POTRESNA ISPOVIJEST DJEVOJKE KOJA JE PROŽIVJELA ISTU TRAUMU KAO I DJEVOJČICA IZ OKOLICE ZADRA 'Monstrum me silovao, a sada me sustav polagano ubija'

Ne mogu se sjetiti kakva sam bila prije.

Tko sam bila, što sam htjela. Onda me na to podsjete prijateljice - da sam bila ambiciozna, da sam htjela biti profesorica, da sam htjela putovati i uživati u životu. Sada... Sada nisam ništa od toga. Moje ambicije su pale u vodu. Sve tone.

A. je silovana žena. Ona je žrtva. Žrtva nepojmljivog, traumatičnog nasilja. Ali A. je i žrtva sustava. Sustava koji bi joj trebao pomoći, koji bi počinitelja trebao kazniti za sve te užasne stvari koje joj je napravio. Nažalost, to se još ne događa. A. čeka pravdu, čeka da prestane na ulici susretati svog silovatelja, da se mora s njim mimoilaziti, da mora trpjeti njegov prijeki, mrzilački pogled zato što ga je prijavila, zato što kao Doris, Mila, Eva i Tanja, s kojima je mjesece provela u Vrapču, nije htjela šutjeti.

Dok čeka pravdu, A. se sedam puta pokušala ubiti. Prije nego što joj se to dogodilo, na suicid nije nikada ni pomislila. Zadnji put pokušala se ubiti tri dana prije našeg susreta.

- Pogledajte - povuče rukave pokazujući svježe tragove žileta. Tridesetak dubokih rezova, od zapešća do lakta.

- Rezala sam se. Uzduž i poprijeko. Samo da iskrvarim. Da umrem. Ali, dragi Bog me čuva - ispune joj se oči suzama.

Sve žrtve nose masku

A. inače rijetko plače. Lijepa je, bistra, pametna, obožava čitati. Izražava se jasno i odmjereno, ni u čemu ne pretjeruje. Ispričava se što je “sva rastresena” jer tone, jer nije svoja, ali kad priča, njene rečenice kao da imaju dijamantni rez.

- Kvalitetnije mogu razgovarati s vama, nego sa svojim psihologom i psihijatrom. Oni misle da se sve može riješiti magičnim tabletama. Odbacila sam sve antidepresive jer smatram da nisam psihički bolesna osoba, već da imam traumu. Tablete na traumu dođu puder na prištiće. Traumu treba razraditi, a uzrok sankcionirati. I to je tako. Kao kad imate rak.

Rak?

- Nisam bolesna, ali sam istraumatizirana. Sve žrtve nasilja, poput mene, nose masku. Kad izađem u grad, s prijateljicama, dok sjedimo i pijemo kavu, nitko ne može vidjeti što mi se događa, što je u meni. Svi vide moju masku, a meni je ta maska postala preteška - na trenutak spusti pogled. Onda se opet uspravi i svojim tamnim očima pogleda u prazninu.

- Nekidan sam se opet pokušala ubiti. Dođu ti dani, krenu fleševi, u glavi se vrte scenariji... Poludiš. Ne možeš više to podnijeti. Prije definitivno nisam bila ovakva. Zbog silovanja imam tri dijagnoze. Uskoro ću treći put u bolnicu. Prvi put sam otišla mjesec dana nakon silovanja i ostala sam gotovo tri mjeseca. Bila sam hospitalizirana na psihijatriji jer nisam mogla funkcionirati. On je u međuvremenu izašao iz pritvora i preko društvenih mreža mojoj obitelji upućivao prijetnje smrću. Prijavila sam ga, tražila zabranu pristupa, ali je sud to odbio, iako to nikoga ne košta.

Drugi put sam otišla jer sam ponovno upala u depresiju i suicidalne misli. Rijetko izlazim iz kuće. Majka i dalje ponekad spava sa mnom. Noćas sam ga opet sanjala. To smeće! - zaustavi se. Iznad nas zalepeće jato gavrana.

- Toliko čekam na taj sud da se bojim što će biti. Apsolutno me strah svega. Okrećem se za vlastitom sjenom. Po mraku više ne izlazim, napravim jedan đir biciklom i u devet sati sam u krevetu. Više ne tražim posao, nisam se prijavila na biro, iako volim rad, naročito s ljudima. Ali stvarno više ne mogu raditi. Jednostavno se bojim svega, od vas, do svog odvjetnika, bojim se... - zadrhti joj cigareta u ruci.

