Puzao sam u bunilu. Nas trojica jedini smo uspjeli izaći

Nabavka oružja bio je jedan od najtežih zadataka u organizaciji obrane Vukovara. Da se nešto loše događa postalo je jasno još 1990., no sve do svibnja 1991. i pokolja policajaca u Borovu Selu stanovnici Vukovara živjeli su prosječnim, miroljubivim životima. Tek se u ponekoj kući moglo pronaći nešto oružja, uglavnom lovačkih paušaka. Zlatko Menges bio je tada aktivan u mjesnoj zajednici te u novoformiranoj udruzi Hrvatski dom. Dobro se sjeća kako su početkom devedesetih u Vukovaru uspostavljene straže koje su držali nenaoružani odredi civila.

Tek u travnju počeli smo ozbiljnije razmišljati o tome kako bismo trebali organizirati oružanu obranu grada. U to su vrijeme Srbi već postavljali barikade po gradu i palili automobile svojih dojučerašnjih sugrađana, no zapravo nitko nije vjerovao da će doći do ozbiljnijeg sukoba. Onda se dogodio masakr u Borovu Selu i taj je trenutak bio presudan. Svi su u Vukovaru shvatili da nam se sprema rat i počeli smo ozbiljno shvaćati potrebu za oružjem. Tada smo organizirali prvih 130 ljudi. Imali smo ukupno 35 lovačkih pušaka i jednu automatsku pušku. To je bilo sve. Dok smo se mi tako naoružavali, JNA je počela paliti tenkove u vojarni. Lovačke puške protiv tenkova. U tom su nam trenutku počela klecati koljena - prisjeća se Menges.

Od svibnja do kolovoza 1991. Vukovar je postajao sve gore mjesto za život. Sporadični incidenti, pucnjave, smrti i ranjavanja postali su dio svakodnevice. No, Mengesu je ključan datum bio 24. kolovoza, dan kada je, prisjeća se, započelo prvo raketiranje Vukovara. Tada više nije bilo nikakve sumnje – JNA je odlučila zauzeti ili razoriti grad prepun civila, djece, bolesnih... Tada su već uspostavljena skloništa za civile, a Menges se prisjeća kako su u to vrijeme već organizirali pučku kuhinju u kojoj se svakodnevno peklo 2200 komada kruha te dva puta dnevno kuhalo po 800 kuhanih obroka.

Dva dana kasnije otputovao sam u Zagreb. Išao sam na sve adrese kako bih pokušao nabaviti oružje za obranu Vukovara. Išli smo Pero Mlinarić, pokojni Nikola Papac, Ivan Mravak, gospodin Poljuh koji je danas ataše u Skoplju i ja. Otišli smo do Sabora gdje smo sreli Dražena Budišu i Đuru Pericu. Oni su nam savjetovali da odemo u Bakarićevu vilu, kod Manolića. Tamo nisam ništa uspio riješiti, Manolić me poslao do Josipa Perkovića. I on je rekao da nam ne može pomoći. Pokušali smo do predsjednika Franje Tuđmana, nije išlo. Naposljetku smo otišli u MUP gdje nas je primio ministar Vekić. Dok sam u foajeu ministarstva čekao da me primi, došao je Merčep. Objasnio sam mu u kakvoj se situaciji grad nalazi i on mi je rekao da odem u Slavonski Brod gdje će čekati spremnih 500 automatskih pušaka. To je bilo prvo pravo naoružanje za Vukovar. Nakon toga idemo kod ministra, a on me pita koja sam ja to vojska Vukovara. Naime, prije mene su mu stigle već četiri grupe Vukovaraca s istim zahtjevom za pomoć, a Vekić nije htio dozvoliti stvaranje paravojnih postrojbi. I on nam je dao oružje - 120 automata i jedan puškomitraljez, ali smo i dalje bili (donekle) civili, pa smo po municiju morali ići u policijsku postaju - prisjeća se prvih dana obrane Vukovara Zlatko Menges.

