Profesor ustavnog prava: ‘Izbore u praksi nije moguće poništiti, zaprijetili su SDP-u preko svake mjere‘

Profesor ustavnog prava na riječkom sveučilištu Matija Miloš komentirao je u objavi na Facebooku upozorenje Ustavnog suda u slučaju predsjednika Zorana Milanovića te izdvojeno mišljenje troje ustavnih sudaca.

- Vidim da se, po objavljivanju izdvojenog mišljenja u slučaju upozorenja Ustavnog suda po pitanju kandidature predsjednika Republike Hrvatske, ponovno rasplamsala rasprava o (ne)pravednosti onoga što je Sud napravio. Odmah na početku moram istaknuti da jučer nisam reagirao na razvoj događaja, ne iz političkih razloga koje je u zadnje vrijeme popularno imputirati svima, od Ustavnog suda do naše fakultetske mačke. Nisam reagirao jer nisam stigao. Sljedeće godine imamo tri nova izborna predmeta, završavam monografiju koje sam se nesmotreno prihvatio, a jedan mi rad, moj do sada najjači i izrađen uz veliki poticaj jednog stvarnog ustavnog stručnjaka, stagnira u stanju nacrta već više od godine dana. To sve uz redovite poslove ustavnopravnog Huma, najmanje hrvatske katedre ustavnog prava koja je toliko japanski minimalna da svoje sastanke održava klasičnim telefonskim pozivima i, kada je dovoljan meme, Viberom. No, to nije tema, jer i tako ćemo ove godine dobiti trećeg člana nakon što smo to bili prisiljeni odgoditi. Tema je izdvojeno mišljenje.

Na samom početku treba naglasiti kako izdvojeno mišljenje ne znači mišljenje koje je protivno odluci u odnosu na koju se ističe. Izdvojena mišljenja mogu biti podupiruća (concurring) i osporavajuća (dissent). Suština odluke Suda je da se predsjednik Republike Hrvatske ne smije kandidirati. Izdvojeno mišljenje to ne osporava. Naprotiv, njime se ističu argumenti koje su sveučilišne nastavnice i nastavnici ustavnog prava isticale i isticali tijekom proteklog tjedna te ih se osnažuje apsolutno primjerenom, detaljnijom argumentacijom.

Izdvojeno mišljenje troje sudaca utvrđuje sljedeće:

1. Predsjednik Republike Hrvatske se ne smije kandidirati na parlamentarnim izborima niti utjecati na predizbornu kampanju. Kao što je detaljno objašnjeno, s njegovom zadaćom jamca stabilnosti nespojivo je pristajanje uz jednu političku opciju protiv druge.

2. Predsjednik Republike Hrvatske ne mora nestati iz javnog života. Može i mora govoriti u mjeri u kojoj to traži vršenje njegovih ovlasti. Ovo nije znanstvena fantastika. Čini nam se da jest zbog toga što je Zoran Milanović u svojem izričaju tijekom čitavog svojeg mandata nastupao tako kako jest, ali nekoliko je komentatora već ispravno podsjetilo da je na početku svojeg mandata pokazivao veliku dozu suzdržanosti naspram tadašnjih parlamentarnih izbora i međustranačkih odnosa uopće. Dakle, može se i, u svjetlu višestranačja, mora se. Niti jedna politička stranka nije niti smije postati instrumentom predsjednika Republike.

3. Postoje okolnosti u kojima predsjednik Republike može postati aktivnim čimbenikom u predizbornoj kampanji, ali takve situacije moraju biti takve da je ugrožena opstojnost ustavne demokracije. U izdvojenom se mišljenju navodi da to u Republici Hrvatskoj nije slučaj s obzirom da nezavisnost sudstva nije ozbiljno ugrožena. Da, postoje problemi i ti su problemi zabrinjavajući, ali oni još nisu takvi da njihova glavna sankcija ne bi mogli biti izbori na kojima birači, dakle svi mi, trebaju dati svoj sud o djelovanju vladajućih. Predsjednik Republike mogao bi se angažirati u izborima kada bi se pokazalo da to nije dostatno i da postojeće institucije nisu u stanju spriječiti dokidanje temeljnih postavki ustavne demokracije. No niti tada predsjednik Republike ne bi smio nastupati kao prvak ijedne političke opcije, već kao predstavnik Republike Hrvatske i njezinog Ustava. Imajući u vidu njegovu ulogu arbitra, on bi u takvoj situaciji trebao nastojati djelovati kako se ne bi morala povući najekstremnija moguća mjera u arsenalu Ustavnog suda, zabrana političke stranke. Dakle, ne bi trebao biti dovitljivi krčmar koji upućuje manje ili više primjerene komentare i pamtljive metafore, već djelovati u interesu održanja ustavnosti političkih procesa. Da bismo ilustrirali u kakvim bi situacijama šef države trebao reagirati možemo se okrenuti članku 6 Ustava, koji definira kada se političke stranke može zabraniti: "Protuustavne su političke stranke koje svojim programom ili nasilnim djelovanjem smjeraju podrivanju slobodnoga demokratskog poretka ili ugrožavaju opstojnost Republike Hrvatske". U situaciji kada ne prijete ovakvi rizici, neovisno o zaista ozbiljnim problemima koje trenutno more našu državu, jasno je da neposredan angažman predsjednika Republike u izborima ne može biti jednako opravdan.