- Ovog ljeta susrela sam ga u svojoj četvrti. Iako ne živi tu, nego na drugom kraju grada. Došla sam na posao i ispovraćala se, a onda sam morala uzeti tabletu za smirenje. Ali on na tome ne staje. Nedavno me susjed pitao da što sam ja to imala s njegovim prijateljem, jer se poznaju još iz škole. Ja ga gledam, ne mogu vjerovati što me pita! Da zašto smo se mi razišli i što sam mu ja napravila? Pazite, on okolo svojim prijateljima i poznanicima priča da smo bili u nekakvoj vezi, da smo bili par i da ja živim na visokoj nozi! On priča takve priče!? Gdje god se okrenem, širi tračeve o meni. Kako sam ja ovakva i onakva, kako sam ja ovo i ono. Mi nikad nismo bili u vezi. On me silovao sat vremena nakon što sam ga upoznala. On mene uopće ne zna, ali zato dobro zna zašto to radi. Jer on traži da bude društveno prihvaćen, a ja sam društveno izopćena. On je muškarac kojem su takve stvari dozvoljene, a ja žena koja je zbog silovanja postala kurva. Zar sam ja tražila da me netko siluje? Zar sam ja to željela?

'Ono malo ljudskosti...'

- Zato sam počela mrziti svoj grad - opet zastane. Lice joj naglo promijeni boju, obuzme je rumenilo od bijesa, ali se brzo smiri.

- Tu sam rođena, tu su moji roditelji ostavili zdravlje u ratu, tu sam provela najljepše dana svog života, ali i najužasnije. Razmišljam i o odlasku iz države nakon što ova noćna mora prođe. Da jednostavno ostavim sve iza sebe i odem. Ne znam hoće li mi danas netko na ulici nešto dobaciti, hoće li mi opet bivši šef reći kako su mu došli ‘njegovi prijatelji’ raspitujući se za mene. Jedna mi je žena iz automobila, na ulici, neka njegova prijateljica, nedavno dobacila: ‘Kurvo!’. On i dalje huška nepoznate ljude da govore protiv mene. Da uništi ono malo ljudskosti koja mi je ostala...

Razgovor na kratko prekidamo. A. ustaje od stola i odlazi do toaleta, usput naručuje novu kavu s mlijekom. Kad smo se prvi put susreli, prije nešto više od godine dana, i samo koji dan od događaja, imala je možda i desetak kila više. Sada je kao skelet.

- Prijatelji s kojima sam se godinama družila, nakon što se to dogodilo, distancirali su se od mene. Imaju izlike. Posao, obitelj, obveze... Ali znam da to nije samo to. Da me ne žele u društvu. Jer, iako nosim masku, znaju da imam problem. A oni probleme ne žele oko sebe. Oni žele sve ono što sam i ja nekad željela. Zdrav život, uspjeh. I zato im smetam. Nekada sam imala širok krug prijateljica, a danas ih imam samo nekoliko. To su one koje me razumiju, podržavaju, ali to nije dovoljno, zato što me ne podržava sustav koji me treba štititi. Zato ponovno odlazim u bolnicu, jer sam se opet zatvorila u kuću, imam suicidalne misli i iracionalan strah od svega. A s druge strane, znam kako život može biti lijep, kako može biti dobar... Ne znam kako bih vam to mogla objasniti. Ako postoji nešto što sam iz ovoga svega naučila, onda je to da ne vjerujem nikome, samo sebi.

Jedno je vrijeme A. odlazila na redovita savjetovanja sa psihologom i psihijatrom izvan hospitalizacija, ali je osjetila da je to za njih postalo “samo posao” i trgovina lijekovima. Pomoć je iznenada dobila u jednoj vršnjakinji, mladoj ženi u dvadesetim godinama koja je nažalost prošla kroz isti pakao.

- Puno sam razgovarala s Mirnom, ona me u par navrata spasila. Nju su isto silovali. Rekla mi je: ‘Nije to cijeli život, nisi ti za to kriva, niti te treba biti sram’. Rekla mi je za sud, da je išlo jako sporo jer je njegov otac imao veliki utjecaj u gradu, svi su ga poznavali, ali rekla mi je i da ne gubim nadu. Ali ja se osjećam usamljeno, imam podršku obitelji i prijatelja, ali opet kao da sam sama. Institucije, odgovorna tijela, ništa! A oni su zapravo sada najvažniji - uzdahne, i kaže:

- Naš sustav je takav da se na nas žrtve gleda kao na predmet, na broj u ladici. Tako se osjećam, kao broj u zatvorenoj ladici. Prošla sam psihologe, psihijatre, crkvu... Ali ujutro kad se probudim ponekad se sve čini tako uzaludnim. Mogu čak razumjeti žene koje ne prijave svoje silovatelje. Ne znam kako je to s njihove strane, ali s moje je još gore. Odlučiš ga prijaviti, ideš s ciljem da odgovara za to što je napravio i što ti se onda dogodi? Prolaziš taj odvratan ginekološki pregled, daješ iskaz nekoliko sati, mučni detalji, pa te ponovno odvode na mjesto gdje se sve to dogodilo, moraš forenzičarima objašnjavati detalje, gdje sam ja bila, gdje je bio on, kako mi je prišao, kako me svlačio, kako mi je raširio noge, zašto su mi stvari tamo ostale... Samo trauma, trauma i trauma. Iznova i iznova. Opet to sve prolaziti, te detalje, opisivanja, podsjećanja, iscrpljivanja... Sustav je takav da uopće nema percepciju kako se netko osjeća, da se nitko od žrtava ne bi želio vratiti na mjesto silovanja. Na to mjesto nikad više ne želim doći. Da, on je za mene monstrum, ali sustav je takav da vas dodatno ubija, uništava svojom hladnom sporošću. Ubija vam nadu da ćete dočekati kraj, neko zrno satisfakcije. Kao da je stvoren i osmišljen za podršku tim gadovima, a ne žrtvama...