Iako je rat već bjesnio, Vukovarci su i dalje vjerovali da će sve dobro završiti. O tome ponajbolje govori podatak da su Menges i drugi angažirani Vukovarci u rujnu 1991. još uvijek organizirali radne akcije popravaka oštećenih kuća. Nitko nije ni zamišljao da će grad, samo nekoliko tjedana kasnije, završiti u ruševinama.

Vukovar nije imao tko braniti. Bilo nas je premalo, nismo imali dovoljno oružja, a pomoć je slabo dolazila. Sredinom rujna postalo je gadno. Neću zaboraviti kada nam je 25. rujna stiglo 125 Zagrepčana. Prije toga nam je stiglo 185 Varaždinaca, 67 Našičana... Ali svi su oni bili slabo naoružani, uglavnom su imali samo papovke. A mi smo od kraja rujna bili izloženi svakodnevnim napadima pješadije i tenkova. Naša bojišnica - Sajmište - počela je padati jer se nismo mogli nositi s takvom silom. Pa mi smo imali samo pet tromblona! S početkom listopada grad je bio u potpunosti odsječen od svijeta - govori Menges.

Grad je žestoko napadan svakodnevno do 17. studenog, kada je Menges s grupom branitelja odlučio krenuti u proboj. Tog dana, u 17 popodne, krenula je njegova kalvarija. Uz njega je bio i sin Goran. Do tog su trenutka Vukovar već napustila 52 zapovjednika, uključujući Branka Borkovića - Mladog Jastreba – posljednjeg zapovjednika obrane Vukovara.

Odlučeno je da civili ostanu u gradu. Menges je bio dio grupe od 222 osobe koje su pokušale posljednji, očajnički proboj iz razrušenoga grada u smjeru Vinkovaca. Zadnji zapovjednik bio im je Josip Tomašić - Osa uz zamjenika Nikicu Bulića - Samoborca. Ipak, s njima je krenulo i nešto civila. Cijelu su noć pješačili kroz kaljužu i blato, da bi se u jednom trenutku počeli razdvajati.

Majka i dijete upali su u duboku rupu i počeli zapomagati. Išli smo ih izvući. Grupa se tada raspala i ostalo nas je samo pedesetak, ostali su otišli. Postalo je sve teže hodati. Kretali smo se u smjeru Bogdanovaca, a djeca više nisu mogla. Svi su imali tešku upalu mišića jer su tri mjeseca bili sklupčani, zatvoreni u podrumima i nisu hodali. Dva smo dana lutali bez hrane i vode, a 19. 11, kad se već dogodila Ovčara, opkolili su nas. Počela je pucnjava sa svih strana, ni sam ne znam kada je i kako nestao moj sin Goran. Ranjen sam, pao sam na zemlju i nakon toga se ničega ne sjećam sve do kasnije, kada sam se probudio. Oko mene više nije bilo gotovo nikoga i nisam znao gdje su. Ostala smo trojica. Puzao sam, u bunilu, kroz kukuruzišta. Konačno sam, s još dvojicom, stigao do Nuštra gdje je bio oslobođeni teritorij i tu sam spašen. Nas trojica jedini smo uspjeli izaći. Ustvari, još je jedan Vukovarac hodao jedanaest dana, ali je nakon toga posve izgubio razum - govori Zlatko Menges.

Dvadeset i četiri godine kasnije Menges mirno živi u svom Vukovaru. Nakon oslobađanja Vukovara vratio se starim hobijima. Vrhunski je uzgajivač golubova koji su ga od malena zanimali.

Golubarstvo je u Vukovaru uvijek bilo vrlo razvijeno, a i simbol grada je Vučedolska golubica. Vrhunskim poznavanjem sorti i križanjem pasmina Menges je ove godine uspio stvoriti pravu, živu Vučedolsku golubicu, golubicu koja izgledom gotovo nimalo ne odudara od arheološkog nalaza Vučedolske golubice. Ta će golubica na Dan sjećanja razviti svoja krila i poslati poruku mira s obje strane Dunava. Poruku koju u pola glasa, spuštenog pogleda, kazuje i Zlatko Menges: Ne ponovilo se.