POVIJESNI EKSKLUZIV: I Stjepan Radić nudio je Talijanima otoke i obalu u zamjenu za samostalnu Hrvatsku

Još je Stjepan Radić, 22 godine prije Rimskih ugovora, bio spreman na “žrtve” ako Italija podrži Hrvatsku kao neovisnu i neutralnu republiku, dok je istovremeno Ivica Frank, u ime HSDP i u Radićevo ime, pristajao Italiji predati sve hrvatske teritorije koje joj je Entente obećala Londonskim ugovorom, samo ako Rim (tada još demokratski) potpomogne izdvajanje Hrvatske iz Kraljevine SHS.

Više od 500 stranica

Italija je u početku tridesetih “trošila više na ustaše nego na svoju vojsku”, podržala je neuspjeli Orebov atentat na Aleksandra I. u Zagrebu 1933, financijski je, politički i logistički podržavala uvježbavanje ustaških trupa u Arezzu pod zapovjedništvom Bzika, Dide Kvaternika i Milkovića, pa je čak šestoricu naoružanih ustaša Mussolini poveo kao svoju gardu na sastanak s Hitlerom 1934 u Veneziji. Nakon ustaškog atentata na Aleksandra u Marseilleu Mussolini je zaštitio Pavelića (koji je atentat naredio) i Kvaternika (koji je vodio atentatorsku ekspediciju u Francusku), te prihvatio Servatzyja i Perčeca (kojih su se Madžari riješili poslije atentata). Usput: francuskog ministra vanjskih poslova Louisa Barthoua tom prigodom nije ubio atentator Vlado Georgiev nego nespretni redar.

To su samo neki od podataka sadržanih u knjizi “Put samostanâ. Ante Pavelić i ustaški terorizam od fašizma do hladnog rata” novinara Pina Adriana i povjesničara Giorgia Cingolanija, gotovo 600 stranica teksta, bogato i pažljivo dokumentiranoga, s brojnim podacima iz talijanskih i američkih arhiva za koje bih rekao da dosad nikada nisu objavljeni, kao i s dosad neobjavljenim fotografijama iz arhiva talijanskog Ministarstva vanjskih poslova. Knjigu nam je uputio njezin nakladnik, milanski Mursia.

Ustaštvo i KGB

Knjiga prati osobni život dra Ante Pavelić (odvjetnika) i ustaški pokret od njegova nastanka do 1971, kada - po pretpostavkama autorâ - ustaška organizacija dolazi u sferu sovjetskoga KGB-a kao faktor destabilizacije Titove Jugoslavije.

Rimski ugovor

Veliki dio prikupljenog materijala je poznat i u Hrvatskoj, kako brojnim simpatizerima ustaštva, koji ignoriraju zločinačke i izdajničke aspekte tog pokreta, jer im on ionako služi za aktualne političke reivindikacije a fućka im se za historiografiju, tako i sve malobrojnijim antifašističkim fosilima nad kojima i MUP zvecka kosturima iz partizanskih ormara (umjesto da prikupi kazneno relevantne podatke i podastre ih državnom odvjetniku da postupi po svojoj zakonskoj dužnosti čim uoči da smije).

Doznajemo, tako, da je u Papinskome hrvatskom zavodu svetog Jeronima još tridesetih godina don Josip Šojat održavao gustu informacijsku mrežu s ustašama u Italiji i s domovinom, osobito kada je Mussolinijevo približavanje Stojadinoviću.

Pad Stojadinovića, a za njim i pucanje Trojnog pakta pod probritanskim državnim udarom u Beogradu 27. ožujka 1941 dali su priliku Mussoliniju da već 28. ožujka pozove Pavelića u Villu Torlonia u Rimu i da mu kaže da na njega računa da uspostavi vlast u Hrvatskoj, uz teritorijalne ustupke Italiji. Pavelić se na tom sastanku “odlučio držati kao državnik a ne ako terorist”, vele autori: prihvatio je sve zahtjeve i uvjete, tako da će - po ovoj rekonstrukciji - Rimski ugovori biti samo formalnost: po cijenu Šibenika i Splita te otokâ ustaška je Hrvatska dobila teritorij od Ljubuškoga do Višegrada. Hitler je uzeo u obzir ustaše, ali je nudio kvislinšku vlast i Mačku, koji je otezao do 4. travnja, pa odbio. Preostao je Pavelić. Uputio je 5. travnja proglas radiom, a dan kasnije su Italija, Njemačka, Bugarska i Madžarska napale Jugoslaviju bez objave rata i raskomadale je u nekoliko dana.

Obećana obala

Pavelić je u Palači Chigi 11. travnja ponovio Mussoliniju što je obećao u Villi Torlonija: da Italija ima “pravo na dalmatinsku obalu od Sušaka do Boke”. Dobivši tako napokon propusnicu za odlazak na vlast, Pavelić je 13. travnja uvečer stigao do Karlovca gdje je, u kući budućeg ministra unutrašnjih poslova Ante Nikšića, svečano prisegao Dudinu ocu Slavku Kvaterniku da Italija nema teritorijalnih pretenzija prema hrvatskom teritoriju.

Ostatak te priče je manje-više poznat, pa se razdobljem od 14. travnja 1941. do 8. svibnja 1945. ovdje nećemo baviti - osim što ćemo napomenuti da su autori iz hrvatskih ali i iz talijanskih izvora, izvukli dosad nepoznate dokumente i fotografije dosad neobjavljene u Hrvatskoj, od kojih neke ovdje prenosimo.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Jutarnjeg lista