Dijete rata

Hoćemo li stati?

- Kako želite. Tolike sam noći provela bez sna. Vrtim filmove kako bi se to moglo odigrati u sudnici. A sve je toliko sporo, kao da je sve posloženo tako da potkopava žrtvu brojnim mogućnostima utjecanja od strane njegovih roditelja. Na prvoj i za sada jedinoj raspravi, na susretu s njegovim odvjetnikom, zgrozila sam se. Takve diskvalifikacije, manipulacije činjenicama, interpretacije događaja, svega što se dogodilo, došlo mi je da povratim. Kako takvi ljudi mogu takve stvari raditi? Nije kriv on, ja sam. To je filozofija ‘za sve su krive minice, a muškarcima je sve dozvoljeno’. Ljudi su počeli na silovanja i zlostavljanja gledati kao na društveno prihvatljivo ponašanje. Postali smo društvo iskrivljenih vrijednosti, sve je izopačeno. Brinem se, pitam se, imaju li neki ljudi utjecaj na one koji rade u tom sudu, na one koji će sutra odlučivati o meni i, naposljetku, o njemu.

A ja sam dijete rata. Moji su se roditelji borili za ovu zemlju, s ciljem da ta zemlja funkcionira, da za sve bude jednaka, zajednička. Ali izgradili smo sustav bez ljudskosti. Kao da se sve čini da najranjivije skupine, mi žrtve, budemo što više povrijeđene. Dođe mi da odem na sud i sve ih pošaljem u neku stvar i dignem ruke od svega. Da odustanem, da se prestanem boriti. Jer za mene se nema vremena, ali ima se vremena za počinitelje, da se komotno brane sa slobode. Meni je moja sloboda uništena, ja živim u unutrašnjem zatvoru, meni je ovaj grad od milijun ljudi moja ćelija u kojoj svaku malo vidim njega, u kojem ne mogu izbjeći njegove prijatelje, rodbinu, detalje koji me neprestano podsjećaju, koji me vraćaju u tu užasnu, groznu, nikada neprospavanu noć. Vrijednosti su deformirane, ovaj grad, a vi to dobro znate, novinar ste, leglo je korupcije i mita. Svatko svakome duguje neku uslugu, nešto odrađuje. Ali neću stati, neću dok ga ne proglase krivim. Jer kriv je! Punoljetan je i znao je što radi. To su i vještaci utvrdili, da je bio uračunljiv, svjestan cijele situacije, i zbog toga treba kazneno odgovarati!

Moja Mirna me jedan dan pitala: ‘U čemu bi našla satisfakciju?’. Rekla sam u osudi i kazni, da ga strpaju u zatvor. A ona mi se nasmijala. ‘Satisfakcija će ti biti samo to što će možda biti proglašen krivim’, odgovorila mi je. Znate što mi je zapravo htjela reći? Da moj, kao i njezin krvnik misli da može napraviti sve i proći nekažnjeno samo zbog širokog kruga poznanika njegovih roditelja. Bojim se da je to istina. Bojim se da se sve to namjerno razvlači, a kad suđenje počne, ako počne, bit će još toga. Sve će poduzeti da se cijeli slučaj razvodni, da se relativizira cijeli događaj, a mene etiketira, jer žene su uvijek krive, zbog minice, dekoltea, visokih štikli ili viška alkohola. Ne znam kako ću sve to podnijeti, ali sam spremna. Sve je gore od ove agonije čekanja, od ovog straha u meni da to suđenje neću dočekati.

Trauma koju je proživjela A. potvrđena je pravomoćnom optužnicom prije pola godine. Od tada do danas ništa se nije dogodilo.

- Sud nešto ili nekoga čeka, iako je suđenje moglo sutradan početi. Ali ne, čeka se da ja propadam, da se ubijem, da me on i njegovi prijatelji i dalje uništavaju tračevima, da moj društveni i svaki drugi život postane crna rupa. Znam, ako ja odustanem od sebe, njemu će sigurno biti lakše. U bolnici sam o tome razgovarala sa psihijatrima, psiholozima, individualno na grupnim terapijama. Imala sam krizu, pokušala sam samoubojstvo. Pogledala sam se u ogledalo i svoje oči nisam vidjela. Mislila sam da ću poludjeti. Tada sam odlučila nestati.

Hoćete da sad stanemo?

- Izdržat ću. Želim izdržati. Hrabrim se. I ovaj razgovor, i on je podrška. Hvala vam. Moram izdržati, moram pokazati da nije jači od moje želje za životom. Moram dokazati i zbog svih mojih prijateljica s terapije koje nisu htjele prijaviti svoje ‘ubojice’. Želim im svima jednog dana reći tko su ti vukovi u janjećoj koži...