Prijeti li našem najprofitabilnijem nacionalnom parku izbacivanje s popisa svjetske baštine UNESCO-a?

Kad su u ljeto 2016. godine novinari “provalili” kako UNESCO prijeti da će Plitvice skinuti s Popisa svjetske baštine, stručnu i širu javnost poput lavine je nakratko zahvatila panika, koja je potom jednako tako brzo iščezla, negdje s počecima godišnjih odmora i isplatama regresa u državnim i javnim službama.

“Uriniranje po Plitvicama mora stati”, s novinskih je stranica poručivao v.d. ravnatelja i bivši stručni voditelj parka Anđelko Novosel dok se u ostatku tiskovina spekuliralo čak i o tome da su, u strahu od UNESCO-a, lani na Plitvicama “zamračili” milijuntog posjetitelja.

Ono što se, dakle, u ostatku Hrvatske tumačilo kao krunski dokaz dosad nezabilježenog uspona turizma, Plitvicama je najednom postalo breme i teška tlaka, a na svakog se novog posjetitelja, kao na američkim aerodromima, stalo gledati kao na nositelja detonatora.

Prijetnje nadzorom

Prijetilo se nadzorom misije World heritage centra, obećavali novi planovi upravljanja brojem posjetitelja, pozivalo na reviziju novousvojenog Prostornog plana Plitvica - a potom je priča zamuknula.

Sve do prošloga tjedna kad su Novosel i Ministarstvo zaštite okoliša javno objavili kako će sudbinu Plitvica napokon na pravi put izvesti novooformljena radna skupina koja izrađuje novi Plan upravljanja parkom.

Radit će u njoj neki od najboljih svjetskih stručnjaka u području upravljanja parkovima, a moguće je da se problem prekomjernog broja posjetitelja riješi i povećanjem cijena ulaznica, kako bi pristup parku postao manje privlačan masi i dostupan ponajviše onima nešto dubljih džepova.

Na prvu pohvalno, ali ispod površine ipak plitko i banalno, barem svima onima koji rad Plitvica pozorno prate nešto dulji niz godina.

Oni se među rijetkima sjećaju kako se još 2014. godine, u vrijeme mandata ravnateljice Natalije Božičević, već jednom pokušalo prekomjernom broju gostiju doskočiti povećanjem cijena ulaznica (bilo je to prvo povećanje nakon dugog niza od sedam godina), da bi već godinu kasnije Plitvička jezera posjetilo čak 11,5 posto više stranih posjetitelja.

Pokazalo se, dakle, da je pitanje sudbine Plitvica ipak nešto kompleksnije od onoga što na kraju godine kao rezultat podvuče njegova Služba za prihvat posjetitelja, a povijest problema dugačka koliko i povijest hrvatskih ratovanja za upravljanje javnim sredstvima.

Ona se, prema posljednjem dostupnom financijskom izvješću, na Plitvicama samo u 2015. godini kreću na razini od 274 milijuna kuna prihoda i 178 milijuna kuna rashoda, što instituciji na kraju donosi dobit od 82 milijuna kuna, iznos jednak kompletnoj svoti novca koju država na godišnjoj razini daje za potrebe javne kulture.

Pa ipak, novcu i zaradi usprkos, naš najljepši i najprofitabilniji nacionalni park, zagazivši daleko u 21. stoljeće, i dalje nema dovršen sustav kanalizacije.

Nedostaje im pročistač.

Neriješeno je pitanje vodoopskrbe.

A od ukupno četiri hotela za smještaj turista, ni jedan nema više od uboge tri zvjezdice.

“Slikovito rečeno, hotelijerstvo na Plitvicama na razini je autobusnog kolodvora, iako sustav leži na sasvim dovoljno novca da se cijela priča uredi, a park ostane zaštićena i održiva cjelina”, pojašnjava mi jedan sugovornik iz konzultantskog biznisa.

Umjesto promišljenog upravljanja, u lipnju prošle godine, dakle, mediji prenose kako UNESCO prijeti da će Plitvice maknuti s Popisa svjetske baštine, ne smanji li pod hitno prekomjeran broj posjetitelja i obustavi betonizaciju parka pod čijom se teškom mašinerijom navodno stala urušavati najbolja hrvatska priroda.

