bit će ih na granici 2 do najviše 2,5 posto.
Populacija se za tih 25 godina smanjila za više od 67 posto, u najvećem broju odlaskom (bijegom) pogotovo nakon pada fantomske SAO Krajine te što dragovoljnom ili prinudnom asimilacijom. Danas su Srbi u Hrvatskoj stara, nevitalna i odumiruća populacija - prosjek starosti Hrvata u Hrvatskoj je 41 godina, a kod Srba više od 52 godine života. Ekonomski slabi i devastirani, praktički bez velikih i utjecajnih tajkuna, imovinski na dnu, obrazovno inferiorni, politički nebitni. Pogotovo su politički i organizacijski nesposobni na bilo kakav novi projekt sanuovsko-miloševićevskog tipa (koliko god ga Vučić podgrijavao) na koji su na svoju štetu nasjeli početkom 90-ih.
Prihvaćanje realnosti
- Srbi su posve demisionirali od tih ideja te prihvaćaju realnost kakva jest. Srbi u Hrvatskoj, na žalost, više nisu potencijal i snaga koja bi obogaćivala i ubrizgavala novu krv u hrvatsko društvo - svojedobno je kazao književnik i publicist Čedomir Višnjić. Srbi iz Hrvatske itekako su platili svoj odabir u Domovinskom ratu. No, često ne samo oni koji su bili na drugoj strani, nego im se svima i danas nabacuje nepovjerenje i kolektivna krivnja.
Na području tzv. SAO Krajine prije rata je živjelo više od 250.000 Srba, a u ostalim slobodnim dijelovima Hrvatske gotovo 300.000, ali već tijekom rata do Oluje u Srbiju otišlo oko trećine Srba iz Krajine a iz ostalih dijelova oko 50 tisuća. Među njima je velik broj oficira JNA i njihovih obitelji. Nakon Oluje negdje 200 tisuća Srba otišlo je u Srbiju i BiH. Jedino što imaju, a što se u desnom krilu hrvatske politike potencira kao dodatna opasnost ili, kako bi se moglo shvatiti vukovarskog gradonačelnika Ivana Penavu, time vladaju Hrvatskom, jesu ona tri zagarantirana glasa u Saboru, za kojima se najviše pomami HDZ i s kojima se baš HDZ do sada najviše okoristio. Podsjetimo da je Miroslav Škoro tražio i zabranu rada SDSS-a.
Osim pada brojnosti prema podacima Srpskog narodnog vijeće (SNV), broj Srba zaposlenih u javnoj je upravi ispod 2,3 posto. Postotak Srba u policiji 2008. godine bio je 3,13, da bi do 2017. pao na 2,5 posto s tendencijom daljnjeg pada. Pogotovo je primjetno da su u sredinama gdje Srba ima najviše, najlošije zastupljeni u “državnom sektoru” pa tako recimo u Ličko-senjskoj županiji Srbi čine 13,65 posto stanovništva, a u državnoj upravi ih radi 3,35 posto, a u tamošnjoj PU radi tek 1,86 Srba, u Sisačko-moslavačkoj županiji ima 12,18 posto Srba, a u policiji ih 1,01.
U Vukovarsko-srijemskoj županiji, u kojima Srbi čine 15,5 posto stanovništva, udio policajaca je 3,6 posto. U najvećim hrvatskim gradovima Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku, 1991. godine živjelo je nešto manje od 90 tisuća ili oko 15 posto od ukupnog broja Srba u Hrvatskoj, da bi ih danas u tim gradovima živjelo oko 35 tisuća Srba. No, treba reći i podatak da manje od 20 posto Srba u Hrvatskoj glasuje za manjinske listu, dok više od 80 posto Srba na izborima glasuje za nacionalne stranke.
Opravdanja za primitivizam
Ako je takva zajednica toliko opasna po opstanak Hrvatske, onda su, prvo Srbi precijenjeni, a drugo, hrvatska je desnica, pogotovo ona suverenistička, očito vrlo nezrela i nesigurna u vlastitu snagu, kada joj je nakon toliko godina i potpune devastacije te identitetske zbrke unutra srpske zajednice ona još uvijek prva i praktički jedina izborna i politička meta i njihova glavna i jedina politička agenda te rakurs od kojeg se ne mogu odmaknuti.
