Prije 77 godina partizani su oslobodili Split: ‘Gospođa je provirila kroz prozor i zavikala: Ovo su našiiiii!‘

Na današnji dan prije 77 godina Split je oslobođen od fašističke okupacije, a ovo što slijedi je lekcija iz novije povijesti grada našega kolege Gordana Zubčića. Da se ne zaboravi.

Kada su 6. travnja 1941. godine, na Cvitnu nedilju, na Split pale bombe iz Mussolinijevih zrakoplova, njegovi stanovnici odmah su znali da moraju sačuvati svoj život, ali i još važnije - svoj obraz, piše Slobodna Dalmacija.

Samo devet dana kasnije, u tmurno i kišno poslijepodne tog proljetnog utorka, niz Solinsku cestu, današnju Ulicu Domovinskog rata, spustile su se talijanske postrojbe i tako ga de facto pretvorile u Spalato, što je poglavnik NDH Ante Pavelić i de iure potvrdio mjesec dana poslije svojim potpisom na Rimske ugovore, u kojima je bilo navedeno i kako će se obaviti "izmjena pisama glede upravnog uređenja općine Split i predgrađima (i otoka Korčule, op.a.)", što se, kao što znamo, nikada nije dogodilo. Taj čin označio je početak duge fašističko-nacističke okupacije dalmatinske metropole, koja je bila prekinuta samo u rujnu 1943. godine, kada su partizani tijekom 17 dana nakon kapitulacije Italije pretvorili naš grad u najveći slobodni urbani prostor u cijeloj Europi.

Naslovnica Slobodne Dalmacije

Slobodna Dalmacija

Najmračnije i najtraumatičnije razdoblje u novijoj splitskoj povijesti potrajalo je puna 1272 dana, sve do tmurnog i kišnog jutra tog jesenskog četvrtka 26. listopada 1944. godine, kada su niz Poljičku cestu i Tartaglijinu (današnju Zvonimirovu) ulicu s jedne strane, a niz Solinsku s druge stigli borci s petokrakama na kapama, pripadnici 12. i 10. dalmatinske brigade, otočani i Cetinjani. Bili su to partizani koji su "oslobodili ponos hrvatske Dalmacije” – kako je istog jutra bilo objavljeno na naslovnici izvanrednog izdanja Slobodne Dalmacije, koju su naši štampaduri “zavrtili” u dojučerašnjoj tiskari “Novog doba”, u kući Ivanišević na zapadnom rubu Lučca, do danas poznatoj kao “Stara Slobodna”.

– Iako neprestano pada kiša, već u 6.30 moglo se sigurno reći da je cijeli Split, osim staraca i bolesnika, sišao na ulicu. U tili se čas rasprostranio glas da dolazi Narodnooslobodilačka vojska iz Sinja, koji je zauzet jučer, dok su sinoć zauzeti Klis i Visoka (prvi oslobođeni dio grada, tada glavica duboko u Splitskom polju, op.a.). Oko 7 sati ušli su prvi odredi Narodnooslobodilačke vojske, dočekani su silnim pozdravima, pljeskanjem i suzama radosnicama. Vojnici svi dobro, uredni i uhranjeni, sama mladost. Žene ispremiješane s muškarcima, odjevene u vojničke odore, marširaju s oružjem...

U 8.30 zaslaviše sva zvona, koja su nekoliko puta tijekom dana, kako bi koja skupina trupa dolazila, slavila… Odmah nakon dolaska vojske sva se hrvatska oružana snaga predala, tako da nije ni jedan hitac ispaljen. Razoružani domobrani, ratni mornari, oružnici, redari i financijski stražari, skupa sa svojim oficirima i starješinama, internirani su, dio u kasarni Gripe, a dio u kući Dešković na Obali. Oni se smatraju ratnim zarobljenicima – te je rečenice publicist i predratni općinski službenik Antun Kisić upisao u svoju “Ratnu kroniku Splita 1941. – 1945.”, koju je naš list objavljivao u nastavcima nakon završetka rata, i čije se djelo smatra "čvrstim svjedočanstvom o stradanju Splita i Splićana u doba okupacije".

Ispred redakcije stare Slobodne Dalmacije

Ratnakronikasplita.com

Brojna mladost iz grada pod Marjanom i njegove okolice već je dala svoje živote od Mosora i Dinare do Neretve i Sutjeske, ostale cure i momci bili su sa svojim suborcima iz Solina, Kaštela, Trogira, Omiša, Poljica, škoja i Zagore daleko od svojih polja, radionica, lučkih dokova i škverskih navoza, a njihove majke i očevi skrivali su se po Marjanu i Splitskom polju, u strahu od pogibeljnih savezničkih bombardiranja. I čekali...