Čast iznimkama, malo si je tko tada dao truda prelistati što je o Plitvicama UNESCO doista napisao u svojim službenim dokumentima, a kamoli na temelju čega je uopće došao do ovakve dramatizacije o stanju parka čijem su se rastu broja posjetitelja, samo koji mjesec ranije, divili i najveći hrvatski turistički stručnjaci.

Istina je zapravo potpuno suprotna: UNESCO ni u jednom svojem izvješću nije zaprijetio da će Plitvice skinuti s Popisa svjetske baštine, a kako bi i mogao takve prijetnje izreći još u veljači 2016. godine, kad je misija ove institucije u nadzor Plitvica stigla 11 mjeseci nakon te lažne uzbune, dakle 17. siječnja 2017.?

Poruka s naslovnice

Ono čime je v.d. ravnatelja Anđelko Novosel s naslovnica novina prijetio u zimu prošle godine odnosilo se zapravo na anonimnu prijavu neke “treće strane” (UNESCO je točno tako naziva u svojim spisima), koja navodno nije dolazila ni iz Ministarstva zaštite okoliša niti iz samog parka, iako svi sugovornici Jutarnjeg lista aludiraju na to da je anonimnu prijavu zapravo poslao - sam Novosel.

U njoj tako neka “dobronamjerna treća strana” upozorava UNESCO kako se izmjenom Prostornog plana u parku iz travnja 2014. godine dogodila masovna ekspanzija i preizgrađenost privatnih turističkih objekata, kao i da park “puca pod šavovima” od ukupno 1,4 milijuna posjetitelja.

Zainteresirani prijavom, UNESCO odmah šalje dopis Ministarstvu zaštite okoliša od kojih traže pojašnjenje vezano uz preizgrađenost parka i navodno masovno izdavanje građevinskih dozvola unutar zaštićene zone, a Ministarstvo zaštite okoliša vrlo im brzo šalje svoj odgovor.

U njemu Ministarstvo vođeno mostovcem Slavenom Dobrovićem tvrdi kako je u razdoblju od usvajanja novog Prostornog plana do veljače 2016. godine na području parka sagrađeno čak 40 novih turističkih objekata iako je prethodno, u periodu od 2007. do 2014. godine kad je na snazi bio stari prostorni plan, bilo izdano samo 20 građevinskih dozvola.

Logika stvari

Informacije iz službenog dopisa Dobrovićeva Ministarstva, međutim, odudaraju od statistike lokalnih turističkih zajednica i Državnog zavoda za statistiku koji pokazuju da se broj postelja u privatnom smještaju unutar parka kontinuirano povećava od 2006. godine, i to s njih 952 na čak 1834 u 2016.

Osim toga, i statistika upravnog odjela Ličko-senjske županije pokazuje da je u periodu od 2008. godine do danas ova institucija zaprimila ukupno 329 zahtjeva za izdavanje akata za građenje na području općina Plitvička jezera, Udbina i Lapac, te kako je za njih 258 doneseno pozitivno ili pak negativno rješenje.

Po logici stvari, trebalo je u tom periodu, dakle, biti izdano daleko više građevinskih dozvola nego što se to tvrdi u dopisu UNESCO-u pa problem preizgrađenosti Plitvica, ako on doista postoji, očito datira daleko prije donošenja novog prostornog plana.

Ipak, misija misteriozne treće dobronamjerne strane u veljači prošle godine u potpunosti je ispunjena pa UNESCO, slijedom informacija iz anonimke i dodatnog dopisa Ministarstva zaštite okoliša, predlaže da to državno tijelo od Ministarstva graditeljstva zatraži nadzor nad procesom izdavanja građevinskih dozvola te najavljuje svoj dolazak na Plitvice u siječnju 2017. godine.

