Potresno je gledati Škoru dok se pita zašto njegov brat opet u svijet mora... Ali i zbunjujuće. Tko je kriv za puste oranice?

Mladić popije rakiju, uzme kovčeg i pođe iz rodnog sela u daleki svijet, u pečalbu, a vidiš, srce mu se steglo, suza u kutu oka zaiskrila kao zvjezdica.

Tuga je golema, beskrajna kao slavonska ravnica. Hoda on šorom teškog, olovnog koraka, a putem ga pozdravljaju rođaci, susjedi, poštar na motociklu i dimnjačar na biciklu, župnik, svatovi, tamburaši, čak i jedan bijeli konj, dok Miroslav Škoro pjeva: “Zašto lažu nam u lice, plaču naše oranice? Zašto kada svane zora, moj brat opet u svijet mora?” Na kraju se ekran zacrni i iz tame izroni bijela, stravična brojka koliko je naših ljudi napustilo domovinu, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju.

Potresno je to gledati, premda nešto zbunjujuće. Tko je ovdje negativac? Tko je dušmanin zbog kojega muškarci u Slavoniji z...