4. To što se predsjednik Republike smije kandidirati na izborima za Europski parlament ne znači da se smije kandidirati niti isticati kao kandidat na izborima za Hrvatski sabor. U izdvojenom je mišljenju izvrsno objašnjeno ono što smo isticali u javnom prostoru, a to je da, vrlo jednostavno, da su Europska unija i Republika Hrvatska dva različita konteksta i da, imajući u vidu da u Uniji predsjednik Republike nema isti položaj koji ima u Hrvatskoj, niti ograničenja koja mu nameće njegova funkcija u našim unutarnjim političkim procesima ne mogu imati istu težinu.

Činjenica je isto tako da izdvojeno mišljenje odudara od Upozorenja Suda u dijelu koji se odnosi na političku stranku, SDP. Važno je upozoriti da to nema nikakve veze s kandidaturom predsjednika Republike i angažmanom nositelja te funkcije u izborima. Na pitanje djelovanja šefa države odnose se točke 1 do 4, navedene gore. S druge strane, izdvojeno mišljenje upozorava da se SDP-u prijetilo sankcijom zbog političkog govora, i to gotovo najekstremnijom mogućom sankcijom bez poštovanja jamstava pravičnog postupka i uz nedovoljno vođenje načelom razmjernosti. Iako je tom prigodom izrečeno samo upozorenje, ono je u svojoj srži imalo prijetnju ekstremne sankcije, poništavanja izbora. U tom sam smislu u jednom svojem istupu na (čini mi se) RTL-u istaknuo da u praksi nije moguće poništiti izbore osim u slučaju ekstremnih okolnosti te da to sasvim sigurno neće biti nešto na što će se Sud olako odlučiti. Sama prijetnja tom sankcijom ipak može djelovati otegotno po politički govor, iako je praksa pokazala da su akteri predizborne kampanje upravo iskoristili tu prijetnju SDP-u tako što su je napuhali preko svake mjere i pretvorili u lajtmotiv svojih predizbornih aktivnosti. U svakom bi slučaju bilo poželjno da je Sud, kada je već ulazio u to pitanje, izabrao adekvatniju argumentaciju te formu koja nije tražila iznošenje izdvojenih mišljenja s odgodom i uz bunu javnosti.

Kao što sam ranije istaknuo u jednom istupu, smatram da se Upozorenje odnosi na Zorana Milanovića kao nositelja funkcije šefa države i da ga tako treba čitati i primjenjivati. Od predsjednika Republike opravdano je očekivati maksimalnu dozu odgovornosti. To što je on u svojim javnim istupima tvrdio kako se "njemu ne može ništa" nije privilegij, već proizlazi iz toga da je nositelj ograničene funkcije te, dok djeluje u toj ulozi, mora istupati sukladno tim ograničenjima. S druge strane, svako ograničenje govora pojedinih političkih opcija treba cijeniti sukladno jamstvu slobode govora i strogoj primjeni razmjernosti koju politički govor traži. Tumačenje Upozorenja Suda koje pojedini političari propagiraju, a po kojem se Milanovića ne smije spomenuti, u tom je svjetlu potpuno pretjerano i oduzima biračima prostor i vrijeme da se informiraju o suštinskim idejama političkih stranaka i da sukladno tome ne odlučuju "za" i "protiv" kao da su na referendumu ili u žiriju kakvog nakaradnog reality programa, već o politikama čije oživotvorenje žele podržati za naredni mandat Hrvatskog sabora.

Imam potrebu napisati još nešto. Jučer mi je skrenuta pozornost da se, uz bok sveučilišnih nastavnika ustavnog prava, pojavio komentator, po zanimanju odvjetnik, koji u slobodno vrijeme piše doktorat o pametnim ugovorima. Naravno da je Ustav stvar svih i da apsolutno svi trebaju imati slobodu i pravo komentirati aktualna zbivanja u tom pogledu. Ustavno pravo nije torakalna kirurgija i ne može biti otuđeno od građanstva kojemu treba služiti. Međutim, u slučaju kolegica i kolega pravnika koji se ustavnim pravom ne bave a nastupaju kao veliki eksperti ipak postoji dodatni stupanj odgovornosti. Njihovo tumačenje zaklanja se pravničkom titulom ali nema podlogu koju imaju sveučilišni nastavnici ustavnog ili barem javnog prava uopće. Zato bi, pri procjeni gledišta različitih sudionika javne rasprave, ipak trebalo povući razliku između onih od kojih se očekuje veći stupanj znanja i odgovornosti prema javnosti, posebno nas koji smo plaćeni da se ustavnim pravom bavimo, te onih koji se ustavnim pravom bave hobistički. To nije bitno zato da bi se nas posebno glorificiralo, već baš zato da nam se ne bi dao prostor da pod javni radar izlazimo s političkim, sa strukom nevezanim mišljenjima, koja se, u općoj poplavi ustavnih stručnjaka, odjednom smatraju jednakovrijednima i, shodno tome, jednako neodgovornima.