PRVI BOŽIĆ BEZ STRAŠNOG LAVA: 'Nora nikada nije doživjela Božić. Kroz Zakladu će živjeti zauvijek'

Njezina je sobica uredno pospremljena. Zavjese s likovima omiljenih princeza i junakinja iz bajki za sve djevojčice, Snjeguljicom, usnulom Trnoružicom... mirno zaklanjaju pogled. Krevetić je složen, veliki medo, dar babe i dide za drugi rođendan, jedini je ondje našao ugodan kutak. Na ormariću nekoliko igračaka i – tišina. Ona nikada više neće ući ondje.

Nora Šitum, strašna lavica, 20. ožujka ove godine u dalekoj je Americi usnula zauvijek, izmorena borbom kojoj bi se i mnogo snažniji od nje teško opirali gotovo dvije i pol godine. Ovo je prvi Božić koji njezini roditelji, Đana Atanasovska i Ivica Šitum, žive bez nje. U Zagrebu, u podstanarskom stanu u blizini bolnice na Rebru gdje se Nora posljednjih godina liječila, tek adventski aranžman s četiri svijeće na stolu podsjeća da je vrijeme blagdana.

Imala je velika stopala

Ali, svijeća se u stanu Atanasovski-Šitum pali svake srijede, na dan kada je preminula Nora, i tako punih devet mjeseci. Kad trebaš pisati o boli roditelja koji su izgubili dijete, o tome kako se mogu osjećati u vrijeme najljepšeg blagdana u godini, kada u osvijetljenim gradovima bliješte tisuće lampica, a u domovima vlada radosno iščekivanje – riječi pred time katkada ustuknu.

- Advent u Zagrebu je prekrasan. Ali, rijetko izlazimo. Teško je, pogotovo kad te ljudi zaustavljaju, ispituju. Nekako je najljepše u stanu. Imamo krasne prijatelje u Zagrebu, baš večeras dolaze. Oni nas izvlače – kaže majka Đana za Slobodnu Dalmaciju , energična žena čiju je borbenost naslijedila i njezina djevojčica.

- Odlučili smo da ove godine nećemo kititi jelu – tiho kaže otac Ivica dok uoči Božića razgovaramo u ugodnom dnevnom boravku čiji su zidovi ispunjeni uspomenama na Noru. Portreti, slike, među kojima i ona američke prijateljice, slikarice iz Sarajeva Ljiljane Didović, djeluju decentno. Osobito dvije uokvirene dragocjenosti – otisak Norina dlana u gipsu, što će biti i logo nedavno osnovane Zaklade “Nora Šitum”, te otisak Norinih stopala u ružičastoj nijansi.

- Da, imala je velika stopala – sa smiješkom i suzama kaže Đana. „Te su otiske radili u Americi, sestra na odjelu to nas je tražila. Oni doista na sve misle“, prisjeća se Đana, koja o liječenju u Americi i američkom timu ima samo riječi hvale.

Nora je dijete koje, zapravo, nikada nije doživjelo Božić. Nije dočekala svoje darove ispod bora, nije iskusila ono uzbuđeno šuškanje sjajnog, šarenog papira.

- Bolest, akutna limfoblastična leukemija, dijagnosticirana joj je 1. prosinca 2010. godine. Upravo na početku adventa. Tri je posljednja Božića provela u bolnici, a bila je premala da bi se sjećala blagdana prije toga. Prošle godine za Badnjak sam kući pekla ribu, odnijela joj u bolničku sobu i tamo smo nas troje ručali. I tamo smo spavali s njom. Prošli Božić je tako provela sa svojom drugom obitelji, doktorima i sestrama na odjelu na Rebru – kaže majka Đana. Zanimljivo je, kaže, da se u Americi na liječenju u Dječjoj bolnici u Philadelphiji Nora najviše željela vratiti kući – upravo u bolnicu na Rebru.

- To joj je bila druga kuća, to je željela u Americi, veći dio svoga svjesnog života provela je u toj bolnici – kaže Ivica.

- Jeste li s ikakvim sumnjama u mogućnost pozitivnog ishoda liječenja putovali u Ameriku - pitamo ih.