Nedavni primitivni ispad skupine navijača Dinama u Kustošiji koji su izrazili monstruoznim pozivom na “j.....e srpskih žena i djece”(!?) i to od mladića koji su svi od reda rođeni debelo nakon završetka rata, ponovno je postavio pitanje o mržnji prema ovdašnjim Srbima, odnosno zašto je su iskoristivi za cipelarenje u političko-izbornom okruženju Hrvatske, a da u jednom dijelu političkog spektra i medija nalaze za to opravdanje ili čak dodatno huškaju. Zašto su Srbi u Hrvatskoj, nacija u nestajanju i identitetskoj ilegali, još na piku glasne suverenističke i nacionalističke desnice, koja čak i ovako neobranjive ispade kao u Kustošiji, nastoje ipak zamotati u nekakve opravdavajuće ambalaže ili ih prešutjeti.
Tako Zlatko Hasanbegović u njemu ne vidi “elemente protusrpstva” objašnjavajući da je to “izolirani incident “. Nekadašnji omladinski funkcionar, a danas prva zvijezda radikalne desnice Miroslav Škoro je eskivirao “Kustošiju”, a Bruna Esih je pak kazala kako je “govor mržnje rastezljiv pojam i da je teško definirati što je sve govor mržnje”. No, kako god bilo to “rastezljivo”, evidentan je raste nasilja i govor mržnje prema srpskoj zajednici i to baš u zadnjih pet-šest godina. Prema podacima SNV-a, od 2014. godine do 2019. godine porastao je s 82 slučaja, na 400! Radi se samo o zabilježenim i prijavljenim slučajevima.
Ponašanje koje nije kažnjivo
Zašto su Srbi u Hrvatskoj izloženi takvim napadima i mržnji, premda vidimo da su gotovo marginalna zajednica? Problem je svakako da hrvatska desnica nema ni sposobnost ni intelektualno-političke i strateške kapacitete da se odmakne od Srba kao vječnih krivaca, ratna atmosfera (iako većina njih nije ni sudjelovala u ratu, bila daleko od bojišnice u inozemstvu ili se pak skrivala u kutu svojih podruma) nastoji se stalno održavati kao jedini etnički i sociopolitički element i argument.
Kao drugi važan element i izvorište mržnje je bizarna politikantska revizija povijesti, pogotovo u segmentu stradavanja Srba u vrijeme NDH, gdje se nastoji omalovažiti, umanjiti zločini prema Srbima, ili ih čak opravdati jer se radi o “antidržavnim” buntovnicima s kojima se moralo obračunati. Uz to ide onda i toleriranje ustaške simbolike i ustaštva kao iskaza “borbe za Hrvatsku”, a Srbi su uz hrvatske ljevičare remetilački faktor. Bili i ostali.
Za povjesničara Tvrtka Jakovinu atmosfera koja je iznjedrila “kustošijanski slušaj” krivo je prije svega okružje u kojem su oni odrastali, vjerojatno još od kuće, ali sigurno škole, pa onda supkulture kojoj pripadaju. Tamo se to nosi, barem na stadionima, gdje takvo ponašanje nikad nije kažnjavano. Stoga su navijači logično zaključili da, kao što vele hrvatski sudovi, mogu biti izuzeci. ZDS je uglavnom posve dozvoljen i izvan stadiona i izvan koncerata folk-glazbe, pa zašto onda ne bi i oni učinili nešto slično u Kustošiji?
Mi smo zemlja u kojoj se Ustav ne poštuje, u kojoj pravila ne vrijede, u kojoj nitko ne vjeruje u sudove, u kojoj dekani i akademici potpisuju peticije da ZDS postane službeni pozdrav oružanih snaga, u kojoj nacionalna televizija ugošćuje negatore holokausta. Tko je odgovoran? Svi. Takva je zemlja, vlast je takvu zemlju stvorila, jer je nacionalizam u Hrvata srbomrzilački i on je sastavni dio desnog identiteta, neodvojiv od “velikog hrvatstva”, a ono pak nikada nije greška, ono se oprašta. Jakovina kaže kako mržnja prema Srbima uključena je u HDZ-ovo ili desno shvaćanje hrvatstva. - To što Srba nema više, ne mijenja puno. Nema niti Židova u Poljskoj, pa su antisemitski ispadi česti i vidljivi po zidovima. Odgovara onima koji tako najlakše mogu dokazati da su oni brana i obrana, jer rat je to što nam stalno prijeti, ovo se društvo militarizira i neprestano to naglašava - kaže Jakovina.
