U Zagrebu je preminuo Miroslav Tuđman, doktor informacijskih znanosti, saborski zastupnik i čelnik obavještajnih službi i najstariji sin prvog hrvatskog predsjednika, Franje Tuđmana. I Miroslav Tuđman je žrtva Covida-19.
Miroslav Tuđman je sudjelovao u brojnim prijelomnim situacijama, nakon pada komunizma u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Rodio se na Dan mladosti, 25. svibnja 1946. u Beogradu, gdje je u to vrijeme Franjo Tuđman službovao u Generalštabu Jugoslavenske armije. Dobio je ime po Miroslavu Krleži, a u Beogradu je živio do 1961., kada se obitelj Tuđman, preselila u Zagreb.
Diplomirao je filozofiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1970. Iako je, nakon slamanja maspoka, njegov otac postao disident, a ubrzo završio u zatvoru, Miro Tuđman je živio prilično normalnim životom. Od 1972. radio je u Referalnom centru u Zagrebu, poslije 1977. u Zavodu za kulturu Hrvatske, a od 1988. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Doktorsku disertaciju obranio je 1985., četiri godine kasnije, još uvijek u vrijeme socijalizma, postao je osnivač i prvi voditelj Zavoda za informacijske studije (1989–90), da bi 1998. bio promoviran u rang redovnog profesora. Znanstveno i stručno bavio se teorijom i epistemologijom informacijske znanosti te problemima državne sigurnosti, i autor je oko 200 znanstvenih i stručnih članaka te desetak knjiga.
Kao to je jednom napisala novinarka Jasna Babić, Tuđmanov prvorođeni sin je vlastitim snagama, bez zaštitnika i promotora, unatoč proskribiranom ocu, izgradio zavidnu sveučilišnu karijeru, što je fasciniralo njegovog oca. Posljednjih godina SFRJ sudjelovao je u osnivanju Socijaldemokratske stranke Hrvatske, na čelu s Antunom Vujićem, moderne ljevičarske opcije industrijskoga društva, koja je predstavljala opoziciju HDZ-u, koji je vodio Franjo Tuđman. Onda se dogodio rat, i stranka Tuđmana mlađeg se raskolila. Dio se priključio SDP-u Ivice Račana, dok je Miroslav Tuđman ušao u HDZ, odigravši važnu ulogu u demontaži Herceg-Bosne.
Postao je zamjenik predstojnika Ureda za nacionalnu sigurnost (UNS) te utemeljitelj i ravnatelj Hrvatske izvještajne službe (HIS) u dva navrata, 1993.-1998. godine i 1999.-2000. godine. Razumije se da je u demokratskim društvima neprirodno kada očevi vode državu, a sinovi tajne službe, međutim, na ovoj poziciji, Miroslav Tuđman je u diskreciji, napravio neke važne stvari. To se prvenstveno odnosi na smirivanje radikala koji su vodili Herceg-Bosnu, što je omogućilo sklapanje sporazuma s Bošnjacima, koji je osigurao podršku Amerike, vojno-redarstvenoj operaciji Oluja, kao i oslobađanju značajnog dijela teritorija u Bosni i Hercegovini. Sve bi išlo puno teže da Tuđman nije uvelike razmontirao paraobavještajne strukture Herceg-Bosne, i stavio ih pod kontrolu iz Zagreba.
Taj pragmatizam je razlog zbog čega ga hrvatska desnica nikada nije doživljavala „njihovim čovjekom“. Rigidni desničari poput Vice Vukojevića i Bože Vukušića, zamjerali su mu dugogodišnju suradnju s nekadašnjim visokopozicioniranim Udbašem Josipom Perkovićem. Za neoustašku ekipu, Miro Tuđman je dospio na listu sumnjivih Hrvata jer se protivio lustraciji nekadašnjih jugoslavenskih obavještajaca, koji su prešli na hrvatsku stranu, koliko god je on u intervjuima, baš kao što je radio i njegov otac, podsjećao kako bi 'U tim okolnostima, obrane od velikosrpske agresije, ići na lustraciju, ili otvarati pitanje ubojstava hrvatskih emigranata, značilo pokretanje građanskog rata, otvaranje vanjske i unutrašnje bojišnice'.
Kada je potkraj 1999. umro Franjo Tuđman, vrlo brzo su se počeli urušavati poslovi i društveni položaj članova obiteljske dinastije Tuđmanovih. Jedini koji se zadržao na javnoj sceni bio je Miroslav, ali bilo je to daleko od nekadašnje popularnosti. U HDZ-u Ive Sanadera nisu ga više trebali, pa je osnovao svoju stranku HIP (Hrvatski istinski preporod) i 2003. na parlamentarnim izborima dobio samo 1,7 posto glasova.
Onda je 2009. bio kandidat na predsjedničkim izborima, ali prezime Tuđman privuklo je tek 4,1 posto birača. Tada je ponovno donio pragmatičnu odluku i vratio se u HDZ, i sa lista ulazio u Sabor u tri mandata, gdje je proveo posljednje desetljeće, pod troje predsjednika: Jadrankom Kosor, Tomislavom Karamarkom i Andrejom Plenkovićem. Na prošlim izborima je ponovno ušao u Sabor, u II. izbornoj jedinici.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....