-Ni najmanje. Vjerovali smo da će to biti pobjeda. Znali smo da će biti “čupavo”, ali Nora je bila toliko jaka, žilava, proživjela je toliko toga, nisam vjerovala da je išta može uništiti. Pratila nas je tolika količina molitvi, pozitivne energije, dobrih želja, pisama, mislili smo, nemoguće je da ne uspije – priča Đana.

- Od 120 ljudi koji su prošli tu eksperimentalnu terapiju, a među kojima su djeca i odrasli ljudi, oni od kojih su već svi digli ruke, samo troje nije uspjelo dočekati da se u laboratoriju uzgoje potrebne stanice. Jedno od tih troje bila je Nora. Trebalo joj je samo još mjesec dana – tužno govori Ivica dok na računalu ponosno pokazuje snimke sa svojom ljubimicom na kojima se Nora, tada devetomjesečna beba, poput žilave ptičice izvija dok je Ivica drži samo za noge.

Istina na vidjelo

Iako su u Americi doživjeli najveću tugu, pamte iznimne obitelji, dotad potpune strance, koji su im pomogli i nisu ih napuštali ni u najtežim trenucima – obitelj Ljiljane, Josipa i Gordana Didovića iz Sarajeva te Tončija, Lare i Lukrecije Biočina, podrijetlom s Brača i Paga, koji žive u Americi. Ostali su u kontaktu i s jednim od Norinih liječnika s Children’s Hospital u Philadelphiji, Richardom Aplencom, Amerikancem podrijetlom iz Slovenije, kojemu Đana i danas šalje nalaze druge bolesne djece na mišljenje.

Neugodnost na koju ih nitko nije mogao pripremiti dogodila se posljednjih mjeseci s udrugom “Hrabro dijete”, o čemu su mediji naveliko pisali. Ta je novogradiška udruga, nad kojom je Ministarstvo financija upravo provelo nadzor i prijavilo ih DORH-u, prikupljala novac za Noru na svoj račun, jer su kao pravni subjekt trebali biti jamstvo za pokriće troškova Norina liječenja u Americi. Nakon što su u nevjerojatnoj akciji koja je ujedinila mnoga srca u domovini i izvan nje prikupljena milijunska sredstva, udruga “Hrabro dijete” mjesecima je nakon Norine smrti odbijala njezinim roditeljima, ali i javnosti, dati puni uvid u točan iznos prikupljenog novca. Đana kaže kako su je najviše pogodili napisi da je izjavila kako sav novac pripada Ivici i njoj i da s njim mogu raditi što hoće.

- To je čista laž. Tako nešto nikada nisam rekla. Htjela sam samo da svi mi doznamo istinu koliko je novca uopće prikupljeno. Valjda javnost zaslužuje da barem to zna. Tužno je misliti da mi sve ovo radimo da bismo se naslikavali. Ja sam majka koja je izgubila dijete – temperamentno objašnjava Đana. „Bogatstvo koje sam imao ostalo je u Americi“, dodaje Ivica, „ali istina će kad tad izaći na vidjelo.”

Đana i Ivica Badnjak i božićne blagdane provest će s najužom obitelji, u Đaninu Zadru i Ivičinoj Cisti Provo. Obitelj koja posljednjih mjeseci daleko od očiju javnosti savjetima i financijski pomaže mnogim bolesnim mališanima posvećena je sada najvažnijem cilju – preko zaklade financijski nastaviti pomagati bolesnim mališanima te u Zagrebu podići kuću za smještaj obitelji koje u glavni grad dovode svoju djecu na liječenje. Zemljište je ponudio Grad Zagreb, bit će to „Norina kuća“, tako će se zvati.

Prva i zadnja misao

- Nora će uvijek živjeti s nama. Ta zaklada, kuća, bit će simbol sve djece i svih roditelja koji prolaze istu kalvariju. Nora nam je ostavila misiju pomagati drugima – uvjerena je Đana.

- Prva misao ujutro i zadnja kad legnete je ona, moja Nora. Može proći i sto godina, lakše neće biti, kaže Ivica, ali spoznaja da postoji netko kome možete pružiti nadu daje snagu ovoj obitelji da nastavi borbu svoje strašne lavice, piše Slobodna Dalmacija