Kako kaže sociolog, a nekada i potpredsjednik hrvatske Vlade, Slobodan Uzelac, koji je napravio sociološko istraživanje među srpskim školarcima u Hrvatskoj o tome koliko se slobodno izjašnjavaju kao Srbi, pokazalo je da zabrinjavajućih 60 posto njih ima osjećaj straha i krivnje što su Srbi te je javno skrivalo svoju pripadnost. Uzelac kaže da se, od tada, ništa nije pomaklo na bolje te da je evidentan strah od identiteta svog ili svojih bliskih, zbog atmosfere koja se stvara u hrvatskom društvu.
Kako kaže Jakovina, Hrvatska je svoje ratove učinila sastavnim dijelom temelja države, ugradila u nacionalizam tako da izgleda kako svako propitivanje prošlosti ili saborskih deklaracija ili desničarskih propagandnih fraza, zapravo propituje temelje države. - To pokazuje slabost nacionalističke desnice, njezin kukavičluk ako želite, ali uz obrazovne i društvene institucije poput naših, uz ovakve vjerske zajednice, sveučilišta i okružje, ništa se neće brzo promijeniti. Dobra je vijest - kad se jednom promijeni, bit će to uz takvu buku i tresak, da će nam se klatno pomaknuti daleko na drugu stranu, kaže Jakovina.
Uzelac današnji odnos prema Srbima u Hrvatskoj uspoređuje s nečemu što je svojstveno svakoj relaciji između većine i manjine ili superiornog i inferiornog komunikacijskog elementa. - Uzmimo za brak u kojemu je muž apsolutni gospodar. On poziva ženu u kino i kaže: “Ženo, idemo li?”, a ona kao i obično šuti, na što će on: “Dogovoreno”. A je li dogovoreno? Naravno da nije, nego je nametnuto. A bilo bi dogovoreno tek onda kada bi ona imala pravo odbiti poziv, a da na bilo koji način ne bude kažnjena. Plaši li se ona ili srami? Valjda je jasno da tu dominiraju strahovi najrazličitijih vrsta i intenziteta formirani i utjerivani u dugim što intencionalnim što incidentalnim postupcima i procesima.
A i sram je tek groteskna forma straha. Uzelac nadalje smatra da se sada od onoga što se moglo nazvati “identitetom straha” ide ka identitetu strepnje ili prevelikih pitanja, ili kako je to svojedobno definirao potpredsjednik SNV-a Saša Milošević - “identitetom oportunizma”, odnosno “ja sam to što jesam, ali najbolje je to ne oglašavati pa i onda kada to svi znaju”, što bi se reklo - “prešutnim Srbinom”.
Traumatizirana manjina
Istraživanje koje su prije nekoliko godina radili Dragutin Babić, Filip Škiljan i Drago Župarić -Iljić o tome kako Srbi u Hrvatskoj sebe doživljavaju pokazalo je da je položaj srpske nacionalne manjine drugačiji od ostalih manjina, odnosno da se on mora tretirati kao “položaj jedne traumatizirane manjine” sa svime što se dogodilo posljednjih godina, od 90-ih, preko rata do danas. Jedna od sugovornica i istraživanju tako je kazala kako “kod Srba u Hrvatskoj postoji problem sa sviješću pripadnosti manjini. Od 1991. pa nadalje, zahvaljujući objektivnoj situaciji, ali i zbog medija, slike koju su oni stvarali, i zbog govora mržnje, mnogi pripadnici srpske nacionalne manjine imaju problem da prihvate sami sebe kao manjinu, a drugo da se identificiraju, i da ne žive u nekoj mimikriji.
Problem Srba je kriza identiteta – teško im se poistovjetiti sa svojom nacionalnom grupom. Pa to izbjegavaju ili ublažavaju na raznorazne načine, pa kažu da su pravoslavci ili da to nije bitno. S jedne strane imaju problem sebe izgraditi kao manjina, a s druge smatram da većinski narod teško percipira Srbe kao manjinu, a ako ih percipira kao manjinu, smatra da imaju sva prava, čak da imaju ‘natprava’ kao manjina.
Ali kad dođemo do traženja, kad pojedinac traži neko specifično, pojedinačno pravo, kako bi ga ostvario, tu dolazimo do problema. I problem Srba u Hrvatskoj smatraju i odnos prema matici, prema Srbiji. Ako, primjerice, prihvatiš Srbiju kao maticu, onda imaš osjećaj svoj i od većine da onda ne izražavaš lojalnost prema Hrvatskoj. Ispada da se to, simpatija i prema Hrvatskoj i prema Srbiji isključuje, što je pogrešan stav. Ako se neki Talijan u Istri veseli uspjehu bilo čega vezanog za Italiju, to se smatralo normalnim, no ako se to dogodi sa strane Srba, to bi se smatralo provokacijom, ističe se u istraživanju.