Tek nakon toga, točnije krajem veljače ove godine, zapravo će biti poznato što je to misija UNESCO-a doista zaključila o anonimnim prijavama vezanim uz ovaj najljepši dio hrvatske prirode, i to na temelju razgleda parka, ali i razgovora s predstavnicima javne ustanove kao i oba ministarstva - onim graditeljstva, ali i onim za zaštitu okoliša.

Pritom je zanimljivo kako ni ministar Slaven Dobrović, kao ni v.d. ravnatelja parka Anđelko Novosel - osobe koje se punih godinu dana protive novom Prostornom planu ovog područja - do danas prema Ministarstvu graditeljstva nisu uputili službeni zahtjev za pokretanje postupka izmjene i dopuna tog navodno spornog Prostornog plana, što je nužan preduvjet za njegove eventualne izmjene.

Nadalje, šokira i informacija da je v.d. ravnatelja Novosel u nekoliko navrata zakasnio na vrijeme zatražiti ukidanje građevinskih dozvola koje je smatrao spornima, a potom se “naljutio” kad je Ministarstvo graditeljstva njegov zahtjev odbilo s obrazloženjem da je premašio propisani rok od 15 dana.

Ako je, dakle, novi i navodno loš Prostorni plan donesen u vrijeme vladavine SDP-a doista bio glavni motiv alarmiranja UNESCO-a, malo si tko može objasniti zašto su njegovi najglasniji protivnici, umjesto službenog postupka i zahtjeva za njegovom izmjenom, radije odabrali put “tužakanja” Francuzima, osim ukoliko u pozadini stvari opet nije neka politička igra, kako to i obično biva u poznatim domaćim prilikama.

U prilog tome idu i tvrdnje kako je v.d. ravnatelja parka Anđelko Novosel, koji je na mjesto stručnog voditelja stigao iz kvote SDP-a, padom Kukuriku Vlade svoju stranačku iskaznicu zamijenio Mostovom.

U to je doba ravnateljica parka, prvo kao v.d. a potom u punoj funkciji, bila dugogodišnja zaposlenica ustanove Natalija Božičević, ali nakon što je ona u svibnju 2016. godine, navodno iz “političkih razloga”, dala ostavku, Dobrović je na mjesto v.d. ravnatelja postavio “zaštitara” i mostovca Anđelka Novosela.

Taman prije toga, Novosel ga je navodno “zadužio” alarmirajući UNESCO, a potom se medijski uspješno lansirao u najvećeg plitvičkog dobrotvora.

Naravno, neće to biti prva medijska poslastica s Plitvica s obzirom na to da je šaroliko rukovodstvo ovog parka godinama punilo stupce dnevnih i tjednih novina redovito podsjećajući na to kako je rukovođenje najvećim domaćim nacionalnim blagom - uvijek bilo zadnja rupa na svirali.

Kad je 2008. godine vođenje ove ustanove preuzeo HDZ-ov Branislav Šutić, brzo je svog prethodnika Borislava Pericu optužio da je na Plitvicama nagomilao dugove, a potom i sam, kao HDZ-ov kadar, prvo bio smijenjen, a kasnije dobio i otkaz 2012. godine.

Afera terenac

Na dva mjeseca kao v.d. ravnateljice Šutića će potom zamijeniti dugogodišnja djelatnica parka Roža Poznanović da bi u kolovozu 2012. godine bivši ministar zaštite okoliša Mihael Zmajlović tamo “instalirao” dotad većini nepoznatu Lidiju Bertović.

Više nego po dobrim rezultatima, Bertović je postala poznata nakon što je na račun parka raspisala natječaj za kupovinu terenca vrijednog 600 tisuća kuna, a njen odlazak iz te institucije bit će ovjekovječen razgovorom na policiji kamo su je odveli nakon što su je u vlastitom automobilu zatekli okruženom gomilom fotokopirane dokumentacije iz Plitvica.

Naslijedila ju je potom ekonomistica Natalija Božičević - rijetka za kojom još do danas nisu pronađeni nikakvi repovi - a cijelu priču je potom zaokružio Anđelko Novosel.

