POVIJESNI EKSKLUZIV IZ RIMA: Engleska i Francuska su 1919. spriječile neovisnost Hrvatske

ZAGREB - Od 1. prosinca 1918., kada je dr. Ante Pavelić (zubar) pročitao adresu zagrebačkoga Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba regentu Kraljevine Srbije Aleksandru, pa do 28. lipnja 1921., Vidovdana po julijanskom kalendaru, kada je Ustavotvorna skupština pod predsjedanjem dr. Ivana Ribara usvojila Ustav, kojim je Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca postalo Kraljevinom SHS - prošla je godina i pô, jer nije bilo dogovora. Konstituanta je izglasala unitaristički Ustav, ali je pritom bila duboko podijeljena: 223 za, 35 protiv, 185 suzdržanih.

Među suzdržanima bilo je 70 posto zastupnika iz Hrvatske i Slavonije, 60 posto iz Slovenije, čak 55 posto i iz Dalmacije, koja je u strahu od talijanskih teritorijalnih revindikacija najžešće gurala u zajedničku državu (dovoljno je pogledati sastav Jugoslavenskog odbora). Konfesionalni jaz podjednako je bio rječit: 75 onih koji su glasali za Vidovdanski ustav bili su pravoslavni, 70 posto suzdržanih bili su katolici. I to Kraljevini u kojoj je popis 1921. pokazao 5,6 milijuna pravoslavnih, 4,7 milijuna katolika, 1,3 milijuna muslimana (uz manjine starokatolika, Židova i protestanata).

Neiskorištene šanse

Tim podacima Adriano i Cingolani, autori knjige “Put samostanâ” o kojoj smo već počeli izvještavati, tumače stanje u kojemu je stvorena Kraljevina SHS. “Njezin je život od početka bio težak”, kažu. Upozoravaju, dakle, svoga talijanskog čitatelja da je država sklopljena protiv volje većine u katoličkome, slovenskome i hrvatskom dijelu nove države.

Upozoravaju također, podacima u ruci, da Italija - govorimo o razdoblju prije dolaska fašista na vlast - nije propustila ništa što je mogla da bi oslabila prvu Jugoslaviju i ojačala svoj utjecaj u Austriji, eda bi osigurala prostor za svoj “prodor na Istok”, do Dunava kao sjeverne “prirodne granice” svoje interesne sfere, bojeći se utjecaja Francuske (preko vjernog Beograda) i Njemačke (s aneksionističkim ambicijama spram Austrije).

Kad se napokon Italija nađe upućena na Njemačku (koja joj je u Austriji ubila Dolfussa), isposlovala je da sjeverna “prirodna granica” bude barem Sava - što je Hitler na kraju i poštovao 1941., kao što se vidjelo i kao što autori dokumentiraju.

‘Uspješna ofanziva’

Italija je odgovarala tuk na utuk događajima na svome istoku. Samo što je 29. listopada 1918. Narodno vijeće u Zagrebu raskinulo državnopravne veze s Austro-Ugarskom, Riječko nacionalno vijeće pod predsjedanjem Antonija Grossicha proglasilo je aneksiju Rijeke Kraljevini Italiji.

Autori ne spominju da je dan ranije svoju neovisnost proglasila Čehoslovačka i da je 29. listopada Austro-Ugarska zatražila primirje. Upravo tada je Italija - protiv države koja se raspala i zatražila primirje - krenula u svoju prvu i jedinu uspješnu ofenzivu na julijskoj fronti, na tom užasnom potezu od Kobarida do Devina na kojemu je u dvama svjetskim ratovima poginulo 1,1 milijun ljudi radi pomicanja granica koje je Schengen učinio nevidljivima.

Svrha je bila okupirati područje obećano Londonskim ugovorom kako bi se Mirovna konferencija stavila pred svršen čin, iako je američki predsjednik Wilson odbijao priznati valjanost Londonskog ugovora, zauzimajući se za granice po principu etničkog samoopredjeljenja (Wilsonovu liniju razgraničenja u Istri, najmanje nepravednu, nisu prihvatili ni Talijani, ni Slovenci, Hrvati i Srbi). Talijanske trupe su u Dalmaciji zauzele i više nego im je obećano u Londonu - konstatiraju Adriano i Cingolani.

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA