Psihologinja za Jutarnji: ‘Ovo je pet rizičnih faktora za nasilne incidente, jedan od njih je ogroman problem‘

Što je dovelo do tragedije zbog čijih je posljedica poljuljano povjerenje u sigurnost obrazovnih institucija ("Ne želim i ne mogu misliti o tome da škola može postati mjesto strepnje za život", citat nastavnice Lilijane Radobuljac u Jutarnjem listu) te koje mjere je potrebno poduzeti u cilju minimaliziranja nasilja u školama, na koje zaposlenici škola u Hrvatskoj intenzivno upozoravaju od drastičnog slučaja u beogradskoj Osnovnoj školi "Vladislav Ribnjak", analizira psihologinja Ana Munivrana, izvršna direktorica Foruma za slobodu odgoja.

- Ovog događaja svi zajedno smo se pribojavali još od Beograda, znači posljednjih godinu i pol. Znamo da ponekad ne možemo učiniti ništa. Dobrim ljudima dogode se užasne stvari i možemo samo biti beskrajno tužni i pokušati si biti podrškom, tugovati zajedno - kaže psihologinja i dodaje da, kao ljudi kojima je stalo, moramo si postaviti pitanje - je li moglo drugačije? Jesmo li nešto mogli predvidjeti, napraviti bolje? I tko?

Tempirana bomba

Naime, iako se ovdje radi o iznimno rijetkom i gotovo "nevjerojatnom" događaju, važno je da razumijemo taj miks elemenata koji dovode do takvih situacija, kako bismo ih mogli spriječiti.

- U ovom slučaju se izgleda, nažalost, spojilo više nesretnih okolnosti i faktora - ne znamo dovoljno detalja, no na temelju informacija koje imamo, radilo se o mladoj osobi s ozbiljnim psihičkim stanjem te sklonosti nasilju i autodestruktivnosti, koja nije bila adekvatno medicinski zbrinuta i stoga je na neki način djelovao kao ‘tempirana bomba‘ - kaže Ana Munivrana.

Neki drugi, pak, mladi ljudi nemaju povijest hospitalizacija i liječenja, no zbog raznih trauma razviju ličnost sklonu agresiji, destrukciji, kršenju pravila, kontroliranju drugih, autodestrukciji te, ako ne prođu dugotrajnu psihoterapiju, mogu ozbiljno nauditi drugima i oštetiti zajednicu, upozorava psihologinja.

Naime, kroz seriju primjera femicida i sličnih incidenata, moguće je pratiti ozbiljnu pogrešku u sustavu zbog koje psihijatrija i pravosuđe ne prepoznaju tzv. "opasne pojedince" - medicini se čini da nisu za hospitalizaciju, a policija i pravosuđe možda će reći "nije još ništa učinio" ili nije učinio "dovoljno opasno djelo". Obično bliske osobe znaju da je to opasna osoba, no društvo ih zapravo iznevjeri i prepusti im da sami rješavaju situaciju pa se dogode tragedije. Primjera je bezbroj i skoro je nevjerojatno da čitamo natpise poput "istražuje se motiv", navodi Munivrana.

Kako možemo spriječiti?

Ozbiljna ulaganja

- Ako nismo spremni baviti se korjenitim uzrocima problema, podržati obitelji u brizi za osjetljive članove, ozbiljno uložiti u sustave koji mogu zaustaviti, spriječiti, predvidjeti nasilje, a to su zdravstveni, odgojno-obrazovni, socijalni radnici, policajci, suci, mediji, tad nam jedino preostaje zaista uložiti u školsko osiguranje, rampe, ograde, detektore metala, zaštitare. I nadati se da se neće ponoviti - kaže.

Bez daljnjeg, dodaje, neke osnovne dobre prakse sigurnosti - poput dežurnih djelatnika, neke osnovne provjere tko ulazi u zgradu - već postoje i treba ih razvijati i dalje. Ekstremne pojedince ništa neće spriječiti, no takvih je vrlo malo, a osnovnim sigurnosnim postavkama možemo poslati poruku kako brinemo o sigurnosti i da smo svjesni vremena u kojem živimo. Sve to, naravno, samo je vatrogasna mjera.

Prema mišljenju Ane Munivrane, zato bi ozbiljnije ulaganje značilo osigurati prevenciju, rano prepoznavanje i intervencije na svim razinama - primjerice, od vrtića, da stručna služba i odgajatelji, u suradnji sa socijalnim radnicima i jako dobro ekipiranim savjetovalištima za roditelje, djecu i obitelji, rano interveniraju kad se neko dijete muči s emocijama, ponašanjem, kad obitelji prolaze krizu, kad se dogodi trauma, itd. I pruže savjete i podršku roditeljima.

Ana Munivrana

Matija Djanjesic/CROPIX

- Tijekom osnovnog školovanja, koje je obavezno, pa je to prilika za suradnju s obiteljima, roditelji bi trebali moći dobiti neke osnovne usluge i podršku od sustava kad im se dijete nosi s nekom teškom situacijom, ili su zabrinuti za njegovo stanje ili ponašanje. Naročito one obitelji koje su u nepovoljnom položaju. No zapravo škole funkcioniraju na potpuno drugačijim principima, jer su opterećene zadanim odgovornostima i ocjenjivanjem, i mogu samo uputiti obitelj ‘nekamo dalje‘ - kaže.

Kazna, a ne podrška

U realnosti, nastavlja psihologinja, sve su usluge za djecu jako privatizirane i sve ovisi o tome hoće li roditelji biti osviješteni potražiti pomoć, imati novca da to sve plate i žive li uopće blizu nekog savjetovališta ili centra mentalnog zdravlja. A ako imaju problem, mnogi tek tad neće potražiti pomoć - jer obično ne percipiraju trenutačne sustave - socijalnu skrb, psihijatriju, policiju - kao podršku, već kaznu.

Kad je riječ o medijima, ističe, naizgled se u posljednje vrijeme jako puno govori o mentalnom zdravlju, no isključivo više-manje o anksioznosti, depresivnosti i ovisnostima, eventualno vršnjačkom nasilju, no ne postoji nijedna kampanja usmjerena na agresivne i destruktivne pojedince, koja bi im ujedno nudila rješenja i mjesta gdje se mogu liječiti.

- U međuvremenu, preko medija konstantno smo svi izloženi nezapamćenim prizorima nasilja iz cijelog svijeta. Postoje inicijative i ustanove usmjerene na tretman agresije, kad se radi o počiniteljima obiteljskog nasilja. Ustanove za tretman maloljetnih počinitelja imaju ogromno iskustvo, no bilo bi ipak važno uskladiti sve te sektore i struke kako bi se zaista procijenio rizik i donijele najbolje mjere. U realnosti, trend je posljednjih godina da sve više i više tereta pada na leđa samih obitelji i roditelja - navodi stručnjakinja, uz poruku kako je sad prilika koju ne smijemo propustiti - da zaista napravimo značajniji pomak u brizi o djeci, na svim razinama.

Promocija nasilja

Prema mišljenju Ane Munivrane, jasno je da se suočavamo s više rizičnih faktora za nasilne incidente te ih nabraja:

1. Pogoršanje mentalnog zdravlja mladih - o čemu govori niz najnovijih istraživanja, što nikako ne znači da su ljudi koji imaju mentalna stanja nužno agresivni, no agresija tog tipa obično jest vezana uz stanja koja je trebalo prepoznati i liječiti. A ustanova i termina za besplatni tretman nedostaje.

2. Prevelika tolerancija na nasilje u Hrvatskoj, no ne samo u Hrvatskoj, možemo govoriti i o problemu na svjetskoj razini (niti znamo prepoznati nasilje, niti procijeniti razinu njegove ozbiljnosti, niti ga adekvatno sankcioniramo i premalo ili nikako ne liječimo niti djecu niti odrasle koji imaju problema s nasiljem). Dapače, dojam je da se čak i potiče i promovira.

3. Velike društvene promjene kojih nismo do kraja svjesni (okolnosti odrastanja mladih jako su se promijenile, a sustave, poput obrazovanja, zdravstva, socijalne zaštite, pravosuđa, trebalo je reformirati u skladu sa suvremenom znanošću i vođeno javnim, a ne privatnim interesom).

4. Sustavi koji bi trebali služiti da na vrijeme prepoznaju rizike i spriječe takve oblike nasilja očito ne funkcioniraju dovoljno dobro. Slaba ulaganja donose slabe rezultate, a to se očitovalo posljednjih desetljeća kroz privatizaciju, korupciju itd. Ako nema kvalitetnih educiranih stručnjaka na pravim mjestima, događaju se katastrofe (jedan od novijih primjera je i Novi Sad).

I naravno, faktor o kojem se jako puno govori i koji je očigledan:

5. Pitanje osnovne sigurnosti i zaštite u školama - načina kako se fizički ulazi u škole. Vjerojatno će se sad svi najviše baviti tim potonjim, jer je to nešto gdje osjećamo da imamo kontrolu i kako bi se s nekim "jednostavnim" tehničkim rješenjem mogli spriječiti takvi tragični događaji, zaključuje sugovornica.