PUSTA OBEĆANJA Niti jednom djetetu s Downom nije vraćena osobna invalidnina

Osobe sa sindromom Down nepravedno su isključene i izuzete od prava koja im pripadaju te će to u najskorijem roku biti ispravljeno, decidirano je poručila sredinom svibnja s Vladine sjednice nadležna ministrica rada Nada Šikić nakon što su se danima javljale obitelji s djecom koja imaju sindrom Down, a kojoj je, temeljem nalaza Zavoda za vještačenje, ukinuta osobna invalidnina.

Istoga dana njezina kolegica, ministrica socijalne politike Bernardica Juretić, u radijskoj emisiji nije se mogla načuditi nastaloj situaciji. Teško mi je povjerovati, rekla je, da bi invalidnina bila ukinuta bilo kome sa sindromom Down te je pozvala sve oštećene da se jave u centre za socijalnu skrb.

Obitelji djece kojoj su ukinute invalidnine javile su se nadležnima, vjerujući da se dvije ministrice ne bi olako nabacivale obećanjima. Međutim, kako doznajemo, još ni jednom djetetu invalidnina nije vraćena!

- Ma kakvi, ništa nam nije vraćeno. Još 17. svibnja primili smo rješenje da se predmet naše Zare vraća na ponovno rješavanje. Nalaže se novo vještačenje u svrhu preispitivanja prava i mogućih promjena okolnosti. Ali, od tada se nije dogodilo ništa, kako se kaže - ni pisma ni razglednice - kaže Dušica Martinović iz Petrinje, majka trogodišnje djevojčice sa sindromom Down. Slično rješenje dobio je još značajan broj obitelji, ali se po njemu, kako kažu, nije dogodilo ništa.

Razlozi za neprovodođenje novih vještačenja, kažu naši sugovornici, treba tražiti u tome što, propisi nisu promijenjeni, a prema postojećima većina djece sa sindromom Down nema pravo na invalidninu jer su odredbe o ionako niskoj naknadi krajnje rigorozne - toliko da se sindrom Down smatra lakšim oštećenjem za koje ne treba invalidnina.

Mama Martinović među prvima je početkom svibnja javno objavila kako je njezinoj kćeri ukinuta osobna invalidnina u iznosu od 1250 kuna, koju je primala godinu dana, iako je stanje djevojčice, naravno, nepromijenjeno.

Pravo na invalidninu djevojčici je odobreno 2014.. Vještačenja su tada rađena u lokalnim centrima za socijalnu skrb. Analize pokazuju da su lokalni stručnjaci, svjesni zadrtosti zakonskih odredbi, znali odobravati invalidnine djeci i kad nisu bili ispunjeni baš svi rigorozni uvjeti. Međutim, početkom 2015. sva su vještačenja objedinjena u Zavodu za vještačenje. Provedena su brojna kontrolna vještačenja, a djeca s Downom masovno su počela ostajati bez invalidnina.

Među njima je bila i Zara. Umjesto tog prava, dodijeljeno joj je pravo na skrb i njegu u visini od 500 kuna. Roditelji su se žalili, no, nakon žalbe i to joj je pravo umanjeno, na 350 kuna.

Koliko je djece sa sindromom Down ostalo bez invalidnine, koliko njih je, sukladno najavama ministrice, podvrgnuto novom vještačenju te kolikom je broju njih vraćena osobna invalidnina, u Ministarstvu rada nisu odgovorili. Ponovili su kako se invalidnina ne ostvaruje samo temeljem dijagnoze (sindrom Down), nego procjene zdravstvenog stanja i funkcionalnih sposobnosti djeteta. Zbog toga, kažu, nemaju evidenciju vještačenja i odobrenih prava temeljem dijagnoze, iz čega proizlazi da ne znaju kolikom je broju djece vraćena oduzeta invalidnina.

Činjenica je da, temeljem važećih propisa, djeci koja, uz Down, nemaju dodatna teža oštećenja invalidnina neće biti vraćena. Činjenica je i da nadležne ministrice, nakon obećanja i čuđenja, nisu promijenile postojeći zakonski okvir: ublažavanje kriterija proširilo bi broj korisnika invalidnine, za što, čini se, ministrice nisu osigurale novac u proračunu.