Prošlo je odavno vrijeme kada se EU borila protiv diktatura

Bivši predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker, jedan od najdugovječnijih, najutjecajnijih i najpoznatijih zapadnih političara s kraja 20. i početka 21. stoljeća, opisujući snagu Europske unije na području vanjske politike, obrane i sigurnosti rekao je kako “i jato pilića izgleda kao prava borbena jedinica” u usporedbi s vanjskom i sigurnosnom politikom EU.

Juncker je u svom stilu to rekao kada se založio za stvaranje europske vojske, za jačanje obrambenog identiteta Europske unije kao važnog elementa jačanja uloge EU u svijetu.

U vrijeme Junckera je došla i ideja o reformi sustava odlučivanja po pitanjima vanjske politike Europske unije kako bi se ukinulo pravo veta i odluke mogle donositi kvalificiranom većinom.

Nije se puno toga promijenilo. EU je i dalje slaba po pitaju obrane, a u vanjskoj politici je još slabija. Slabost EU odražava prije svega nedostatak hrabrosti za čvrste i principijelne stavove.

Europska unija više nije u stanju nedvosmisleno osuditi niti gruba kršenja ljudskih prava u nekim državama ako bi se time ugrozio interes bilo koje države članice. Reakcije EU na kršenja ljudskih prava, na ugrožavanje medijskih sloboda, na zlostavljanje i proganjanje političkih neistomišljenika ograničava se na verbalne izjave zbog kojih se niti jedan diktator, ili netko tko to želi biti, ne mora uzrujavati.

Odavno je prošlo vrijeme kada su diktatori širom svijeta morali brinuti kako će EU reagirati budu li grubo kršili vrijednosti za koje se EU zalaže i koje želi promovirati. Je li to Venezuela, Bjelorusija, Iran, Saudijska Arabija ili Hong Kong, svejedno je.

EU će preko vojske svojih glasnogovornika, ili ponekad i lidera institucija EU, davati snažne izjave iza kojih neće stajati nikakva konkretna namjera za sankcijama.

Jadan je taj narod koji računa da će u borbi za demokraciju i ljudska prava imati i potporu Europske unije. Ukrajina je najbolji primjer kako se na EU ne može računati niti u zaštiti teritorijalnog integriteta.

Ograničene sankcije prema ograničenom broju ruskih dužnosnika nisu ništa promijenile u ukrajinskom sukobu pa je Rusija bez problema, i bez većih posljedica, mogla pod kontrolu uzeti dijelove njezina teritorija. Nikada unutar EU nije postojala jasna vizija ili jedinstvo za neke konkretnije mjere prema Rusiji koje bi Moskva mogla uzeti u obzir.

Danas Europska unija šalje poruke potpore prosvjednicima u Bjelorusiji. Ali Lukašenka neće uplašiti nikakvi pozivi da se “transparentno prebroje i objave rezultati izbora” niti upozorenja da “nasilje prema političkim neistomišljenicima nije rješenje”. Najmanje će ga zabrinuti to što “EU razmatra mogućnost da situaciju u Bjelorusiji stavi na dnevni red sastanka ministara vanjskih poslova u rujnu”. Do tada će EU “pomno pratiti razvoj situacije”.

Europska unija ne uspijeva niti zaprijetiti sankcijama režimu u Minsku, najdugovječnijem u Europi, a kamoli se dogovoriti da se hitno nešto poduzme. Što se tiče EU, broj diktatura u svijetu se bez problema može množiti. Štoviše, i u državama koje su u postupku integracije u EU mogu bez problema jačati autoritarni režimi koji se mogu pretvoriti i u diktature.

To već vidimo na zapadnom Balkanu, gdje EU u izvještajima optužuje vlasti za kršenje načela vladavine prava, ugrožavanje medijskih sloboda, a na najvišoj razini, s posebnim počastima i uz velike pohvale prima lidere tih istih država koje smatra svojim pravim partnerima. Za EU su lideri s kojima se može odraditi posao mnogo bolji partneri nego oni koji gnjave nekakvim zahtjevima i optužbama o kršenju njihovih prava.

Već više od 20 godina EU pokazuje da nema problema surađivati s bilo kojim diktatorom ako je dobar sugovornik. Bez problema će zažmiriti na ono što takvi rade svom narodu ili će, radi reda, tu i tamo davati neke izjave o tome kako “ozbiljno shvaćaju izvještaje pojedinih udruga o kršenju ljudskih prava” te pozvati takve diktature da takve navode “istraže i poduzmu mjere”.

Ali unutar EU postoji još jedan dodatni problem zašto ne može snažnije i glasnije promicati svoje vrijednosti po svijetu, a to je činjenica da se takva načela dovode u pitanje čak i unutar EU. Povlačenje SAD-a od uloge zaštitnika i zagovaratelja vrijednosti slobode i demokracije u svijetu, što je bilo vidljivo u proteklih četiri godine mandata Donalda Trumpa, koji je pokazivao neskrivene simpatije prema mnogim diktatorima, a u isto vrijeme ugrozio odnose s tradicionalnim saveznicima, ostavilo je veliku prazninu koju EU nije mogla, niti je htjela popuniti.