– Nakon obavljenog posla, prihvaćanja predaje domobranskoga garnizona, požurio sam prema Solinskoj cesti. Još dan nije svanuo... Stigao sam do stare zgrade Općine kad sam čuo pjesmu iz pravca današnjeg Pravnog fakulteta: “Život, mladost, ne žalimo mi...”. Zastao sam i ugledao četu partizana koja je sva pokisla ulazila u grad.

Tog momenta su se rastvorile škure stare težačke kuće i na prozoru se pojavila najprije glava jedne starije žene... Zaplakala je i na sav glas zavikala: “Našiiii!” – zapisao je u svojim sjećanjima kapetan Ivo Purišić, tadašnji prvi čovjek partizanske Komande mjesta Split, koji se sa skupinom boraca "ubacio" u grad nekoliko dana prije i nakon pregovora dogovorio predaju oko 700 domobrana, mornara i policajaca NDH, od kojih su mnogi pristupili partizanima.

Statistike će kazati da je u gradu uoči početka Drugog svjetskog rata, prema procjenama, živjelo oko 42 tisuće stanovnika, a u redove antifašističke vojske svrstalo se njih oko 12.500 ili gotovo trećina, pri čemu je živote u borbi izgubilo njih više od 1500, a 266 ih je strijeljano ili obješeno od strane okupacijskih vlasti. O snazi otpora srednje Dalmacije govori i činjenica da je samo kroz zatvor "Sveti Roko", koji se nalazio u sklopu kasnije srušenog kompleksa Lazareta, preciznije između zgrade Lučke kapetanije i ulaza u Dioklecijanove podrume, bilo zatvoreno više od 15 tisuća osoba iz Splita i okolice, mnogi od njih kao taoci koji su trebali "platiti glavom" za smrt talijanskih ili njemačkih vojnika. Da ne govorimo o oko 5000 Splićana koji su bili odvedeni iza žica talijanskih, njemačkih i ustaških logora, gdje su mnogi i skončali.

S druge strane, pripajanje Splita i gotovo polovice Dalmacije fašističkoj Italiji, te dvoipolgodišnja okupacija pod plaštom već spomenutih Rimskih ugovora odredilo je i kasniji odnos građana prema upravi NDH, čijim su vojnim postrojbama pristupili tek rijetki stanovnici grada ili, kako je to opisao Smojin Meštar u "Velon mistu", to je bilo "nikih 50 betežnih momaka".

Posljednjih 13 mjeseci do oslobođenja obilježili su glad i mijenjanje robe po modelu "žuto za žuto" (zlato za kukuruzno brašno ili puru), a i hrana koju je Pavelićeva uprava slala iz sjevernih krajeva prema Dalmaciji često je mjesecima čekala na željezničkim kolodvorima po Hercegovini, jer i onih 50-ak kamiona koji su trebali biti angažirani za prijevoz robe do Splita su bili ili "preusmjereni" za potrebe njemačke vojske ili, kako se navodi u jednom dopisu iz kasnog proljeća 1944. godine, nisu imali - dovoljno guma. Već pripremljene velike količine kuna teško su se probijale do krajnjih korisnika, pa se platni promet i dalje odvijao talijanskim lirama, jednako kao i onaj poštanski s markama iz doba talijanske okupacije, a ni udžbenici iz Zagreba nisu stizali do školaraca, koji su zbog zračnih uzbuna i kroničnog nedostatka nastavničkog kadra rijetko sjedili u svojim klupama.

- Slabašna građanska i vojna uprava NDH u Splitu i Dalmaciji bila je potpuno ovisna o njemačkoj vojsci, koja je prema hrvatskom stanovništvu nerijetko divljački postupala, a istovremeno se oslanjala na srpske četnike. Ni sami ustaše u svojim izvješćima nisu skrivali da Dalmatinci na njih gledaju s odbojnošću. I osnovne potrebe, poput prehrane stanovništva, predstavljale su nepremostiv problem, a prometna izoliranost od Zagreba i središnjeg dijela Hrvatske također su onemogućavale čvršću povezanost jadranskog prostora s vlašću NDH - ističe u svojem znanstvenom radu Nikica Barić s Hrvatskog instituta za povijest.