POTPUNA POMUTNJA U SDP-u Budućnost stranke misle graditi na prošlosti - na Račanu i Milanoviću

Ponekad je dobro ne dobiti željeno. Zamislimo užas koji bi ovih dana vladao u centrali SDP-a na Iblerovu trgu da su socijaldemokrati prije dva mjeseca uspjeli nagovoriti još jednog zastupnika da podrži smjenu ministra financija Zdravka Marića, i tako, umjesto rezultata 75:75 u saborskom glasanju, srušili vladu Andreja Plenkovića i izazvali prijevremene izbore negdje početkom rujna. Izbore na kojima bi Socijaldemokratsku partiju predvodio Davor Bernardić, koji prema istraživanju Crodemoskopa ima potporu 1,8 posto birača, SDP zaostaje 12 posto iza HDZ-a, a ozbiljna oporba više ne postoji, otkako je HNS pokleknuo pred Plenkovićem.

Nema tog Agrokora ni atraktivnih požara u Splitu, koji bi u tom slučaju sadašnji SDP spasio od katastrofe. Doduše, to se znalo i prije dva ili pet mjeseci, ali ljeto Anno domini 2017. definitivno je najdramatičnije razdoblje za hrvatske socijaldemokrate u posljednjih četvrt stoljeća, još od 1992., kada baš u ovom dijelu godine, nisu bili sigurni hoće li stranka uspjeti prijeći izborni prag i opstati.

Ovo sada je podjednako loše vrijeme za Socijaldemokratsku partiju Hrvatske. Pritom je manji problem nizak rejting koji je na oko 22 posto, ili punih 12 bodova iza HDZ-a. Rejtinzi rastu i padaju, i u SDP-u čak mogu biti kako-tako zadovoljni jer su uz HDZ i IDS jedina tradicionalna stranka koja nije na razini statističke greške. HNS, HSS, SBHS, HSP-ovi, tamo gdje postoje to je isključivo zahvaljujući dealovima s velikim stankama, bez čije pomoći bi nestali.

Problem SDP-a je u vodstvu jer je već postalo zamorno ponavljati da Davor Bernardić nema karakteristike potrebne lideru stranke koja pretendra preuzeti vlast. Nije važno jer to misle Mirando Mrsić ili Ivan Klarin, ali mora biti kada ankete pokazuju da tako rezonira osamdeset posto potencijalnih SDP-ovih birača. Plenković se prošli tjedan rukama i nogama vadio iz dvije velike krize - javne pobune zbog poreza na nekretnine i besmisleno izazvanog regionalnog rata zbog nameta na uvoz poljoprivrednih proizvoda - a od nekoga tko se vidi u ulozi premijera nije bilo ni traga ni glasa. S druge strane, i kada Bernardić progovori o nekoj temi, odjek je nikakav, što danas u internim razgovorima priznaju i oni koji su mu bliski.

Umjesto fokusiranja na aktualnu situaciju u Hrvatskoj, a Plenkovićeva Vlada iz tjedna u tjedan opoziciji otvara prostor za kritičko preisptivanje vlasti, SDP-ov trust mozgova odlučio se vratiti doktrini Ivici Račana. Nije šala, oni to ozbiljno misle. Na prošlost se obično pozivaju političke stranke koje ne znaju što raditi u sadašnjosti, a u posljednjih deset dana, iz SDP-a su plasirali informaciju kako se priprema novi stranački program koji će se temeljiti na političkoj ostavštini Ivice Račana, a zatim i da bi Zoran Milanović trebao biti kandidat na sljedećim izborima za predsjednika Republike.

Oba prijedloga su dramatično deficitarni. SDP-ov program iz Račanove ere nastao je prije više od dva desetljeća u potpuno drukčijim okolnostima od današnjih. Bilo je to razdoblje diplomatski i politički izolirane Hrvatske zbog autokratske vladavine Franje Tuđmana, u to vrijeme Ina, Hrvatski telekom i većina velikih nacionalnih kompanija i banaka nalazili su se u državnom portfelju, inozemni dug je bio nekoliko puta manji, uostalom i medijska scena bila je posve drukčija nego danas - tek se pojavio internet, Facebook i društvene mreže nisu postojali, mobiteli su bili teški poput cigle, a posao opozicije nisu radili SDP-ovci nego par tjednika i dnevnih listova, čije su naklade bile i desetak puta veće od današnjih. Zbog toga, najava da se SDP vraća Račanu, ima jednakog smisla kao da se Bernardićeva partija poziva na Socijaldemokratsku stranku Hrvatske i Slavonije, koja je, kada je osnovana 1894. godine, u programu navela da se "zauzima za pravedniju raspodjelu dobara, posebnost hrvatskih prostora, južnoslavensko kulturno zajedništvo, slobodu vjere te zaštitu sitnoga seljaka".

Na istom tragu je ideja kako bi SDP trebao kandidirati Zorana Milanovića na predsjedničkim izborima. I u ovdašnjim političkim prilikama rijetko bizarna inicijativa, na izbore za predsjednika Republike istaknuti osobu koja je godinama bila najantipatičniji političar u Hrvatskoj, a usto se otvoreno zalagao za svođenje predsjednika na ceremonijalnu funkciju i ukidanje izbora gdje kandidata za Pantovčak biraju građani.

Već i sama ideja da SDP može spasiti višekratni politički gubitnik govori o psihozi koja vlada u redovima Socijaldemokratske partije. Isti oni koji su skrivili poraze ne mogu postati rješenje. Iako su bili svjetski političari, nikome u njemačkom SPD-u ili britanskim laburistima ne pada na pamet zazivati povratak Gerharda Schroedera ili Tonyja Blaira. Iako je Blair preporodio Veliku Britaniju, a Schroeder stvorio temelje za sadašnju ekonomsko-političku ekspanziju Njemačke. Ako vjeruju da ih može spasiti prošlost, teško da u SDP-u mogu imati budućnost.