Mnogi među njima zajedno s institucijama nadležnima za nadzor parka, čast iznimkama, Plitvička su jezera godinama vodili praktično kao privatne prćije, dopustivši pritom da se na najveće hrvatsko prirodno blago nakači kompletna lička i šira lokalna zajednica, isiše ga poput pijavice, a potom rješenje problema zatraži u francuskim zaštitarima.

To se među ostalim sugerira i u analizi jedne konzultantske kuće iz 2014. godine koja iznalazi kako je u okolici parka prema službenim statističkim podacima zaposleno tek 10 posto lokalnog stanovništva, od čega polovica na području javne ustanove Plitvice.

Studija potom pokazuje kako nacionalni park, usprkos prihodima koje ostvaruje, pati od kroničnog nedostatka interpretacijskih sadržaja, novih ulaznih recepcija, potpune marginalizacije hotelsko-ugostiteljskih sadržaja te bezrazložno sužene zone posjeta koja zapravo predstavlja pravi problem u prihvatu većeg broja posjetitelja.

Prije rata, upozorava me jedan izvor blizak parku, oko 700 tisuća posjetitelja Plitvica na raspolaganju je imalo čak 45 kilometara plitvičkih staza koje su danas, u vrijeme milijun i 400 tisuća posjetitelja, sužene na neprimjerenih 23 kilometara.

Smanjenje zona

“Iz sustava posjećivanja tako su kroz godine izbačeni kompletno Prošćansko jezero, pola jedne obale Kozjaka te kanjon rijeke Korane iako za dio tih izbačenih područja, posebno šumskih, danas praktično više nema nikakvih opravdanih razloga. Problem, dakle, ne leži toliko u prevelikom broju posjetitelja već u činjenici da je zona posjeta parka kroz godine smanjena na minimum minimuma. Osim toga, cijela priča oko prevelikog broja posjetitelja malo je pretjerana, posebno s obzirom na to da nitko nikad nije predočio neki opipljivi dokaz kako to posjetitelji parka nepovratno prijete njegovoj zaštiti. Bit će, ipak, da milijun i 400 tisuća gostiju na 23 kilometara staza nepovratno kvare iskustvo posjećivanja parka, a to je pak manje pitanje za UNESCO, a više za njegovu upravu”, upozorava izvor Jutarnjeg.

Drugi je pak problem rukovođenja parkom predstavljala lagodno definirana pozicija ravnatelja koji su godinama bez uplitanja Upravnog vijeća parka donosili odluke o javnim nabavama do iznosa od čak milijun kuna, a potom i činjenica da su na čela upravnih vijeće kroz godine redovito postavljane osobe posve neupućene u poslove zaštite prirode, a posebno poslovanje ustanova kao što su to nacionalni parkovi.

Zato je i bilo moguće da ta široka plejada plitvičkih rukovoditelja u potpunosti zanemari 2007. godine donesen desetogodišnji Plan upravljanja parkom, dokument koji je trebao u duljem periodu promišljati zaštitu, razvoj i rast ove vrijedne prirodne baštine, ali je iz njega danas ispunjeno možda dvadesetak posto zacrtanih ciljeva.

Od devet akcijskih planova koliko ih je Planom upravljanja bilo predviđeno donijeti u periodu od jednog desetljeća, izrađena su tek dva, uprave parka propustile su izgraditi i nove recepcije na lokacijama Babin potok, Prijeboj, Grabovac - Korana i Kuselj - Saborsko, a nikad u cijelosti s ceste D1 nije izmješten tranzitni promet, jednako kao ni transportni koji je trebalo izmjestiti s dviju okolnih prometnica.

Ironično, ali ni jedan ministar zaštite okoliša od 2007. godine naovamo niti jednu upravu parka nije zapitao zašto je ustanovu vodila suprotno njenom temeljnom i važećem dokumentu, a iako je Plan upravljanja predviđao čak i njegovu reviziju, ona nikad nije bila propisana kao obvezna, pa se ministrima zaštite okoliša nije niti dalo baviti takvim trivijalnostima.

