Problem Sveučilišta u Zagrebu nije Boras. Problem su šutljivi glasači, ta ‘fina gospoda‘...

Da bi se razumjelo što je zagrebačko sveučilište danas, dovoljno je krenuti od jednog malog, ali znakovitog detalja. Prije nekoliko je dana, naime, Radio Student otkrio da je Sveučilište u Zagrebu dalo čak 270.000 kuna za dokumentarni film Jakova Sedlara. Film o kojem je riječ zove se “Hrvatske sportske legende”, a prema odluci rektora Damira Borasa, Sveučilište je film financiralo - dvaput (!). Jednom je novac dalo za dugometražnu, drugi put za kratkometražnu verziju istog filma.

U normalnom svijetu, na normalnom sveučilištu, vijest koju je objavio Radio Student sama po sebi bila bi povod za skandal, a možda i za kriminalističku istragu. Jakov Sedlar je, naime, savjetnik istog rektora koji mu je dao novac za navedeni film. Taj novac daleko nadmašuje budžete i cijenu koštanja jednog arhivsko-kompilacijskog dokumentarca. Ne postoji nikakav razlog zašto bi se dvaput financiralo snimanje kratke i duge verzije istog filma. Ne postoji nikakav razlog zašto bi Sveučilište izdašno financiralo dokumentarac o sportu koji sa Sveučilištem, kao i ni s jednim akademskim kolegijem, nema veze. Konačno, ne postoji civilizacijsko obrazloženje da Sveučilište ovakav novac ubacuje u audiovizualnu produkciju, a da to radi bez programa, proklamiranog cilja i transparentnog natječaja.

No, povrh svih tih formalnih problema, u priči o Borasu i Sedlaru postoji jedan dublji, fundamentalni problem. Zagrebačko sveučilište, naime, ima filmsku školu. Na toj školi rade deseci izvrsnih režisera, snimatelja i montažera, na njoj studiraju deseci darovitih studenata. Uz sve njih, rektor zagrebačkog univerziteta odriješio je kesu da financira film apsolutnog diletanta. Širokogrudno je poškropio novcem čovjeka koji je već tri desetljeća u ozbiljnim filmskim krugovima služi za podsmješljivu porugu. Premda Jakov Sedlar preko svojih medijskih sluškinjica desetljećima ustrajno prodaje priču da ga hrvatska filmska industrija ideološki šikanira, stvari u zbilji stoje drukčije. Jakov Sedlar je, naime, bio i ostao diletant, personifikacija filmskog treša. Jakov Sedlar ni za koga u ozbiljnom svijetu nije dobar, osim za jednu jedinu, dobrodušnu instituciju dovoljno savitljivih kriterija: a ta je institucija zagrebačko sveučilište.

Radio Student otkrio je priču o tajnoj “filmskoproducentskoj” karijeri rektora Damira Borasa samo nekoliko dana prije nego što je isti taj rektor Boras opet napunio novinske stranice. Ovog tjedna zagrebački je rektor - sleš - filmski impresario svrgnuo izabranu dekanicu Filozofskog fakulteta da bi na njezino mjesto silom doveo okupacijskog gubernatora. Inače veliki pobornik sveučilišne autonomije, Boras je pogazio autonomiju najstarije i najutjecajnije sastavnice vlastitog univerziteta te za oktroiranog guvernera Filozofskog fakulteta doveo veterinara kojem je područje ekspertize zaštićena creska janjetina.
Svi koji i površno prate sveučilišni život, znaju koji su stvarni razlozi za tu okupaciju Filozofskog. Na prizemnoj razini, riječ je o prijesnoj osveti pogođene taštine.

Borasov je prorektor Ante Čović, naime, zatečen u kreativnom uljepšavanju vlastite znanstvene biografije, a to kreativno uljepšavanje sankcioniralo je etičko povjerenstvo njegova vlastitog fakulteta. Sujetni prorektor to je tjeranje maka na konac proglasio mobbingom, a potom tu presudu za mobbing iskoristio kao izliku da na Filozofski pošalje padobrance i konjicu. No, osim puke i prizemne taštine, podvrgavanje FF-a prisilnom gubernatoru ima i druge, kudikamo prizemnije motive. Damir Boras je, naime, već godinama bezuvjetni gospodar zagrebačke univerze. On poput osamnaestostoljetnog despota vlada imenovanjima, zapošljavanjima, programima, osnucima i gašenjima studija, projektima, pa čak i - kako vidimo- filmskoprodukcijskim pothvatima.

Postojala su tek rijetka “galska sela” nad kojima imperator Boras nije imao vlast. A jedan od tih otočića bio je - kuku i pomagaj - njegov matični fakultet i matični fakultet njegova pobočnika Čovića. Pa su dvojica gazda zagrebačke univerzitetske korporacije zaključili da - parafraziramo li Tuđmana - “na FF-u ne može biti oporbene situacije”. Zaključili su - da citiramo kralja Aleksandra - da “između njih i Filozofskog više neće biti posrednika”. Lisica je ušla u štagalj, pa sad Boras i Čović mogu na miru kuhati napredovanja, štelati koeficijente, zapošljavati novake, nagrađivati poslušnike. Mogu, konačno, i na FF-u raditi ono što umješno rade na čitavom zagrebačkom sveučilištu: dakle, stvaraju koteriju zahvalnih plaćenika.

