PRIVATIZACIJA S HAPPY ENDOM 'Bili smo pred gašenjem, a onda su došla braća Indijci i napravili čudo'

Hrvatska propala biznis priča uvijek ima sličan scenarij.Ide otprilike ovako. Tvornica je osnovana za vrijeme Jugoslavije i bila je neupitni lider na tržištu. Onda je 90-ih nastupila privatizacija. Ona je donijela više lošega nego dobroga, no tvornica se nekako uspjela održati.

Vlasnici su zatim odlučili promijeniti poslovnu filozofiju. Novi core biznis postala je neka druga ekonomska niša, a tvornicu koja je nekad dobro radila stavili su na tržište jer je proizvodila gubitke.Naravno, za gubitke vlasnici nisu okrivljavali sebe.Zatim bi tu propalu tvornicu zajedno s atraktivnim zemljištem kupio neki tajkun, preprodao bi je tri puta, zaposlenici bi završili na burzi, a tvornica bi se na kraju ugasila.Tako izgleda kraj hrvatske biznis priče.

Mudar vlasnik

Ipak, rijetko u Hrvatskoj kraj bude nešto drukčiji i neočekivano završi happy endom.

Znam da zvuči nevjerojatno, ali baš takva happy end priča sa sličnim scenarijem odvija se u Ludbregu u Frankopanskoj ulici, gdje se nalazi tvrtka ACG Lukaps.Ta tvrtka bavi se proizvodnjom kapsula za farmaceutsku industriju i lani je imala oko 75 milijuna kuna prihoda, oko deset milijuna kuna dobiti, koje je stvorilo 180 zaposlenih. Treći su proizvođač kapsula u Europi, u sljedeće dvije godine cilj im je proizvesti 15 milijardi kapsula godišnje i sve do jedne izvest će po svijetu.A prije samo sedam godina bili su pred gašenjem.

Da sve ne bi otišlo k vragu, te 2007. godine pojavila su se braća Singh, vlasnici indijske ACG grupacije, drugog najvećeg proizvođača kapsula u svijetu, i kupili tvornicu za sedam milijuna eura.Oko četiri milijuna eura uložili su u modernizaciju i prije tri godine tvornica je počela poslovati u plusu. No, vlasnici iz tvrtke nisu uzeli ni lipe. Sve što se zaradilo reinvestiralo se u daljnje poboljšanje posla.

Upravo grade novu tvornicu koja bi trebala biti gotova do 2016. godine, kada će napokon završiti investicijski ciklus vrijedan 35 milijuna eura.Napokon, jer kako mi priča mladi direktor Marko Fresl, jedva čekaju da krenu u daljnje investicije.

- Novi vlasnik nije uložio novac da bi odmah zaradio niti upumpava novac kako bi nas održao na poslu. Ne daje nam ribu kako bismo se nahranili, već nas je naučio pecati. Vlasnik je mudar - govori mi Fresl dok sjedimo u njegovu skromnom, pomalo neuglednom uredu od desetak kvadrata.I cijela tvornica izvana izgleda pomalo neugledno, no neće još dugo.

Do kraja 2016. tvornica i upravna zgrada dobit će novi modernistički izgled koji su osmislili mladi arhitekti Kata Marunica i Nenad Ravlić iz biroa NFO.

Njihova vizija nove zgrade koja će se prostirati na 13.000 metara kvadratnih toliko se svidjela indijskim vlasnicima da su odlučili da će taj model zgrade postati unificiran za sve buduće tvornice koje po svijetu bude gradila ACG grupacija.Hoće li tada dobiti novi, nešto luksuzniji i izgledom moderniji ured Marka Fresla ne zanima. Bitno mu je da radi.

Kapsule duginih boja

- Iskreno, briga me za ured. Upravna zgrada ima četiri ureda i dva WC-a i to je to. Puno su važniji naši proizvodi i pogon, zar ne - kaže Fresl.Ispričava se što nas on osobno ne može provesti po tvornici.

- Puno je posla i imam neodgodive stvari. Mediji su nam važni, ali važniji nam je posao i rad - dobacio je u prolazu.

A da se radi, uvjerili smo se kada nas je tvornicom proveo Siniša Šantavec, voditelj planiranja i pakiranja, koji je u tvrtki već 14 godina.Koncept proizvodnje, poprilično pojednostavljeno, izgleda otprilike ovako: Sirovina, a to je u slučaju proizvodnje kapsula, želatina, usipava se kao prah u strojeve za kuhanje. Nakon što se želatina skuha, ide u tank u koji se dodaje boja. Kasnije će me poučiti Fresl da su dimenzije kapsula standardizirane, da je najveća kapsula s oznakom 00, a najmanja s oznakom 4. Boju naručuje kupac i ako želi, kapsula može biti i u duginim bojama.

Nakon što se želatina pomiješa s bojom, tank se stavlja u stroj.

Iz stroja zatim izlaze šiljci koji se umaču u želatinu, a nakon što se izvuku, oko šiljka se primi želatinski film.