Doduše, taj je plan upravljanja parkom, upozorava me jedan sugovornik, općenito bio teško provediv s obzirom na to da je tek djelomično pratio tada važeći Prostorni plan za područje Plitvica pa je ovo nepoklapanje stvorilo povoljan vakuum za brojne interesne skupine koje su u Plitvičkim jezerima našle neiscrpnu kravu muzaru.

I dok je broj ležajeva u hotelima ostao jednak kao i prije 2007. godine, onaj u privatnom smještaju se udvostručio, ali usprkos već ranijim dojavama kako se na području nacionalnog parka navodno događa bespravna gradnja, prvi posjet građevinske inspekcije događa se tek 2016. godine, ali inspektori pronalaze samo pet objekata za koje izdaju rješenje o uklanjanju.

Postojeći hoteli dotle se zbog striktnih pravila ne smiju dograđivati niti proširivati, a kako Plan upravljanja parkom ionako niti jednim jedinim slovom ne spominje hotelijersko-ugostiteljsku uslugu, njenim se razvojem, izuzev neuspjelih pokušaja proširenja soba u hotelu Jezero, rukovodstvo parka gotovo u potpunosti prestaje baviti što će eskalirati u formi famoznog “plitvičkog hamburgera”.

Godišnja izvješća

Šokira potom i činjenica da Ministarstvo zaštite okoliša, kojemu je upravno vijeće parka od 2013. godine bilo dužno slati godišnja izvješća o radu, sve do 2016. godine nije zaprimilo niti jedno jedino izvješće o radu te ustanove niti je zbog tog propusta ikad alarmiralo rukovodstvo parka.

Jedan jedini upravni nadzor nad ustanovom koji je nakon dugog niza godina konačno napravljen 2013. godine tako je najbolje pokazao kakvom se nepodnošljivom arogantnošću upravlja Plitvicama.

Ravnateljica Bertović, pokazalo se, trošila je sredstva parka bez pristanka upravnog vijeća, predbacivalo joj se i da je kriva što nije na vrijeme obnovila objekt Lička kuća, što je bez znanja upravnog vijeća davala prostore parka u zakup, a posebno je šokiralo da park, koji raspolaže impozantnim količinama novca, zgradu predviđenu za znanstveno-stručni centar upotrebljava kao urede za upravu.

Može se tu prigovoriti i organizaciji same ustanove koja prema posljednjim podacima broji 650 zaposlenih, od čega njih čak 76 u službi prihvata, vođenja i informiranja posjetitelja dok o 29.685 hektara površine skrbi samo deset nadzornika.

Ravnatelju, s druge strane, pripada cijeli sijaset povlastica kao što su službeni automobil i vozač te poslovna kreditna kartica.

Bilo kako bilo, privremena uprava parka, iz kvote Mosta, uz pomoć ministra zaštite okoliša, također iz kvote Mosta, sada u suradnji sa stranim stručnjacima donosi novi desetogodišnji plan upravljanja parkom jer ovaj postojeći, koji nitko ne ispunjava, istječe u listopadu ove godine.

Novi dokument

Ironično, većina od njega ne očekuje previše s obzirom na to da bi dokument trebao pratiti novi Prostorni plan Plitvica, onaj isti koji rukovodstvo parka, ali i dobar dio “nenovoselske struje”, smatra štetnim.

Njime se, tvrde sugovornici Jutarnjeg, područje građevinske zone smanjilo za 40-ak posto, ali se dopustila gradnja u najugroženijim selima Plitvice i Jezerce te omogućilo proširenje smještajnih objekata.

Stoga ostaje za vidjeti kako će izgledati novi strateški dokument parka nastao u mandatu Mosta te koliko će brzo nekoj novoj političkoj struji, jednom kad preuzme park, trebati da ga odbaci.

I dok se tako već godinama bezuspješno lamentira nad sudbinom Plitvica, prošlog tjedna Vlada RH, zadivljena prihodima, parku oduzima 12,4 milijuna kuna dobiti te određuje da se oni, kao višak prihoda, uplate nacionalnom parku Sjeverni Velebit, za potrebe projekta Centra za posjetitelje.

Plemenita gesta, zaboravimo li na paradoks da ni u Plitvicama još nisu sagrađen centar za posjetitelje.