Samo da vam ukratko predstavim svoga sina: ima deset godina i osvojio je prvu nagradu na državnom natjecanju u saksofonu. U mjesecu u kojem je Ustavni sud ukinuo dodatno bodovanje za, mi to zovemo, naš zajednički entuzijazam i zalaganje.
Moj je sin od malena pokazivao interes prema glazbi i dugo drndao po sintesajzeru. Onda je počeo slušati jazz. Bio sam presretan kad sam shvatio da su mu glavna inspiracija Stanley Getz i Charlie Parker. I to sa sedam godina!
U drugom osnovne škole rekao je da želi svirati saksofon. Upisali smo ga u Glazbenu školu Rudolfa Matza u zagrebačkoj Selskoj, posla sata od naše kuće. Škola ne košta niti približno toliko koliko daje, plaćamo je godišnje oko 1300 kuna. Izuzev instrumenta koji je s opremom koštao 10-ak tisuća kuna, prava investicija u glazbeno obrazovanje našeg sina su vrijeme, trud i volja, prvenstveno njegova, a onda i suprugina i moja.
Poticanje vježbanja
Sada je treći razred glazbene i raspored mu je takav da ima sate svaki dan, ponedjeljkom zbog zbora i dva puta.
Kada je redovna škola ujutro, saksofon ima u 17.15 do 18 sati, a zbor od 19.30 do 21 sat. U utorak ima solfeggio od 14.50. Srijedom je slobodan ako se ne priprema za nastup pa ima probe s profesoricom klavira. Kada se sprema za jače natjecanje, probe s klavirom su dvaput tjedno.
Svaki put ga vozim do škole i nije mi teško.
Kod kuće ga potičem na vježbu jer na sate ne može dolaziti bez pripreme.
Njegov profesor u glazbenoj školi Nikola Hrković je mladi entuzijast. Na posao putuje iz Jaske i nije mu problem odreči se satnice i obaviti kakvu vježbu s učenicima i subotom. Za njega znam da je muzičku akademiju završio u Grazu i da ima poseban, mogao bih reći nevjerojatan odnos s djecom. Osim moga sina, još je dvoje djece dogurao do držvnog natjecanja. On je za mene uzor u hrvatskoj prosvjeti.
Da razjasnimo jednu stvar: žao mi je svakog djeteta iz sredine bez glazbene ili plesne škole. Žao mi je svakog djeteta koje nema mogućnost razvijati svoj talent, bilo umjetnički, bilo sportski.
No, zanima me jedna stvar vezana uz poruku ministara obrazovanja Željka Jovanovića. On, dakle, kaže da će se odsad nagrađivati učenici koji idu na natjecanja iz znanja iz fizike, kemije, hrvatskog jezika...
Čekajte, zar glazba nije znanje i vještina?
Premalo podataka?
Zaboravlja li ministar da glazbeni odgoj nije izborni predmet, već redovni školski predmet kao što je i fizika? I prije odluke Ustavnoga suda, žarko sam želio pitati ministra kako to da jedino iz predmeta poput glazbenog i likovnog nema natjecanja? Zar su to prekreativni predmeti s premalo podataka za “nabubati”?
Moj desetogodišnjak je odličan učenik u redovnoj školi, a koliko stigne bavi se i džudom. Vjerujem da ga zbog truda koji pokazuje treba nagraditi. Glazba, ples i sport stvari su koje oplemenjuju ljude, daju im alternativu, otvaraju spektre mogućnosti i uživanja, bez obzira bio to hobi ili profesija.
Gledajući svoje dijete, vidim da odskače od svojih vršnjaka, koji često nemaju nikakav hobi osim tableta.
Gledajući državu, vidim da joj ne trebaju ljudi koji su iznad prosjeka.
Zato već sada razmišljam o tome da počnem štedjeti novac kako bih djetetu, bude li to jednoga dana željelo, mogao omogućiti da ode iz Hrvatske, gdje se trud uložen u posebne skillove poput glazbe ili sporta izrazito cijeni. Dapače, i više od dobivenih ocjena u školi.
A ovdje? Ovdje će ga sustav natjerati da postane prosječan. Ne znam što će on izabrati u životu, još je premalen. Možda mu glazba dosadi. No ako kojim slučajem odluči baviti se ozbiljno glazbom i ostati u Hrvatskoj, što očekivati? Koliko god da napreduje u saksofonu, neće biti dovoljno da bi mogao imati lagodan život. Ne samo u financijskom smislu. Pod normalnim životom mislim na život kakav želi, a ne kakav mu se nameće, onaj prosječan ili gore od toga...
Nedostatak nagrade
I da, roditelji koji su se bunili zbog postojanja dodatnih bodova za glazbenu školu, plesnu ili drugi strani jezik imaju pravo. Oni su diskriminirani jer u njihovoj sredini nema tih mogućnosti. No, nisam kriv za to što država ne omogućava svoj djeci jednake uvjete. Nisam kriv što vlast ne poštuje svoj Ustav. Nisam kriv što se ne razvijaju talenti nego djeca ubijaju sumanutim kriterijima uspjeha kroz ocjene.
I nisam kriv što sam svom djetetu omogućio da se bavi onime što voli. Žao mi je svakog roditelja koji nema priliku dati mogućnost djetetu da se nečim bavi. No, moj sin i ja za to nismo krivi.
Država protiv roditelja
I ne, nisam frustriran odlukom Ustavnoga suda koja je dodatne bodove proglasila diskriminirajućim. Što uopće očekivati u ovakvoj državi? Sjećate li se je li ikada donesena ikakva odluka po kojoj se cijenio rad i talent? Kada je država ijednom mladom talentu pomogla nagradom, stipendijom, bilo kakvim poticajem?
Mi bodove za srednju školu ne ganjamo, mom sinu to ne treba i nije mi bitno hoće li biti odličan učenik. Mi ganjamo glazbu i talent, potičemo ga da se razvija u smjeru koji je izabrao, koji voli.
Zašto država radi suprotno od nas roditelja koji potičemo razvoj svoje djece? I kao što reže u svim segmentima, pa i onim gdje ne treba, sada reže djecu koja dokazano mogu više od prosjeka.
Ponosni otac
Mario Tuđina
Težak udarac za razvoj vještina i šireg znanja
Nakon što je ministar znanosti, obrazovanja i sporta Željko Jovanović po preporuci Ustavnoga suda ukinuo 20-godišnju praksu dodjele dodatnih bodova pri upisu u srednju školu za učenike koji su paralelno s redovnom pohađali glazbenu ili plesnu školu te učili drugi strani jezik, u redakciju Jutarnjeg stižu brojni prigovori roditelja.
Iako se smatralo da samo rijetki učenici ostvaruju pravo na dodatne bodove zbog kojih su “povlašteni” pri upisu, analize Ministarstva znanosti pokazale su da je čak 70 posto učenika osmih razreda imalo dodatne bodove (većina na temelju učenja drugog stranog jezika). Ustavni je sud, međutim, procijenio da je riječ o diskriminaciji one djece koja u svojim sredinama nemaju mogućnosti pohađanja plesnih ili glazbenih škola.
Ovakvom odlukom prekinuta je praksa nagrađivanja dodatnoga truda, smatraju roditelji.
Obrazovna praksa, pak, drugih država s daleko fleksibilnijim obrazovnim sustavima posve je drukčija, pa primjerice većina američkih sveučilišta iznimno cijeni (i boduje) vještine studenata ostvarene izvan nastavnog procesa. Ocjena je u takvim slučajevima tek jedan od pokazatelja uspjeha, katkad jednako vrednovana poput uspjeha postignutog u sportu, debati ili nekom od umjetničkih područja. (Mirela Lilek)
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....