Uskoro iz stroja izlazi kapsula.

Trenutno su u Lukapsu godišnje tako proizvede oko pet milijardi kapsula, odnosno oko 15 milijuna dnevno jer tvornica radi 365 dana u godini, od 0 do 24, u tri smjene. Kapsule zatim idu na kontrolu.

Nakon stroja, već pune 33 godine kontrolira ih i Marija Grabrovec. Ona je vizualna inspektorica kapsule. To pak znači da svojim očima kontrolira jesu li kapsule ispravne. I tako dnevno pregleda oko 1,2 milijuna kapsula, odnosno mjesečno oko 25 milijuna komada.

- Poprilično dosadan posao - pokušam je omesti.

Marija i njezine tri kolegice nisu ni trepnule.

Vizualne inspektorice

- One imaju nešto drugačiji režim rada. Rade sat vremena pa 15 minuta imaju pauzu. Zatim rade dva sata pa pola sata imaju pauzu - priča mi Siniša dok me odvodi u komore gdje su tri stroja. Svaki od tih strojeva opremljen je s nekoliko kamera koje nepogrešivoukazuju i na najmanje greške na kapsulama.

- Evo, to je budućnost - kaže Siniša.

Ti strojevi, naime, zamijenit će Mariju i njene kolegice. No, one neće dobiti otkaz. Uskoro će krenuti na edukaciju kako rukovati strojevima za kontrolu kapsula.

Edukaciju je već prošla Marinka Milner. Iako umjesto nje kapsule gledaju objektivi kamera, za nas nema vremena. Ispod stroja nalaze se tri posude. U jednu padaju neispravne kapsule, a u ostale dvije posude one koje će ponovno morati proći test kvalitete. Nakon finalne provjere, kapsule se spremaju u kutije i odlaze u skladište. Tamo ostaju najviše 10 dana jer sve što u Lukapsu proizvedu odavno je naručeno. U pogonu kojim prolazimo velika je gužva. Kako zbog skorašnjeg preuređenja prostora, tako i zbog tri nova modernija stroja koji bi im trebali omogućiti povećanje kapaciteta.

- Kad su Indijci došli, godišnja proizvodnja bila je 1,8 milijardi kapsula. Trenutno smo na pet milijardi, a želja je doći do 15 milijardi - rekao je Fresl.

U sastavu Razvitka

Lukaps, tvornica u sastavu tvrtke Razvitak, osnovana je 1981. godine, i to za farmaceutske industrije bivše Jugoslavija, od Alkaloida, Plive, Krke, Hemofarma, Leka, Belupa. Početkom 90-ih došlo je do privatizacije, a u jednom trenutku vlasnici tvrtke Razvitak odlučili su krenuti i u biznis s lijekovima. Tako je osnovana tvrtka Farmal, poznata u javnosti po nedavnoj aferi Hipokrat. No, kada su krenuli u biznis s lijekovima, automatski su postali konkurencija onima koji su kupovali kapsule. I dogodilo se očekivano. Nekadašnji kupci Razvitku rekli su: ‘Hvala lijepa, ali mi ne želimo biti idioti koji će kupovati vaše kapsule i tako financirati vaš biznis s lijekovima’. Posao s proizvodnjom kapsula je počeo padati. Lukaps je bio dužan na sve strane pa su vlasnici odlučili tvornicu ponuditi na tržištu.

Indijska ACG grupacija, koja je kupila tu ludbrešku tvornicu, ima 3500 zaposlenih, pet lokacija za proizvodnju kapsula i drži oko 18 posto svjetskog tržišta. Lukaps je bila prva investicija izvan Indije.

O kakvom s gigantu radi govore i godišnji prihodi koji premašuju pola milijarde dolara. Osim prizvodnjom kapsula, Indijci se bave i proizvodnjom strojeva, odnosno svom pratećom infrastrukturom koja je potrebna za farmaceutsku industriju. U Ludbregu se radi, proizvodi za istočnu Europu i Rusiju, a iz Londona se proizvodi prodaju na tržište zapadne Europe i SAD-a.

- Indijac je došao i rekao: ‘Sad ćete raditi ovako’. Na početku je bila vojnička stega. No, onda je shvatio da i Hrvati znaju raditi i da i ovdje postoje ljudi koji znaju što je kapsula. Srećom, Indijac je dovoljno mudar i to je shvatio navrijeme pa danas imate situaciju da su neke stvari iz Lukapsa preslikane u Indiju i obrnuto - objašnjava Fresl.

- Koje - zanima me.

- Teško mi je reći. Od nekih dijelova strojeva, recimo. Naprimjer, naš način prodaje u Europi puno je primjenjiviji Europi nego što su to radili Indijci. Teško ćete u indijskom sariju Nijemcu prodavati kapsule. Ali je Indijac dovoljno mudar da to shvati, posluša savjet. Vjerojatno zbog toga imamo odličnu suradnju - smatra Fresl, po struci veterinar. No, nikada nije radio u struci i njegov put do Lukapsa poprilično je nekonvencionalan. Prije nego što je završio Veterinarski fakultet, imao je poprilično sreće jer je za vrijeme studija imao priliku odraditi praksu u njemačkom farmaceutskom divu Bayeru. Radio je u laboratoriju s pokusnim životinjama. Nakon diplome, posao je pronašao u Imunološkom zavodu koji je tražio čovjeka koji će voditi laboratorij za pokusne životinje.

