Prije točno 30 godina Republika Hrvatska učinila je prvi korak u napuštanju Jugoslavije

Prošla su točno tri desetljeća otkako je Hrvatski sabor donio Rezoluciju o prihvaćanju postupka za razdruživanje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i o mogućem udruživanju u savez suverenih republika, kojom je formalno započet proces razdruživanja Hrvatske od bivše države, uz zahtjev da se ono provede sporazumno i postupno te rezultira suverenošću i samostalnošću bivših republika.

Sklapanje saveza

Rezolucija nije imala kratkoročni pravni učinak, ali je - uskoro se pokazalo - postala temelj za događaje koji su uslijedili u idućim mjesecima, poput referenduma o nezavisnosti, saborske odluke o raskidu veza sa SFRJ (koja je odgođena na tri mjeseca), te konačnom odlukom o napuštanju jugoslavenske federacije od 8. listopada 1991. godine.

Sabor je Rezolucijom utvrdio da su nove države koje nastaju razdruživanjem suverene na cjelokupnom prostoru u okviru postojećih republičkih granica te predložio da se postupak razdruživanja izvede postupno i demokratski, u interesu svih ugovornih strana.

Utvrđeno je i da je Hrvatska spremna na udruživanje samo s onim republikama koje si uzajamno priznaju temeljna prava na samostalnost, suverenost, jednakost i međunarodni subjektivitet te koje se obvezuju na nemiješanje u poslove unutarnje nadležnosti, osim kada to dopuštaju pravila međunarodnog prava.

Hrvatska je tada izrazila i spremnost sklopiti savez samo s onim državama koje u svojim ustavima i zakonima svim svojim građanima, neovisno o nacionalnoj pripadnosti i drugim razlikama, jamče jednaka prava i slobode te s onima koje se obvezuju na priznanje i poštivanje prava na jednaki postupak, sudjelovanje u političkom odlučivanju, jezik i pismo, te kulturna prava pripadnika drugih naroda i manjina.

Akcije "martićevaca"

Krajem ožujka u Splitu je održan prvi sastanak predsjednika šest tadašnjih republika, a u iduća dva i pol mjeseca još pet: drugi sastanak bio je 4. travnja u Beogradu, treći 11. travnja u Brdu pri Kranju (Slovenija), četvrti 18. travnja u Ohridu, peti 29. travnja u Cetinju (Crna Gora), a šesti i posljednji sastanak dogodio se 6. lipnja u Stojčevcu kod Sarajeva.

Sastanke su inicirali hrvatski i slovenski predsjednici, Franjo Tuđman i Milan Kučan, a Hrvatska i Slovenija su izišle sa zajedničkim prijedlogom o budućem ustroju zajedničke zajednice, koji je bio blizak Rezoluciji i svodio se na labavu konfederaciju, odnosno na Savez suverenih republika, kako je formulirao Tuđman na prvom sastanku u Splitu.

Transkript sa splitskog sastanka pokazao je kolike su bile razlike u gledištima i interesima, jer su srpsko-crnogorski duet, Slobodan Milošević i Momir Bulatović, te Kiro Gligorov bili protiv konfederacije i kao glavni problem navodili lošu ekonomsku situaciju, dok su Tuđman, Kučan i Alija Izetbegović tvrdili kako najprije treba riješiti pitanje izgleda buduće Jugoslavije, a zatim se fokusirati na gospodarske i druge probleme.

Međutim, i Gligorov je naglašavao da je Makedonija suverena republika i suštinski je stajao uz Hrvatsku, Sloveniju i Bosnu i Hercegovinu. Atmosfera je cijelo vrijeme bila na rubu svađe. Recimo, Tuđman je upozorio na nedopustive akcije "martićevaca", na što je Milošević rekao da oni zaista ne mogu to što se događa u kninskoj krajini smatrati terorističkom grupom, "nego jednim oblikom zaštite interesa srpskog naroda koji tamo živi".

Ukratko, vidjelo se da dogovor nije moguć, prije svega zbog Miloševićeve namjere da zavlada.