POZNATI BRAČKI SPELEORONILAC BEZ DLAKE NA JEZIKU 'Potpuno istu akciju pokušali smo u špilji na Kamešnici... Nismo uspjeli!'

U svijetu nema puno spasilačkih ekipa koje mogu obaviti komplicirano i teško spašavanje kao što je izvlačenje 12 dječaka i njihova trenera iz poplavljene špilje na sjeveru Tajlanda. U jednu od takvih ekipa, koje mogu izvesti tako kompliciranu akciju, spada i HGSS.

A da je to istina, potvrđuje i podatak da je HGSS 2014. godine sudjelovao u spašavanju njemačkog speleologa koji je "zapeo" u najdubljoj jami u Njemačkoj.

On je na dubini od oko 1000 metara, četiri kilometra od ulaza u najdublju jamu, pri padu kamena pretrpio tešku ozljedu glave. HGSS je u Beču dobio i nagradu "Life goes on" za sudjelovanje u toj akciji spašavanja.

Njemačka jama Riesending-Schachthöhle smještena je na planini Untersberg u Berchtesgadenskim Alpama, a s 1148 metara dubine najdublja je jama u Njemačkoj. U lipnju te 2014. jama je postala poznata kao poprište jedne od najtežih akcija speleospašavanja ikad izvedenih.

U iznimno zahtjevnoj akciji sudjelovali su spasioci iz Italije, Austrije, Njemačke, Švicarske i Hrvatske, koji su nakon jedanaest dana unesrećenog speleologa Johanna Westhausera sigurno iznijeli na površinu.

Naši su HGSS-ovci pozvani kao posljednja nada da se unesrećenog njemačkog speleologa izvuče iz te jame i uspjeli su u tome.

Da su u potpunosti spremni obaviti ovako komplicirano spašavanje, siguran je i Petronije Tasić (58), vlasnik ronilačkog centra "Draulik" iz Milne, poznati speleoronilac, član HGSS-a s 30-godišnjom karijerom speleoronioca koji je sudjelovao u mnogim takvim ili sličnim spašavanjima.

– Mi smo u HGSS-u još prije nekoliko godina imali u Bilobrkovoj pećini, u blizini Aržana, vježbu s istim scenarijem kakav je sada u Tajlandu. Po tom scenariju, u tu je špilju ušla voda i zatvorila izlaz speleolozima.

Jedan od tih iskusnih speleologa koji je "zapeo" u toj Bilobrkovoj pećini nije bio ronilac. Iako je imao nekakvo iskustvo u ronjenju, bilo ga je nemoguće izvući iz te situacije. Nije mogao disati pod vodom ni uz pomoć regulatora disanja, stvorila bi mu se blokada.

Nije to ronjenje isto kao ono u moru. U takvim špiljama vlada mrak, ima puno mulja i gotovo se ništa ne vidi. Njega smo morali zamijeniti roniocem koji je imao golemo iskustvo i tek tada smo uspjeli obaviti tu vježbu – ispričao je Slobodnoj Dalmaciji Tasić.

U toj vježbi u Bilobrkovoj pećini čak je i dubina sifona bila kao ona u tajlandskoj špilji.

– Dubina sifona bila je pet metara, a dužina tog kanala koji je napunila voda 50 metara. Kolika je dužina kanala u Tajlandu, to ne znamo sa sigurnošću. Stoga mislim da će akcija spašavanja u Tajlandu biti vrlo komplicirana.

Naime, tu djecu, koja su većinom neplivači, prvo treba naučiti da plivaju i da koriste masku, odnosno regulator disanja. Za to će biti potrebno najmanje 10 do 15 dana. Nakon toga, kad ih se nauči roniti, trebat će im dobro osvijetliti taj prolaz kako bi mogli vidjeti kuda idu.

U slučaju da spasioci sve to učine, neće moći odjednom izvlačiti veliku skupinu djece, nego će morati izvlačiti jednog po jednog – rekao nam je Tasić.

Zanimalo nas je koji su najveći rizici tog izvlačenja.

– Panika je najveći problem, jer postoji opasnost da neko dijete, zbog straha i otežanih uvjeta snalaženja u tom mutnom, mračnom i skučenom prostoru, samo sebi ili nekome drugome skine masku ili regulator pa da upadnu u velike probleme – objašnjava Tasić.

Kao najbolje rješenje naš sugovornik vidi smanjenje količine vode u jezeru.

– Trebalo bi smanjiti količinu vode kako bi se moglo plivati, a ne roniti, i onda spasioci trebaju doći do njih s nosilima i zračnim madracima. Ujedno djeci treba nekako "poslati" i struju, kako bi se vidjelo i kako bi im izvlačenje bilo pojednostavljeno. Ako nas pozovu, mi smo spremni izvesti takvu akciju – zaključuje Tasić.