No, u ovoj priči problem nije Boras, niti je problem Čović. Oni su onakvi kakvi jesu. Problem je ona šutljiva ili ne baš tako šutljiva većina koja već godinama Borasu služi kao vučićevsko-putinovska glasačka masa. Problem su ljudi koji sjede u sveučilišnim tijelima, koji su dekani i/ili glasači u Senatu i koji već desetljeće bespogovorno, poput kineskih partijskih aparatčika, dižu ruku za ono što predlaže Prezidij Vrhovnog Sovjeta. Problem je što Borasu i Čoviću sve prolazi, što im prolazi ako treba i dvotrećinski, što im prolazi bespogovorno i bez rasprave, a po novom običaju - blaženom virusu hvala - čak i bez potrebe da se ljudi uopće sastanu.

Ta ista nijema, tupa glasačka masa bez rasprave i pogovora dvotrećinski je svrgnula vlastitu kolegicu dekanicu jer ona je, biva, vršila mobbing nad vlastitim - nadređenim (!). No, toj istoj glasačkoj masi nije problem bio kad je Damir Boras zatečen da besplatno i bespravno ljetuje u apartmanu u Dubrovniku koji Sveučilište koristi za kongrese. Toj istoj masi krotkih i kupljenih ovaca nije bio problem kad je Boras dvaput platio isti film simbolu hrvatskog filmskog treša Jakovu Sedlaru.

Toj masi Borasovih ornih glasača nije problem bio kad se jedan od dekana na tom istom univerzitetu našao kao lik u optužnici USKOK-a. Nije im problem bio kad je dekan jedne od sastavnica dilao za novce lažne ekspertize, kad je iz koruptivnih pobuda krivotvorio javnu raspravu o zakonu, kad je kao uslugu podmićenoj političarki dobio zadatak da ministrici “objasni sve o kravi buši”.

Kratak je, ukratko, taj stočarski put od krave buše do creske janjetine. Akademska korupcija, izgleda, na UniZg-u nije takav problem da bi se senatski mandarini probudili iz drijemeža. Ali, zato “mobbing” jest. Pa, molim vas, kakav je to, uostalom, način? Zamislite kad bi se svakom sad išlo gledati je li napuhivao bibliografiju ili dvaput reciklirao isti rad?

I zato problem nisu Boras i Čović. Problem nije vodstvo zagrebačkog sveučilišta, problem nisu pakosni mediokriteti i klaunske figure koje danas čine lice te univerze. Problem su šutljivi glasači. Problem su ta fina gospoda - profesori i doktori, liječnici, muzičari, arhitekti, inženjeri, agronomi i farmaceuti - koji drže na špalama tu civilizacijsku sramotu. Problem su oni koji je drže na leđima svojom dvotrećinskom šutnjom i svojim nekonfliktnim pritiskom na glasački “klik”.

Problem su oni koji djelom ili propustom podupiru taj anticivilizacijski status quo, a čine to - cinično i bez iluzija - zato što im nešto od Gazde treba. Zato što su zahvalni. Zato što su dobili ili će dobiti novu zgradu, popravak krova, koeficijent, mjesto za novaka, projekt, sredstva za knjigu ili znanstveno putovanje.

Stoga problem nije Boras. Problem su oni. Oni koji su šutnjom i glasačkom krotkošću pretvorili zagrebačko sveučilište u sivi dom bez kriterija, igralište za sedlare, klijentistički punkt za dilanje lažnih ekspertiza i za perpetuiranje konfabuliranih biografija. Problem su oni kojima je ovako, jebiga, dobro. Jer, ne takvima ne smije biti dobro. Ovo se društvo treba potruditi da takvima ne bude dobro. Treba se pobrinuti da im bude loše.

Zagrebačko sveučilište je - više je puta napisano - alma mater Hrvatske. To je najstarije i najvažnije hrvatsko sveučilište čiju diplomu nose toliki, od sadašnjeg premijera do nobelovaca i od uglednih liječnika - eto, recimo - autora ovog teksta. Diplomanti te univerze patentirali su epohalne lijekove, gradili antologijske zgrade, bili pioniri radiologije ili umjetne oplodnje. Oni su dizali socijalističku industriju, pisali važne romane, snimali važne filmove, transplantirali srce, stvorili moderne hrvatske medije.

Bez te univerze ne bi bilo ni Končara ni Plive, ni Podravke, ni škverova; ni EXAT-a ni Gorgone ne bi bilo, uostalom, ni Jutarnjeg lista. Stoga je ružno i strašno gledati da se ta dična institucija izvrgnula u tužnu straćaru klijentelizma i korupcije, ustanovu šutljivih klimoglavaca koji ciničnim, dvotrećinskim “klikom” odrađuju dug klijentističkim gazdama.

S ovakvim zagrebačkim sveučilištem, Hrvatska je trajno i nepopravljivo defektna. S ovakvom zagrebačkom univerzom, ona je poput organizma koji nema moždanu koru. Zagrebačko je sveučilište - doista, i bez zrna pretjerivanja - postalo najveći razvojni, civilizacijski, a samim time i politički problem ove zemlje.