Dvije je godine bio u Imunološkom i shvatio da se ne želi baviti veterinom, već biznisom u farmaciji, pa je završio MBA. Zatim se javio na Lukapsov natječaj za direktora proizvodnje.

- Oni su, ali zaista nevjerojatno, tražili čovjeka s iskustvom u farmaceutskoj kompaniji. To sam imao u Bayeru. Zatim čovjeka koji je vodio pogon. To sam radio u Imunološkom. Čovjeka sa znanjem iz biznisa. A ja završio MBA. Došao sam i rekao: ‘Vi tražite mene’. I dobio sam posao - ispričao je Fresl.

I ne samo to.

Rekli su mu da će, ako se pokaže dobrim, postati direktor tvrtke. To mu je rekao tadašnji direktor koji mu je uskoro postao mentor pa je od 8 do 16 sati Fresl radio u proizvodnji, nakon čega je s direktorom učio o biznisu.

Šef i mentor u jednom

- I to je genijalna stvar. Njima tvrtke vode ljudi iz proizvodnje. Princip je sljedeći. Dakle, imaš šefa koji ti je ujedno mentor i njegov je posao da te pripremi kako bi on mogao otići doma u sjedište tvrtke u Indiju. Cilj mu je pomoći tebi da sve bude kako treba da bi se on vratio svojoj obitelji i napredovao u središnjici - objašnjava Fresl i otkriva kako su Indijci oduševljeni Hrvatskom te da bi rado još ulagali.

Za dvije godine već će imati zemljište na kojemu će graditi novu tvornicu, a trebala bi biti smještena između Zagreba i Ludbrega. Prije nekoliko mjeseci ACG je proveo anketu o zadovoljstvu radom u kompaniji, a istraživanje je obuhvatilo i Lukaps.

Na kraju je agencija koja je provodila istraživanje došla do rezultata da su u Lukapsu natprosječno zadovoljni.

Izvrstan kolektivni

- Pitali su nas jesmo li muljali. Naravno da nismo. Prvo, naša je hijerarhija vrlo plitka. Dakle Uprava ima jednog člana, a to sam ja. U menadžmentu je sedam ljudi, imamo 18 rukovoditelja, a ostalo su radnici. A ti radnici su vrh. Mi nismo glupi da ne slušamo radnike. Od 100 ideja koje imaju, 97 je blesavih, ali su tri odlične - kaže Fresl.

Tvrtka koja je prije sedam godina bila pred zatvaranjem, danas ima 180 zaposlenika. Oko 15 posto zaposlenika ima VSS, oko 10 posto ih je NKV, a ostali imaju SSS.

- Premalo je VSS-ova i naša je želja zaposliti što više farmaceute, strojara, biotehnologa i kemičara. Samo tako se može naprijed - tvrdi.

Radnicima se redovito isplaćuju božićnice, uskrsnice, regresi, darovi za dijete. Prosječna plaća je pet tisuća kuna neto, a svi zaposlenici imaju varijabilni fiksni dio plaće. Varijabilni dio ovisi o egzaktnim brojkama, odnosno - princip je, koliko napraviš, toliko imaš.

- Nezadovoljan radnik - loš proizvod, zadovoljan radnik -dobar proizvod. To je misao kojom se mi vodimo. Imamo jako dobar kolektivni ugovor, a predsjednik sindikata je osoba koja 33 godine radi u Lukapsu. Dakle, nije neka osoba koju je kupila Uprava. Imamo takav odnos da on meni kaže kako postoji jedan kojeg bismo trebali maknuti jer ne radi. A to je uloga sindikata. Da štiti radnika. Jer ako jedan ne radi, onaj drugi mora raditi dvostruko. A plaća je ista. A to onda ne ide - kaže Fresl.

S radnicima se stalno radi, odnosno usavršava njihov rad.

- Radnik na stroju mora pratit deset parametara. Sedam poznaje odlično, a tri i ne baš. Onda to ispravljamo. Ili, recimo, neki su unaprijeđeni na mjesto voditelja. On je odličan radnik, ali je loš šef. Dakle, izgubiš dobrog radnika, a dobiješ lošeg šefa. Stoga radimo i s njima. Bez usavršavanja i konstantnog rada nema uspjeha - objašnjava.

- Jeste li imali problema za vrijeme afere Farmal - pitam ga za kraj.

- Ne, jer sve izvozimo u inozemstvo. Ali, naši se ljudi hrane tuđom nesrećom. Mi smo sretniji što je Farmal tada riknuo nego što je Lukaps uspio. Ako želimo izaći iz krize, to je nešto što moramo mijenjati - zaključio je.